Tea, hrabra lavica iz Osijeka: Pobijedila sam, moj rak je crk'o

Osječanka Tea Fijala (36) jedna je od onih uvijek nasmijanih, vedrih i sposobnih mladih žena koje nazivaju super žene. Diplomirana je pravnica, ali nikad nije radila u struci. Nakon fakulteta pokušala se pronaći u raznim poslovima boreći se za financijsku stabilnost, svoju obitelj, stan koji su željeli. Podložna stresu, nije ni slutila da će joj on doći na naplatu. 

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:26

Tea je pobijedila rak dojke | Video: 24sata/pixsell

- U trenutku kad sam otkrila bolest, osjećala sam se najbolje u životu. Moj život je bio gotovo savršen. Imala sam djecu, uselili smo se u novi stan, imala sam odličan posao, kao i suprug. Kao da sam tad spustila gard, nije bilo stresa, nisam više ništa trebala osim živjeti. Kvržicu sam napipala u travnju prošle godine. Bila je ispod lijeve dojke, na rebru, inače je ne bih otkrila da nije bila tako nisko. Bila je vidljiva golim okom, kao mali kliker. Nađena su dva tumora u jednoj dojci - priča danas nasmijana i izliječena Tea, mama Vite i Zoe, project manager tvrtke AllInGlobal s Malte, ali i vlasnica kreativnog obrta Liliput Land za izradu personaliziranih poklona.

Blog koji je pokrenula kad je otkrila bolest prati oko 5000 čitatelja i mnogima je dao jednu posve drugačiju dimenziju borbe s tumorom. 

Teino liječenje započelo je i teklo iznimno brzo. Osim dva tumora u dojci, otkriven joj je i zaraženi limfni čvor. Nakon 18 kemoterapija u Zagrebu na Klinici za tumore uklonjena joj je dojka. 

- Imala sam sreću da nisam imala reakcija na kemo ni nikakve druge komplikacije. Nakon prve primljene vozila sam bicikl 22 kilometra. Stalno me je držao neki adrenalin. Bilo me je strah, ali se sve odvijalo tako brzo da nisam imala vremena razmišljati. 
Svi su me hrabrili da je kod tog tumora izlječenje 95 posto. Iako su mi rekli da se pripremim na godinu dana liječenja, ja sam to sve riješila za osam mjeseci - kaže Tea, kojoj su u toj borbi puno značili prijatelji, obitelj, suprug Goran, koji joj je, na njezin 35. rođendan, mašinicom obrijao svu preostalu kosu s glave.

Svi su se smijali. Tea nije željela da njezine djevojčice svakoga dana gledaju kako mami otpada kosa. Prijateljice su skupile svu njezinu kosu i dale joj izraditi periku, no i periku je zamijenila šarenim maramama. 

'Moraš biti hrabra'

- Mama mi je govorila: ‘Moraš biti hrabra i moraš se boriti’, i to je postala moja mantra. Suprug je preuzeo u kući sve na sebe. Pomagali su mu i naši prijatelji. U tom sam periodu života shvatila kakve ljude imam oko sebe. Nisam se morala brinuti apsolutno ni oko čega. Jedan oboljeli od raka mi je rekao: ‘Bez obitelji i prijatelja izlječenje je nemoguće’, i to je istina. Ja sam se dosta tražila u svemu tome - išla sam od svećenika, psihologa, psihijatra, do joge, šetnji, meditacija, masaža - priča dalje Tea, koja je sve faze svojega liječenja, sve svoje strahove i iskustva iznosila u blogu koji bi pisala onda kad joj je bilo najteže, navečer, kad nije mogla spavati. 

Kako u životu reći 'ne'

Pisala je prvo zbog sebe same, a onda su joj se javljale druge bolesne žene.

