Svatko za sebe otkriva svijet, jer nitko to neće učiniti za nas

>>> Ulomak iz Priručnika za hodače

Beskrajni prostor. Prostor koji povezuje i spaja sve što se u njemu nalazi. Sve živo i neživo. Koji omogućuje da se slobodno krećemo i otkrivamo.To što su milijuni već hodali Patagonijom, prelazili Saharu, ili putovali u Kinu, kakve to veze ima sa mnom? I što ako su se toliki prije mene popeli na Veliki Zavižan, Cincar ili Oštrc? I što su hodali među kukovima Bojinca, što su pili vodu iz Smiljanić bunara? 

Ovdje, dakle, nije riječ o natjecanju, nego o otkrivanju. Svatko za sebe otkriva svijet, i svatko se za sebe susreće s njim. Nitko neće reći da su mnogi prije nas čitali Celineov roman Putovanje nakraj noći, pa zašto bismo ga onda mi čitali. Ili da ne moramo kušati okus ličija, jer su toliki prije nas jeli njegove plodove. Viking Leif Ericson, prvi poznati Europljanin koji je hodao američkim kopnom, Ameriku je otkrio samo za sebe. Kolumbo isto tako. Ne mogu drugi za nas otkrivati svijet. Moramo ga otkrivati sami. No, slobodnog prostora sve je manje, barem na Zemlji. 

Tokom tisuća godina sisavac golemog mozga (u kojem se vrlo često pojavljuju kojekakve bolesne i glupe zamisli) činio je sve da prostor počne razdvajati bića koja se u njemu nalaze: parcelirao ga je i ograđivao, pretvarao u obore u kojima ima mjesta samo za određenu vrstu ili grupu ljudi povezanih nekim interesom, ili apstraktnom idejom. I danas imamo ono što imamo – Zemlju, nebo i oceane isparcelirane na veće ili manje parcele, oko kojih se vječno spori, i vode krvavi ratovi. 

Već i sama ideja tog sisavca prema kojoj je on, ne dio, već vlasnik Zemlje i svemira, te da ima pravo činiti s njima što mu se prohtije, poprilično je bolesna. Isprva je prućem i blatom ograđivao prostor u kojem je stanovao, i nazvao to kolibom; zatim je prućem i trnjem ograđivao kolibe, pa i čitava sela; poslije je kamenim bedemima ograđivao gradove; remek-djelo rane budalaštine, do danas nenadmašeno, jest nekoliko tisuća kilometara dugačak zid u Kini. Kasnije je veći ili manji prostor – čija je veličina i namjena varirala od seoskih imanja, industrijskih postrojenja, kaznioničkih kompleksa i koncentracijskih logora, preko vojnih baza, velikih privatnih posjeda i autoputeva, sve do gradova i država – misleći sisavac ograđivao armiranobetonskim zidovima i bodljikavom žicom, kroz koju je znao puštati i struju. Vrlo često te granice nisu vidljive; iscrtane su na komadima papira, dok su u prirodi samo na pojedinim točkama zamišljene linije postavljene table, rampe, bodljikava žica i bunkeri. 

"DRŽAVNA GRANICA! OGRANIČENO KRETANJE!VOJNA BAZA! PRIVATNI POSJED, ZABRANJEN PROLAZ!" Pokušate li danas, hodajući, kročiti na jednu tako ograđenu parcelu, vrlo lako možete dobiti po glavi, ili metak. Pa čak i kad ograda ne postoji u prirodi, ako je riječ o liniji povučenoj na listu papira, ili u nečijem mozgu, tim prije. Ako mislite da pretjerujem, što bi rekao Charles Bukowski, pokušajte ubrati cvijet iz vrta svojeg susjeda.

Ipak, unutar većih parcela, posebno onih koje nazivaju državama i pokrajinama, moguće je pronaći slobodan prostor za hodanje, dovoljno velik da možete hodati danima, pa i tjednima, a da ne naiđete na ogradu u prirodi, ili u nečijoj glavi. Mongolske stepe, pustinja Takla Makan, visoravan Altiplano, Tibetska visoravan, Velebit... Tamo gdje prestaju privatni posjedi, počinje slobodni teritorij.

Nastavi hodati...

"Priručnik za hodače" Ede Popovića je trans-žanrovska proza, mješavina fikcije, reportaže, dnevničkih zapisa, eseja, citata prethodnika koji su polaganost otkrivali u prethodnim stoljećima i tisućljećima (Čuang Tse, Seneka, Montaigne, Ikkyû Sôjun, H. D. Thoreau, Aldous Huxley, Ernesto Sabato, Kodo Sawaki i ostali) te fotografija i crteža. Živimo brzo, svakim danom sve brže i brže, pritisnuti različitim zahtjevima. Što je tehnologija savršenija, čovjek više radi – to je jedan od paradoksa današnjice. Radimo osam, deset, dvanaest sati dnevno, ponekad i više, radimo vikendima i praznicima, samo da bismo kupili hrpu stvari koje nam, zapravo, ne trebaju. Priručnik za hodače poziv je na usporavanje, na trijezan pogled unaokolo, i zašto ne - na odustajanje od potrošačkog ludila, najozbiljnije bolesti suvremenog društva.

Bilješke za ovu knjigu, stoji u uvodu rukopisa, „nastajale su na mjestima na kojima sam se zaticao proteklih pedeset godina: u buci i dimu kafića, u ponoćnim tramvajima, u mirisu smrekovih šuma, u oblacima koje je maestral dizao na Velebit, u minijaturnim hotelskim sobama s lancem vezanim crno-bijelim portabl televizorom, na crnim egejskim oblucima, u prašini slapova, u treperavoj svjetlosti podzemne željeznice, u rovovima i bunkerima, u oštrini aerosola bolničkih soba, na proljetnom vjetru s oceana, u kolodvorskim čekaonicama, u kafeima bescarinskih zona, iza rešetaka od trske na Starnbergersee odakle u Pustoj zemlji nailazi ljetni pljusak, uvijek hodajući varavom granicom između vode i kopna, neba i zemlje, sna i jave, života i smrti.

"Nastavi hodati, kaže onaj stari Kinez, jer smrt slijedi upravo jedan korak iza života“. Knjigu potražite na svim kioscima po cijeni od 29,90 kn.