Onkološki bolesnici su ljudi narušenog imuniteta i uvijek su u rizičnoj skupini kad je riječ o bakterijskim i virusnim infekcijama, a osobito sad kad se svijet suočio s pandemijom korona virusa
RIZIČNA SU SKUPINA
Tri Hrvatice s karcinomom: Od korone strahujemo zbog djece
Zanima vas ova tema? Onda pročitajte i ovaj članak: Muči vas bijes, ili ste već očajni zbog korone? Sve je normalno
Kako se nositi s tom teškom dijagnozom, a onda i liječenjem u svjetlu straha od zaraze, ispričale su nam tri žene koje proživljavaju upravo takav scenarij.
POGLEDAJTE VIDEO O DEJANU KOJI JE PREBOLIO RAK DOJKE:
Pokretanje videa...
02:10
- Mjesecima me boljela ruka. Bila je to neuobičajena bol koja mi je s vremenom postala sumnjiva, a kad mi je ruka počela trnuti, otišla sam na ultrazvuk i otkrili su da imam karcinom dojke. Riječ je o trostruko negativnom HER – 2 karcinomu. Kad sam čula dijagnozu, prva pomisao mi je bila: Kako ću to reći djeci – prisjetila se Marija Patljak Bilić (38) iz Bala u Istri.
Dijagnozu je dobila lani u rujnu i već je u listopadu započela s kemoterapijama u Puli. Već u prosincu su počele pristizati vijesti iz Kine o novom virusu, no nije se zamarala time jer se borila protiv opake bolesti. Odradila je četiri jake i 10 slabijih terapija, a posljednju je primila početkom ožujka.
– Kod nas doma su stroge mjere higijenske zaštite još od lani, tako da se nije ništa bitno promijenilo. No kad je krenulo s koronom kod nas, moram priznati da sam to dosta stresno doživjela jer smo mi najranjivija skupina. Nemamo imunitet, možemo to bilo gdje pokupiti, a onda su tu i djeca. Sve se vrti u krug. Pogotovo je problem nama tu u Istri jer su nam blizu Slovenija i Italija. U početku je bilo teško dok se sve klincima objasni, puno smo razgovarali o koroni, probali smo im to objasniti na ljepši način. Kod nas stvari funkcioniraju tako da je dezinfekcija zakon. Cipele se skidaju i ostaju vani, obavezna je dezinfekcija ruku, nose se maskice, površine se konstantno brišu, nema druženja ni gostiju. Svi poštuju i od ranije jer su se brinuli za mene, a sad pogotovo – opisuje nam svoju svakodnevicu Marija koja je uspješno prebrodila i tumor na štitnjači prije dvije godine.
POGLEDAJTE MARIJIN VIDEO:
Pokretanje videa...
02:29
Tada je bila riječ o dobroćudnoj tvorbi koju su joj kirurški odstranili, a u ponedjeljak je stigla u Zagreb na Kliniku za tumore gdje su joj za sljedeći dan najavili mastektomiju. Operirali su je jučer.
– Zvali su me baš u četvrtak iz bolnice i rekli da dođem u ponedjeljak. Sestra mi je odmah objasnila da ne smijem imati temperaturu te da će me prije prijema pregledati. Raspitivala se jesam li bila u kontaktu s oboljelim ili s nekim za koga se sumnja na bolest, i tek kad se uvjere da sam zdrava, idem na odjel. Nadam se najboljem. Razmišljam pozitivno. U svemu je bitna organizacija. Danas sam to obavljala - organizirala tko će čuvati klince i kako će to funkcionirati, zvala doktora za propusnice, a što se tiče operacije za mene je to samo novi izazov koji treba odraditi – opisala nam je prošlog tjedna pripreme uoči operacije ova trgovkinja i majka dvoje djece.
Kaže kako su njezina kći (4) i sin (10) dobro prihvatili čitavu situaciju, a tijekom njezina izbivanja čuvat će ih baka koja živi u Rovinju.
