Američka pedijatrica podsjeća na zaključke studije iz 2008. i nalaze iz vlastite prakse po kojima se loše ponašanje djeteta, kao i neki problemi u ponašanju i učenju mogu povezati s traumama
TOKSIČNA REAKCIJA NA STRES
Problemi u učenju i prkos kod djeteta posljedica su - traume
Kad bi joj učitelji i ravnatelji škola uputili neke od malih pacijenata, pedijatrica dr. Nadine Burke Harris koja je 2007. godine otvorila ordinaciju u jednoj od najsiromašnijih četvrti San Francisca, odmah bi znala ako nešto s djetetom ne bi bilo u redu i vrlo lako bi prepoznala što.
POGLEDAJTE VIDEO: Sedam najčešćih grešaka roditelja u odgoju djece
Pokretanje videa...
01:19
Mali pacijenti stizali su s procjenama da je riječ o buntovnicima, ili da imaju problema s učenjem, a stvarni pregledi pokazali bi mnoštvo ozbiljnijih tjelesnih tegoba: astme, autoimunog hepatitisa, pa čak i nazadovanja u rastu.
Gotovo kao pravilo, članovi obitelji koji su skrbili o djeci također su bili bolesni, nerijetko s uznapredovalim dijabetesom, srčanim bolestima ili rakom, te puni potresnih priča o članovima obitelji po zatvorima, seksualnom zlostavljanju, pa čak i ubojstvima.
- Imala bih obično pregled višegeneracijskih nesreća u jednoj sobi. Tako sam se zapitala: Kako su se dijelovi uklapali? Kakve veze problem učenja ima s astmom ili s izlaganjem traumi? Može li bilo što od toga biti povezano s terminalnim stanjima poput raka - kaže.
Odgovor je stigao 'poput groma' već 2008. godine, kada je Burke Harris pročitala osnovnu studiju iz Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) koja povezuje traumu iz djetinjstva - koju su istraživači nazvali nepovoljnim iskustvima iz djetinjstva (ACE) - s dramatično većim stopama srčanih bolesti, moždanog udara, karcinoma i dijabetesa u sredovječnih bolesnika.
Upotpunila je to vlastitim revolucionarnim istraživanjima i zaključcima iz 2011. godine, otkrivši zapanjujuće čvrst odnos između traume iz djetinjstva i početka problema u učenju i ponašanju.
Danas se implikacije tih uvida i dalje smatraju revolucionarnima, jer otvaraju veliku rupu u 'svetim' američkim mitovima o pravednosti, socijalnoj mobilnosti i financijskom uspjehu. Naša dobra ili loša sreća 'zapisani su u našoj biologiji', tvrdi Burke Harris u svojoj knjizi 'The Deepest Well' iz 2018. godine. Krije se u sinapsama mozga, zamotana u nitima DNK, gdje ostavlja tajni i trajni utjecaj na naša tijela i umove.
Za djecu s traumama iz djetinjstva šteta je reverzibilna, a učitelji mogu pomoći, ističe Burke Harris, odlučna da djeca to ne mogu sama.
- Svi moramo igrati svoje uloge - inzistira te dodaje kako postoji velika potreba za širom koordinacijom između medicinskog i obrazovnog sustava te sustava hitne pomoći.
- Nepravedno je tražiti od učitelja da budu terapeuti ili liječnici. Uloga odgajatelja je u pružanju dnevne doze 'tampon zaštite', koja je jako važna za djetetovo ozdravljenje - kaže.
U razgovoru s novinarom Stephenom Merrillom, dr. Nadine Burke Harris kaže da je u vlastitoj obitelji dobila poticaj da na stvari gleda drugačije. Na primjer, kad bi se ona i njeno četvero braće gađali avionima od papira, reakcija njenog oca nije bila onakva kakvu biste očekivali od većine roditelja. On ne bi podviknuo 'dosta', nego bi ih potakao da izmjere u kojim vremenskim razmacima puštaju avione, da izmjere udaljenost i izračunaju duljinu njihove putanje. Na posredan način bavila se znanošću, pa je tako pristupila i djeci koju je vidjela po prvi puta u svojoj ordinaciji - zapitavši se što je ono što se može 'izmjeriti' kod njih.