- Pomagale smo si savjetima, podrškom. Pisala sam iskreno, o bolesti, o svojem životu, o nastojanjima da se svima prikazujem kao savršena žena, a zapravo sam bila drugačija, o tome kako u životu treba reći i ‘ne’, a to nikad nisam govorila. Shvatila sam u čemu griješim u životu. Jedna od lavica mi je rekla: ‘Pa ti sad imaš dijagnozu, ne moraš više ništa, nikome se objašnjavati, koristi to’. I u pravu je. Sad sam se stavila na prvo mjesto, čak i ispred djece. Puno ljudi mi je reklo da je blog duhovit, iskren, smiju se i plaču - kaže Tea.

Kao većina bolesnih, i ona se učlanila u grupe podrške. Kad si bolestan, ne možeš se maknuti od stalnog razmišljanja o tome, a to je loše. 

'Moraš naći zanimaciju'

- Nisam se mogla maknuti iz uloge žene s karcinomom i psihologinja mi je rekla da moram naći zanimaciju. Kako me opušta kreativni rad, posvetila sam se tome. Izrađujem cvjetne zidove, poklone za djecu, poklon boxove i dok to radim ne mislim o bolesti. Suprug i ja smo nedavno gledali prilog o onkološkom odjelu u osječkom KBC-u. Prostor dnevnog boravka, u kojemu su boravila ta djeca, nije imao ništa. Organizirali smo prijatelje da pomognemo i u  svega nekoliko dana napravili smo čudo. Suprug ima tvrtku za izradu namještaja, napravili smo ormare, police, kupili stolove, stolice, kutnu garnituru, igračke, knjige, bojice, posteljinu, zastore, benkice za bebe, okrečili smo, oslikali zidove... To još nije završeno. Obnavljamo sve u fazama. Javljali su mi se i drugi ljudi pa nećemo stati samo na onkološkom odjelu. Kad sam vidjela reakcije roditelja bolesne djece, to mi je bila nagrada - kaže Tea, koja je već krenula u rekonstrukciju dojke.

Kreativni hobi je prerastao u posao

- Zanimacija je prerasla u posao pa sam otvorila Liliput Land, paušalni obrt koji ima i svoju Instagram i FB stranicu te narudžbe iz cijele Hrvatske. Počela sam i raditi u firmi, na pola radnog vremena, a ono malo slobodnog što imam u danu posvetim humanitarnom radu. Prijateljica i ja razmišljamo pokrenuti udrugu za pomoć oboljelim ženama ali shvatila sam da mi je prerano jer još plačem kad čujem teške sudbine. Osjetljiva sam na bolesne od tumora - priča Tea.

Tumora više nema

Čekaju je dvije operacije na kojima će dobiti implantat iako se, dodaje, već saživjela s ožiljkom. Odahnula je kad je dobila nalaz koji je pokazao da tumora više nema. 

-  U životu sam inače trtaroš. Još se borim sa strahom da ću opet dobiti rak i umrijeti. Dok primaš terapiju, osjećaš se zaštićeno. Tek onda kreću borbe same sa sobom, sa psihom, ali i s tijelom djelomično jer ništa u njemu više ne funkcionira kao prije. Moram paziti lijevu ruku, ne smijem ništa teško dizati, koristim hormonsku terapiju koja mi je propisana na pet godina, a od nje sam lišena spolnih hormona, udebljala sam se 10 kilograma, trnu mi ruke, otpao mi je nokat, bolovi u kostima... Mislim da mi je tijelo tek sad odreagiralo na sve to - priznaje Tea, koja ipak uživa u činjenici da je lavovski izdržala osam mjeseci. 

- Ubili smo ga. Moj rak je crk’o. 

Šarene majice i baš uvijek našminkana

- I dalje neprestano osluškujem svoje tijelo. Ne vjerujem mu više, iznevjerilo me je jednom, pa može i drugi put. Nekad kažem ‘ja imam karcinom’ pa me svi isprave da sam ga imala’ - kaže Tea. Na svaku kemo odlazila je s drugom maramom, majicom na koju bi otiskala neku ‘hrabru’ poruku, uvijek našminkana i s osmijehom. To ju je držalo.