– Mi smo inače izbjegli iz Bosne tako da sam ondje preživjela rat. Moja mama se najviše boji gubitka. Tijekom rata su mi umrle dvije sestre, pa možete misliti kako sad strepi oko mene. Puno mi pomaže oko djece i skrbi oko njih. Moj suprug i dalje radi, zaposlen je kod privatnika koji se bavi izradom predmeta od inoksa i metala, pa nije u doticaju s kupcima . Nekako smo ovo uspjeli izgurati, svatko je dao svoj doprinos i uspjeli smo. S obzirom na koronu i sve, moram priznati da u ovoj situaciji morate biti na čisto sam sa sobom i imati točno poslagane stvari u glavi jer drugačije ne možete opstati. Imate svoju bolest s kojom se borite, em ta korona, nije baš ugodno jedno s drugim. Ja sam to na početku dosta emotivno prolazila. Pustila sam da se isplačem, da budem ljuta, da budem posvađana sama sa sobom, a onda sam rekla: Idemo dalje pozitivno, idemo odraditi, novi izazov, i to je to – objašnjava ona svoju formulu uspjeha.
Uz veliku podršku obitelji i prijatelja, kaže kako se posebno zahvalna svojoj onkologinji dr. Anuški Budisavljević. Ključ je, kaže i u dobrom odnosu s djecom koju je pokušala maksimalno zaštiti od svega, ali opet s njima razgovarati o svemu što ih tišti i zanima oko njezine bolesti.
– Kad sam doznala za bolest bio mi je šok kako im reći, a onda smo kroz igru i razgovor odradili sve to. Oni su uz mene prolazili i prvo šišanje i prvo padanje kose. Kad sam doznala za bolest išla sam istetovirati obrve jer sam mislila da ću tako, kad mi padnu obrve zbog terapije, djeci priuštiti manji šok i da se ne vidi toliko. Kad sam počela dobivati kemoterapije počela sam kratiti kosu dok nisam došla do nule. Moja malecka mi se se smiješi i kaže da sam ja njezin najljepši ježić. Jako sam ponosna na moju djecu – ispričala je ona pojašnjavajući kako su maleni bili strpljivi ii puni razumijevanja pa su je ostavljali na miru nakon kemoterapija i s vrata sobe joj slali poljupce čekajući da se oporavi.
Kaže kako danas sama brine o njima i o kućanstvu jer suprug radi, no dok se oporavlja od operacije priskočit će baka.
– U bolnici ću biti pet dana, no ovo je sad samo rutina. Zadnji nalazi su pokazali da je zločesti podstanar nestao, da sam ga pobijedila, tako da sam jako sretna. Primarni cilj bio je uništiti uljeza i to sam uspjela. Zato poručujem i svim drugim ženama da budu jake i bore se za sebe. Nema odustajanja ni pod pritiskom korone ni bilo čega drugoga. Sve se može riješiti i ništa nije nemoguće – poručila je Marija. Također, u svojoj općini je uz pomoć Turističke zajednice Bale pokrenula akciju da iznajmljivači i ugostitelji pomognu ženama oboljelima od raka, a slabijeg su imovinskog stanja. Žele im omogućiti da dođu i besplatno ljetuju u Balama. Njezinu akciju su podržali i iznajmljivači iz drugih mjesta, a valu dobrote se priključila udruga SVE za nju uz Brunu Šimlešu.
Na drugom kraju Hrvatske, u Vinkovcima, Mirjana Pešec (67) kaže kako se ne boji korone radi sebe, nego radi svoje dvije kćeri i unuke.
– Ja sam imala bogat i lijep život, no one ga tek trebaju proživjeti. Liječnik mi je prije 20 godina, kada sam prvi put dobila dijagnozu raka dojke kazao da imam pred sobom pet godina života. U to vrijeme moja unuka imala je 18 mjeseci i ja sam rekla da želim doživjeti njezin polazak u školu. Čvrsto sam odlučila da to želim vidjeti, i nekako su godine prolazile jedna za drugom. Kad je napunila sedam godina, povela sam je na veliko krstarenje brodom do Maroka u trajanju od 14 dana. Mislila sam, ako se riječi liječnika bistrine, da makar malena ima lijepu uspomenu – prisjetila se Mirjana.
