ADHD: Stvaran poremećaj ili olako dijagnosticiran fenomen?

ADHD nije stanje nego skup simptoma čiji se pravi uzroci zanemaruju. U praksi dugoj pola stoljeća, radeći s tisućama pacijenata kojima je dijagnosticiran ADHD, identificirao sam više od 20 različitih uzroka simptoma koji su olako “strpani u isti koš” te etiketirani kao poremećaj hiperaktivnosti i smanjene pozornosti, tvrdi neurolog dr. Richard Saul. Njegova nedavno objavljena kontroverzna knjiga “ADHD ne postoji: istina o poremećaju pažnje s hiperaktivnošću” u javnosti je izazvala buru, a u stručnim krugovima žestoke polemike. 

- Ako sve simptome, kao što su impulzivno ponašanje, neorganiziranost, zaboravnost, neuočavanje detalja, upadanje sugovorniku u riječ, gubljenje stvari, vrpoljenje na stolcu te ustajanje kada bi trebalo sjediti, svedemo pod zajednički nazivnik ADHD te stanje liječimo stimulansima, to je jednako neodgovorno i opasno kao da za jaki bol u prsima (kada je ona simptom srčanog udara) ili bol u abdomenu (koja upućuje na upalu slijepog crijeva) propišemo lijekove protiv bolova a da pritom ne tretiramo uzrok - tvrdi dr. Saul.

No s američkim se kolegom ne slaže ugledni psihijatar, dr. Zoran Juretić, voditelj Bolničkog odjela Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež u Zagrebu.

- Smatram da je riječ o poremećaju s jasnom kliničkom slikom. Za ADHD je karakterističan trijas simptoma, tj. poremećaj pažnje, hiperaktivnost i impulzivnost, koji se pojavljuju prije sedme godine u najmanje dva ili više okruženja (škola, kuća i dr.) te premašuju uobičajeno živahno ponašanje djece. To su primarni, tzv. kardinalni simptomi, uz koje se pojavljuju i prateći ili sekundarni simptomi kao što su poremećaj učenja, upadnost ponašanja, problemi samopoštovanja i dr. - ističe primarijus dr. Juretić. 

Za razliku od dr. Saula, koji tvrdi da liječenje stimulansima čitave palete simptoma nije učinkovito te da lijekovi za ADHD pacijentima više štete nego koriste, dr. Juretić smatra da pacijenti koji su uzimali lijekove imaju znatno bolju prognozu od pacijenata koji nisu liječeni, a u kojih se nerijetko pojavljuju psihosomatski poremećaji, depresija i disocijalnost. 

Dr. Saul u knjizi upozorava i da se posljednjih godina bilježi golem porast broja dijagnoza ADHD-a, koji se, kako kaže, proširio svijetom poput požara. U prilog tvrdnji navodi i podatak da je u Americi ADHD dijagnosticiran kod 11 posto djece i četiri posto odraslih, što je za čak 40 posto više nego prije deset godina. S porastom dijagnoze uvelike je povećana i potrošnja stimulansa koji se koriste u liječenju ADHD-a. U Velikoj Britaniji je, na primjer, u samo pet godina (od 2003. do 2008.) potrošnja Ritalina u liječenju djece udvostručena, a u liječenju odraslih učetverostručena.

Prirodna pomoć 

Zdrava prehrana, san i vježbanje ublažavaju impulzivno ponašanje, razdražljivost i rastresenost zbog kojih mnogi dobiju etiketu ADHD-a, tvrdi dr. Saul.

Dijagnoza 

Kod nas dijagnosticiranje ADHD-a obavlja tim u kojem su logoped, defektolog, psiholog, psihijatar i neurolog, kaže Sandra Geri, predsjednica udruge “ADHD i ja”. 

Lijekovi imaju brojne nuspojave, a dvojbenu učinkovitost

Dvije trećine djece kojoj se dijagnosticira ADHD propisuju se stimulansi. Ti lijekovi stimuliraju dio mozga za koji se smatra da ne funkcionira ispravno, no najčešće pogoršavaju simptome te imaju opasne nuspojave, a pravi uzroci ostaju neliječeni, tvrdi dr. Saul.  

Hrvatska internistica, dr. Lidija Gajski, koja u knjizi “Lijekovi ili priča o obmani” prva na ovim prostorima razotkriva spregu farmaceutske industrije i liječnika te manipulacije ispitivanja lijekova u službi profita, također smatra da je psihijatrija plodno tlo za predijagnosticiranje, a lijekovi nerijetko imaju opasne nuspojave.

