Nekoć sam bila najbolja mama - sve dok nisam rodila svog sina. Prva godina nakon njegova rođenja bila je doslovno preživljavanje. Čak je i moja mama priznala da nikad nije vidjela tako tešku bebu
ISPOVIJEST MAJKE
Tek kad sam drugi put rodila shvatila sam što je teško dijete
Sjećam se tog srpanjskog jutra sa živopisnim detaljima. Doručak je još uvijek na stolu, a na mojoj pidžami su osušene mrlje. Sve curi - moje grudi, Anine čaše razbacane posvuda, i moje oči - jer je prošlo tjedan dana od poroda i istovremeno sam sretna i tužna, ispovijest je jedne majke za Motherly. U njoj je otkrila kako je tek s drugim djetetom spoznala čari onog što znači 'izazovno roditeljstvo', tj. odgajanje teškog djeteta.
Dijete zijeva, prvi znak spremnosti za spavanje, a ja sam ga položila u našu spavaću sobu odmah nakon što je moj muž otišao na posao. Prvi je dan u uredu i prikladno sam nervozna. Čvrsto sam omotala svog sina i položila ga kraj uređaja koji proizvodi bijele šumove, u provjetrenoj sobi savršene temperature. Pospan je od dojenja i mazim ga po obrazima dok samopouzdano izgovaram 'lijepo spavaj anđele'.
Ovog puta točno znam kako uspavati bebe. Čitala sam knjige, znam teorije i uložila sam svoje vrijeme. Ovo mi nije prvo rodeo. Kada plače, samo 28 minuta kasnije, u nevjerici sam. Po mom mišljenju, nešto manje od sat vremena nije dovoljno spavanja te marširam u sobu da mu dam dudu i to mu objasnim. Nisam još ispraznila perilicu suđa, a kamoli oprala zube ili obukla njegovu stariju sestru. Ne, 28 minuta ne funkcionira za mene. Ovo je samo slučajnost.
Ali, to se ponavlja i sljedećeg dana, i onog nakon toga. Ubrzo se to događa tijekom svakog spavanja, i prije podne i poslije podne. Svaki dan koji prođe je još jedno neuspješno drijemanje i odjednom ima tri tjedna i ja se pitam kako uopće može s tako malo spavanja.
On samo zna za 28 minuta, a ja više ništa ne znam. Ne mogu ga natjerati da zaspi, ne mogu ga navesti da produži spavanje, a jedino vrijeme kad ne plače je kad ga držim ili dojim. Uopće vam ne moram reći kako izgledaju vožnje u automobilu.
Mjeseci prolaze i već ima 4 mjeseca i još uvijek ne spava. Odlučujem biti hrabra, kad me ljudi pitaju kako ide, kažem istinu - da mi je stvarno teško. Reakcije nisu ohrabrujuće.
'On je samo novorođenče, takvi su svi', 'moje dijete je bilo takvo i danas ima tri godine i još uvijek ne spava dobro', 'ne možeš li ga držati dok usisavaš, danas ima super nosiljki za bebe?'. Pametne ideje mami koje vjerojatno nisu pokušale usisavati držeći dijete od 9 kilograma, dok njegova velika sestra isto moli da je primim.
Nitko ne razumije da zapravo ne tražim savjet kako biti roditelj ili kako trenirati spavanje, samo želim potvrdu. Više od ičega, čeznem da me netko sretne u ovoj groznoj situaciji vrištanja i nespavanja i kaže mi 'da, teško ti je. Nije lako s njim, cijelo vrijeme je nervozan. Opravdano si iscrpljena.'
Mjeseci i mjeseci prolaze bez puno sna. Moje dijete raste, ali ne plače ništa manje. Čini se da njegova osjetljivost, upornost i tvrdoglavost samo jačaju, bez obzira na tehnike koje isprobamo. Da se razumijemo, imamo lijepe trenutke s osmijehom i moja ljubav prema njemu je žestoka i zaštitnička, ali istodobno mi se ne sviđa kakav je.
Nekoliko prijatelja me pita radi li se možda kod mene o postporođajnoj depresiji i premda pretpostavljam da je to moguće, mislim da sam naprosto izmoždena. Buka i zahtjevi su sveobuhvatni, bez svjetla na kraju tunela. Hoće li ikada biti sretan? Hoću li ikad biti sretna?
Kad je navršio sedam mjeseci, zovem svoje roditelje u pomoć. Potrebna su mi 24 sata bez vrištanja i pomoć bake. Suprug i ja odlazimo za vikend i provedemo ga spavajući i uz jelo. Vraćamo se, a moja mama, mnogima poznata kao 'šaptačica bebama' mi govori - bilo je super. Ali, dodaje, on je jako teško dijete. Ti i tvoja braća i sestre nikad niste bili toliko teški.
Kasnije, kad kažem mužu što je rekla, smiješim se više nego što sam otkako se rodio. Riječi moje majke su za mene prekretnica, dijelom zato što potvrđuju moje osjećaje, ali i zato što mi nenamjerno daje dozvolu za preispitivanje početne crte. Do tog trenutka mislila sam da se veliki dio dječjeg ponašanja usklađuje s roditeljskim vještinama.
Iako još uvijek mislim da mame i tate igraju veliku ulogu u učenju djeteta, također vjerujem da se neka djeca rađaju sa svojim idejama. Moja kći, prva rođena, zavarala me na razmišljanje da način na koji je odgajam ima veliku ulogu u njenom ponašanju i dobrim navikama spavanja.
Dolazak mog sina dokazao je drugačije. Retrospektivno, to nije raketna znanost. Neka su djeca odlična u matematici, a neka su bolja u pričama, neka su prirodni sportaši, a neka su prirodno slatka, a neka prirodno temperamentni.
Najteža beba ikad za nekoliko tjedana puni dvije godine. Još uvijek provodi puno vremena u mom naručju i plače više nego što je njegova sestra to ikad činila u njegovoj dobi. Istovremeno, on se igra samostalno i spava kao šampion. Njegova mišljenja o hrani koju mu dajemo i odjeći koju mu oblačim svakog me dana drže u stanju pripravnosti. No, on se i dalje mazi najbolje na svijetu, pa nema veze ako je i najteži...
Više ne mislim da sam najbolja mama ikad, no čini mi se da njemu jesam, a to je jedino što je važno. Ovih dana se trudimo ne nazivati ga tvrdoglavim ili teškim.
Jednostavno ga zovemo Owen. I bez sumnje, Owenovo će mišljenje i upornost jednog dana promijeniti svijet. Samo mi mora dopustiti da ga prvo spustim.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:
Pokretanje videa...
16:51
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