Bila je ravnateljica svih gradskih dječjih vrtića u Vinkovcima, a kaže kako misli da je njezin karcinom genetski uvjetovan jer je i njezina majka također bolovala od raka dojke. Dijagnozu je dobila sa 47 godina. Primila je šest ciklusa kemoterapija i 28 zračenja te je bila na mastektomiji. Nakon toga se stanje smirilo, ona se osjećala odlično, i bila je uvjerena da je pobijedila opaku bolest. Nakon nekog vremena prestala je ići na kontrole jer je smatrala da je posve zdrava. Putovala je, upisala dodatne edukacije, a onda je sve naglo prekinula promjena u zdravstvenom stanju.
- Te 2015. godine osjetila sam bolove u prsištu i otežano sam disala. Prijateljica mi je kardiolog, pa sam mislila da je riječ o takvoj vrsti problema, no ona me nakon pregleda uputila dalje. Ispostavilo se da imam metastaze na prsnoj kosti, ključnoj kosti, rebrima, plućima, kralježnici, zdjelici i u trbuhu. Obuhvaćeno gotovo cijelo tijelo. Ne moram vam reći da me ta spoznaja zgromila, ali sam mislila da tog neprijatelja poznajem, izborila sam se već jedanput, pa ću naći strategiju da pobijedim i drugi put – pojasnila je Mirjana koja se odmah javila na Kliniku za tumore u Zagrebu gdje je dobila kemoterapiju i 11 zračenja.
No stanje se naglo pogoršalo lani u svibnju kad su liječnici ustanovili da su se u tijelu javila nova žarišta sa metastatskim stanicama. Istovremeno su u desnoj preostaloj dojci otkrili tumor veličine 6,5 sa 5 centimetara i 28. veljače ove godine Mirjanu uputili na mastektomiju.
– U međuvremenu je medicina napredovala i na tržištu se pojavio novi lijek. Njegova osnovna svrha je produljenje života. Metastatski rak dojke nije izlječiv. Toga sam svjesna i najviše što se može napraviti je da mi se produži život – kaže Mirjana kojoj su propisali da lijek u klinici prima svakog mjeseca. Slušajući vijesti i istovremeno se pripremajući za operaciju u veljači, Mirjana je već tada odlučila primijeniti samoizolaciju. Ima veliku kuću s dvorištem, pa kaže kako joj ne nedostaje svježeg zraka i sunca, a prijatelje redovito čuje telefonom.
– U Zagrebu mi živi jedna kći, a druga je s unukom u Vinkovcima. Ona mi donese sve što mi treba od hrane, lijekova, higijenskih potrepština. Nazove, ja to preuzmem na prozoru i tako funkcioniramo već od sredine veljače. Za mene se ništa nije promijenilo. Imam puno hobija, bavim se fotografijom i kuhanjem, tako da mi dan brzo proleti – kaže ona dodajući kako je na terapiju u Zagreb inače vozi kći. Za tu se prigodu posebno priprema.
– Istuširam se i dobro natrljam ruke dezinficijensom. Obavezno nosim maskicu i rukavice – kazala je.
Slušajući na vijestima situaciju oko korona virusa, prepala se da su možda ukinuli mogućnost terapije, no nazvala je liječnika koji ju je umirio i objasnio joj da to nije tako.
– Moj sljedeći datum za terapiju bio je u ponedjeljak, dan nakon potresa u Zagrebu. Dolazeći, razmišljala sam hoće li mi ipak reći da odem doma. No kad sam stigla, iznenadila sam se organizacijom. Vani su iscrtana mjesta sa razmakom gdje čekaš. Kad sam ušla unutra liječnica u predvorju je razgovarala sa mnom i pitala me jesam li bila u kontaktu s nekim tko je putovao , imam li temperaturu ili kašljem i slično. Kad smo to obavili, izmjerili su mi temperaturu i ušla sam u laboratorij za vađenje krvi. Svi su stajali s razmakom, vrlo disciplinirani. Ja nosim maskicu i rukavice, a na svakom koraku imate sredstva za dezinfekciju ruku. Nisam skidala rukavice nego sam ih dezinficirala kad sam god imala priliku. Liječnici i sestre su bili iznimno ljubazni i sve sam obavila kako sam i planirala – kaže Mirjana pojašnjavajući. Po povratku kući, na verandi preko noći ostavlja jaknu. Cipele izuje u predsoblju i dezinficira potplate, a zatim skida rukavice i masku odlažući ih u vrećicu i potom i u smeće. Ponovo se tušira i dezinficira ruke.