- ADHD je, po mišljenju brojnih znanstvenika i liječnika, na popisu ‘predijagnosticiranih’ poremećaja. Nakon što ga je Američko psihijatrijsko društvo 1987. službeno proglasilo bolešću, dijagnozu je u samo godinu dana dobilo nekoliko stotina tisuća djece. Ponašanje djece s dijagnozom ADHD preklapa se s ponašanjem djece koja se dosađuju, nezadovoljna su, potištena i napuštena, a problem hiperaktivnosti se pojavio u vremenu kada se djeca sve manje kreću, a gledanje televizije i sjedenje za računalom zamijenili su igru. Univerzalna strategija za “rješavanje” problema postalo je masovno liječenje tabletama. Široko se primjenjuju psihostimulatori, na primjer, metilfenidat za koji nema sigurnih dokaza o djelotvornosti ni dugoročnim učincima, no ima izvještaja o najrazličitijim nuspojavama, među kojima su i smrtni slučajevi - upozorava dr. Gajski. I dr. Saul se osvrnuo na lijekove i nuspojave.

- Kratkoročne nuspojave stimulansa su tjeskoba, razdražljivost, problemi raspoloženja te smanjen apetit, što je opasno za djecu koja u razvoju trebaju kvalitetnu prehranu. Stimulansi uzrokuju i poremećaj spavanja, a neispavanost pojačava probleme s koncentracijom, tjeskobu, razdražljivost i depresivno raspoloženje. Ti lijekovi mogu biti krivci za nezdravo mršavljenje te zakašnjeli pubertet u djece i seksualne probleme odraslih poput erektilne disfunkcije. Pri dugotrajnoj uporabi stimulansa kao što su Adderall i Ritalin razvija se tolerancija te su potrebne sve veće doze što vodi u opasnu ovisnost. Višegodišnje uzimanje takvih lijekova slabi i koncentraciju i pamćenje te može skratiti životni vijek pacijenta koji često postaju i skloni suicidu - tvrdi dr. Saul. 

No dr. Juretić smatra da su, ako postoji jasna indikacija, stimulansi vrlo učinkoviti. 

- Oni ne izliječe poremećaj, no pomažu djetetu da se smiri, koncentrira, lakše uči, da se ne osjeća odbačeno te da ne izgubi samopoštovanje i samopouzdanje, postane autsajder ili krene put delinkvencije. No prije lijeka treba učiniti dobru dijagnostiku i laboratorijske pretrage kako bi se isključio drugi poremećaj te se izbjegle neželjene nuspojave - kaže dr. Juretić. 

Iz ordinacije dr. Saula

Dječaku (12) koji je imao izljeve bijesa te bio rastrojen i neorganiziran, nekad pričljiv, a nekad zatvoren, dijagnosticiran je ADHD, no njegove promjene raspoloženja i ponašanja te obiteljska povijest upućivali su na bipolarni poremećaj te mu je tek prava terapija poboljšala stanje. Trinaestogodišnjak je u školi postao nemaran i dekoncentriran, činilo se da ga slab uspjeh ne brine, a izbjegavao je i sport pravdajući se umorom. Godinu dana je uzimao lijekove za ADHD. Krvne su pretrage pokazale da mu nedostaje željezo te su umor, poremećaj pažnje, slaba koncentracija i pamćenje bili posljedica anemije, a ne simptomi ADHD-a, tvrdi dr. Saul. Djevojčica (7) ometala je nastavu, vrpoljila se i glasno pričala, a lijek za ADHD, Adderall, uzrokovao je probleme sa spavanjem te pogoršao stanje. Ustanovljeno je da je kratkovidna te joj je na nastavi bilo dosadno jer nije vidjela što piše na ploči. Mnogi školarci koji tijekom nastave gledaju kroz prozor zapravo imaju problema s vidom, tvrdi dr. Saul. 

Devetogodišnjak koji je u školi bio nepažljiv i povučen zbog stimulansa je mršavio te je imao probleme sa spavanjem. Ustanovljeno je da ima 50-postotno oštećenje sluha na oba uha te je probleme riješio slušni aparatić. Čak i minimalno oštećenje sluha uzrokuje probleme u ponašanju, dijete ne može normalno pratiti nastavu te nerijetko dobiva pogrešnu dijagnozu ADHD-a.

Dvostruka pomoć 

U liječenju ADHD-a najučinkovitija je kombinacija stimulacije i kognitivno-bihevioralne terapije, uz edukaciju i rad s obitelji, tvrdi psihijatar Zoran Juretić.