Studija koju je dobila u ruke 2008. samo je potakla dodatnu znatiželju, pogotovo što je i za vrijeme fakulteta istraživala o učincima hormona stresa poput kortizola na razvoj djeteta. Iz dana u dan brinula je o pacijentima i slušala njihove priče i svaki put iznova se potvrdio utjecaj štete od siromaštva, traume i nedaća.
Gotovo svaka stanica u vašem tijelu ima receptor za kortizol. Kada se reakcija na stres pokrene prečesto ili preozbiljno, to može promijeniti strukturu i funkciju dječjeg mozga u razvoju, njihov imunološki i hormonalni sustav, pa čak i način čitanja i transkripcije njihove DNK. Te promjene sada nazivamo toksičnom reakcijom na stres, pojašnjava liječnica, koja je u međuvremenu imenovana generalnom kirurginjom Kanade.
Promatrajući djecu u svojoj klinici, došla je do zaključka da se ona često javljaju s buntovničkim ponašanjem, problemima kontrole impulsa ili poteškoćama u fokusiranju. Burke Harris kaže kako postoje tehnike koje pomažu djeci da shvate kako prepoznati i regulirati svoje osjećaje i svoje ponašanje, no liječnici provode premalo vremena s djetetom da bi im pritom mogli pomoći. Nekoliko puta godišnje nije dovoljno.
- Odgajatelji, međutim, mogu isporučiti dnevne doze ljekovitih interakcija koje su uistinu protuotrov za toksični stres. I kao što znanost pokazuje da je kumulativna doza ranih nedaća najštetnija, ona također pokazuje da je kumulativna doza iscjeliteljskih njegujućih interakcija najljekovitija. Davanje djeci alata da razumiju kako prepoznati što se s njima događa, a zatim kako odgovoriti, posebno da bi mogli umiriti svoje tijelo, uistinu je zacjeljujuće - kaže.
Dodaje kako se često u praksi susretala s time da djeca osjete veliko olakšanje kad bi im objasnila zbog čega im se neke stvari događaju, jer ih se često odgaja tako da ih uvjeravaju da je problem u njima.
- Ako im pomognete da shvate da je ono što se događa u njihovim tijelima zapravo normalan odgovor na nenormalne okolnosti u kojima se nalaze, te date alate da shvate kako se smiriti, kako se zaštititi, te kako se povezati s njegujućim odnosima, to im mijenja život - kaže.
Zbog toga bi, dodaje, trebalo razmisliti o politici kažnjavanja djece u školama. Jer, ako znanost pokaže da su mnoga od loših ponašanja povezana s toksičnom reakcijom na stres, onda optuživanje i sramoćenje tog djeteta u razredu to neće poboljšati, pojašnjava.
Dodaje kako osobno smatra da čak i meditacija, kao odgovor na provokacije koje dijete doživi može biti rješenje, jer je povezana sa smanjenom razinom kortizola i drugih hormona stresa te smanjuje fiziološke pokazatelje aktivnog odgovora na stres, poput krvnog tlaka i otkucaja srca. To je jedan od alata koji je primjenjivala u liječničkoj praksi.
- Neke od mjera koje liječe posljedice trauma mogu se raditi već od 3. godine. Nešto drugačiji pristup primjenjuje se od 3. do 6. godine, dakle, program se prilagođava razvojnoj fazi djeteta. Kako djeca postaju starija, možete raditi više stvari, poput preuzimanja aplikacije za pozornost na njihov telefon i vježbanja raznih tehnika 10 ili 20 minuta dnevno - priča.
Burke Harris posebno naglašava važnost uloge nastavnika, ali i činjenice da oni sami prvo trebaju sebi staviti 'masku za kisik' te biti sigurni da su riješili svoje traume, kako bi ostali 'na nogama' da mogu pomoći djeci, donosi portal Edutopia.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