– Vjerujem da radim sve što mogu. Kod mene doma vladaju dobre higijenske mjere jer često sve dezinficiram, a suđe perem u perilici. No kod kuće se osjećam zaštićeno jer je to moj mikro svijet. Nekako, ako to razumijete, kad čovjek ima 67 i moju dijagnozu, stvari izgledaju drugačije. Kad na Klinici za tumore vidim djecu koja boluju od prestrašnih malignih bolesti, mislim si: Ako netko to mora biti - neka budem ja. Dok sam čekala zadnju kemoterapiju osjećala sam nelagodu jer sam se pitala je li pristojno da ja zauzimam mjesto i vrijeme liječnika u bolnici kad ima toliko mlađih, toliko djece koja nisu bila nikada u prilici bezbrižno se igrati, otputovati, zagrliti se s roditeljima i uživati. Nekako sam mislila da bi trebalo biti nesebičan i svoje mjesto i vrijeme liječnika prepustiti drugima. Kad se osvrnem unazad, imala sam sadržajan život, a sad za sve ostalo bit će kako bude – precizirala je ona pojašnjavajući zašto ne osjeća strah od korone.
Priznaje kako trpi bolove i osjeća priličan umor u pojedinim dijelovima dana, ali zahvaljujući liječnicima i lijekovima s tim tegobama izlazi na kraj. Smije se kako bi u ovim godinama vjerojatno imala iste tegobe i da nema rak. Sljedeća terapija joj je krajem travnja, a kaže kako uvijek može nazvati Kliniku i zatražiti savjet ukoliko joj bilo što zatreba. Inače,. Kod kuće ne sjedi besposleno, jer je uz svoje hobije ujedno i predsjednica Kluba žena liječenih na dojci "UNA" Vinkovci, članica predsjedništva Europa Donna Hrvatska te predsjednica Hrvatskoga Fotosaveza.
Zagrepčanka Jelena Draženović (43) krajem veljače se suočila sa svojom dijagnozom. Naime, već godinama ima problema sa cistama u dojkama, no riječ je o benignim tvorevinama koje joj nisu zadavale previše brige.
– Redovito sam išla na kontrole, a da stvar bude apsurdnija, radim kao savjetnica u Centru za edukaciju, savjetovanje i humanitarno djelovanje Krugovi koji pruža podršku upravo oboljelima od malignih bolesti. Liječnica mi je još u siječnju rekla da joj jedna od cisti izgleda sumnjivo, no pretrpana poslom odgađala sam pregled na kojem sam na kraju doznala da je riječ o malignoj tvorbi – prepričava Jelena prisjećajući se tog 26. veljače. Naime, shvatila je da je riječ o karcinomu jer joj nalaz na šalteru nije mogla dati medicinska sestra, nego ju je zamolila da pričeka pregled kod kirurga.
– Tad sam osvijestila o čemu je riječ i jednostavno su iz mene potekle suze. Plakala sam čekajući ulazak u ordinaciju u kojoj će mi potvrditi moje strahove. I liječnik je tada rekao da je nalaz citološki pozitivan. Znala sam što to znači, ali sam ga svejedno pet puta pitala da mi pojasni o čemu je riječ. Smireno mi je odgovarao da to znači da je tvorba maligna. To je bilo to. Slijedi izlazak van, potoneš, sjedneš u auto, plačeš, vrištiš dok se ne smiriš. Dok sam došla do posla, moje kolegice su se već sastale i krenuli smo s dogovorom kako to priopćiti mojoj djeci – prisjetila se Jelena.