Oprez s lijekovima 

Ako šestogodišnjak još nije naučio mirno sjediti na nastavi, to ne znači da ima ADHD te je propisivanje stimulansa takvoj djeci pogrešno i štetno, poručuje dr. Saul.

I nadarena djeca često su frustrirana jer im na nastavi nije postavljen dovoljno jak izazov

Gotovo svi pacijenti koji su došli u moju ordinaciju s dijagnozom ADHD-a imali su zapravo sasvim druge probleme, tvrdi dr. Saul u kontroverznoj knjizi. 

Autizam, slab vid ili sluh, ovisnost o drogama, Touretteov sindrom, opsesivno-kompulzivni poremećaj, sindrom fragilnog X-a (genska mutacija koja je najčešći uzrok nasljedne mentalne retardacije), fetalni alkoholni sindrom (stanje koje zahvaća neku od novorođenčadi majki koje su tijekom trudnoće pile alkohol) samo su neki. Među najmlađim pacijentima s dijagnozom ADHD-a bilo je, kako kaže, i školaraca koji su imali poteškoće u učenju, ali i izuzetno nadarene, talentirane i kreativne djece.

- Oko 30 posto djece s dijagnozom ADHD-a ima probleme u učenju, no nažalost, njihovi profesori, roditelji i liječnici vide samo simptome, a ne i uzroke te su usredotočeni na probleme u ponašanju umjesto na poteškoće u učenju koje su zapravo korijen problema. I nadarena i kreativna djeca u školi nerijetko postaju frustrirana i rastrojena, no ne zbog toga što imaju poremećaj pažnje s hiperaktivnošću nego zato što im na nastavi nije postavljen dovoljno jak izazov - objašnjava dr. Saul. Dodaje da su među “žrtvama pogrešne dijagnoze” nerijetko i oni koji pate od depresije te bipolarnog poremećaja, a ADHD može zasjeniti i potencijalno opasna stanja poput shizofrenije. 

- Smatra se da te bolesti koegzistiraju s ADHD-om, no tvrdim da su one zapravo njegov stvarni uzrok. Liječite te bolesti i izliječit ćete ADHD - poručuje dr. Saul. Čest uzrok ADHD-a je i manjak sna koji izaziva pomanjkanje pažnje, slabo pamćenje i hiperaktivnost koji se često identificiraju kao simptomi ADHD-a.

- U ordinaciju mi je došao 36-godišnjak s dijagnozom ADHD-a. Ispostavilo se da je pio previše kave te je dugo u noć igrao online igre. Svjetlost monitora ometa biološke ritmove povezane sa snom te je spavao tek četiri, pet sati. Točna dijagnoza nije bila ADHD, nego nedostatak sna pa pacijentu nisu trebali lijekovi nego uredan ciklus spavanja - tvrdi dr. Saul.

Upozorava da je na meti pogrešnog dijagnosticiranja i više od pet posto predškolske djece s poremećajem senzornog procesuiranja (SPD).

- Oni imaju problema s obradom informacija koje dolaze iz različitih osjetila. To je poput neurološke prometne gužve koja onemogućuje pravilnu obradu informacija uzrokujući probleme u učenju te socijalne i bihevioralne poteškoće. Ako se simptomi pogrešno tumače kao ADHD te se liječe stimulansima, to pogoršava stanje - kaže dr. Saul. Upozorava da i tinejdžeri koji počinju eksperimentirati s drogama nerijetko zaglave u raljama ovisnosti jer se njihova razdražljivost, rastresenost i umor te poteškoće s učenjem i pamćenjem pripisuju ADHD-u te liječe stimulansima, iako su pravi uzroci problema marihuana ili alkohol. Desetljeća stare dijagnoze ADHD-a, kojih se liječnici, farmaceutske tvrtke, mediji, pa i pacijenti još pridržavaju, moraju se odbaciti. Zdravstveni rizici, pa čak i smrtni slučajevi koji su posljedica pogrešnih dijagnoza, moraju prestati jer je samo detaljnim pretragama te identificiranjem i liječenjem uzroka moguće pomoći pacijentima, poručuje neurolog. 

Opasnosti ignoriranja 

Ako s djecom s ADHD-om ne radi stručni tim, često krenu krivim putem, odaju se porocima, drogi i alkoholu, kaže Sandra Geri iz Udruge “ADHD i ja”. 

Moderan fenomen  

Prečesto dijagnosticiranje je fenomen moderne medicine te su zdravi, ali i bolesni sve češće žrtve nepotrebnog liječenja, kaže dr. Lidija Gajski.

Statistika o ADHD-u