Kaže kako su joj sin (17) i kći (15) imali tešku prošlu godinu jer su im preminule obje bake i raspala se obitelj jer se razvela od supruga.
– I sad im trebaš reći da ni mama nije dobro. Zato smo isplanirale kako ću im reći da imam kvržicu i čekam operaciju te da će sve biti dobro. Oni su to prihvatili, a ja sam inače po prirodi takva da sam hrabra što god da me snađe. Idemo dalje, bez obzira na sve. Odmah sam sljedećeg dana dobila uputnice i otišla na magnetsku rezonanciju koja je potvrdila nalaz i pokazala da tvorba ima 18 milimetara, ali dobra je stvar bila što nije metastaziralo. Upravo iz tog razloga liječnik je odlučio da ne moram na zračenje, nego da će biti dovoljno napraviti sva mala reza, jedan ispod pazuha i jedan na dojci kako bi se odstranio tumor. Čak ne moram odstraniti dojku. Javila sam se u Institut za tumore 5. ožujka i rekli su mi da mogu očekivati poziv na operaciju nakon 6. travnja – nastavlja Jelena dodajući kako su joj tada objasnili da mora biti posve zdrava, bez infekcija i prehlada, jer će u suprotnom morati odgoditi operaciju pa se ona već tada izolirala u stanu i prestala ići u trgovinu.
Maskice i dezinfekcijski gelovi za ruke postali su joj rutina, a onda je stigla infekcija korona virusom u Hrvatsku.
– Uhvatila me panika. Iskreno, jedino što želim je da mi odstrane tu tvorbu da mogu normalno nastaviti sa životom. Odmah sam zvala bolnicu pitati što će biti s operacijama i prenerazio me odgovor da je danas sve po planu, a sutra tko zna. Uhvatio me strah da će mi možda odgoditi operaciju, a da će to čudo u meni metastazirati. Na jednom od pregleda su ustanovili da imam upalu perikarda koja se javlja samo kod AIDS-a, reumatoidnog artritisa, TBC-a i raka. To znači da je ovo u meni raslo nekoliko godina, samo što nalazi to nisu pokazivali. Tumorski markeri su mi cijelo vrijeme bili u redu, pa čak i sada, ali magnet i citopunkcija su pokazali da nije sve u redu. No suradnice iz moje i drugih udruga su me smirile rekavši da to ne metastazira tako brzo. Dodatnu sigurnost mi ulijeva činjenica da su se sve operacije do sad odvijale po planu, pa evo, nadam se i očekujem da će me uskoro nazvati – prepričala je Jelena kazavši kako je već pripremila torbu za bolnicu i spremna je na sve što je ondje očekuje.
POGLEDAJTE JELENIN VIDEO:
Pokretanje videa...
00:34
Kaže da bi nakon zahvata iz bolnice trebala izaći nakon tri dana, pa iako nema posjeta na odjelima, sa djecom i najbližima će se čuti telefonom. Sve potrebne namirnice su kupili još na početku njezine izolacije, tako da ne ide u trgovine, a sina šalje samo po kruh svakih nekoliko dana.
- Nemam druge posebne mjere predostrožnosti. Pokušavam što manje gledati televiziju jer me to jako uznemirava, osobito podaci o broju oboljelih koji rastu iz dana u dan. Imala sam prošlog vikenda panični napad oko svega što bi moglo biti, ali sam se brzo pribrala. Nije mi svejedno, a najviše me smeta ova neizvjesnost. Bili su neki dan rekli da će operacije prebacivati u Zabok, u Vinogradsku ili u Dubravu. Isprva sam se brinula oko toga, no sad mi je svejedno. Želim samo da se ta operacija obavi gdje god, da se to odstrani iz mene i da cijela ta priča završi – zaključila je.
Zanima vas ova tema? Onda pročitajte i ovaj članak: Prognoze: Na kojem se mjestu korona virus neće ni pojaviti?
POGLEDAJTE VIDEO:
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
