Centar za rehabilitaciju Zagreb ovih dana obilježava desetu obljetnicu organiziranog stanovanja osoba s invaliditetom u stambenim zajednicama. U Zagrebu ih je dosad 26
DESET GODINA STAMBENIH ZAJEDNICA
Centar za rehabilitaciju obilježava desetu obljetnicu stambenih zajednica
Možemo li odmah prijeći na ti, pita nas Božidar Kobasić (60), čim smo ušli na vrata jedne od 26 stambenih zajednica Centra za rehabilitaciju u novozagrebačkom naselju Sloboština. Uz njega, tu živi još četvero korisnika sustava socijalne skrbi s različitim vrstama i stupnjevima poteškoća i invaliditeta, uz stalnu podršku asistenata.
pogledajte
Pokretanje videa...
VIDEO
Riječ je o modelu stanovanja koji se u Hrvatskoj skromno počeo spominjati prije 20-ak godina, kad je prof. dr. sc. Borka Teodorović s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu krenula 'gurati' ideju o tome da se na taj način potiče inkluzija osoba s posebnim potrebama u društvo te osigura smještaj koji je kvalitetniji od onog u velikim ustanovama.
Povod za naš posjet bila je vijest da Centar za rehabilitaciju ovih dana obilježava točno 10 godina od otvaranja prve stambene zajednice u Zagrebu. Tim povodom ,22. i 23. studenog u Zagrebu, održat će se i konferencija na kojoj će biti predstavljena iskustva s projektom od prvih zajednica do danas i razgovarati o mogućnostima da se dodatno unapređuje i širi i u drugim dijelovima Hrvatske. Projekt se uglavnom provodi u stanovima koji su u najmu, ili u nekoliko njih koji su vlasništvo samih korisnika, pa bi jedan od načina za njegovo unapređenje bila dodatna suradnja s gradovima i općinama koje možda imaju stanove u vlasništvu i mogli bi ih odrediti za tu namjenu, kažu naši sugovornici u Centru.
Božidar već s vrata 'razoruža' posjetitelja pričom o tome kako voli fotografirati i ima svoj profil na Facebooku, na kojem objavljuje fotografije. Mora se priznati da ima vrlo dobro oko za amatera. Koju minutu kasnije, dok sjedimo za stolom s njim i njegovom partnericom Katom Slonje (68), donosi i fotoaparat, pa zajedno s našim kolegom, fotografom Pixsella, koristi priliku da 'ovjekovječi' Katu dok guli krumpir. Znaju se odavno, priča nam, on je bio 12-godišnjak u Domu za djecu bez odgovarajuće skrbi u Nazorovoj ulici, ona je kao 20-godišnjakinja došla u dom kao pomoćna kuharica i tu su se upoznali.
Kata se kasnije udala, on imao druge partnerice, pa je, zapravo, češće prijateljevao s njenim suprugom. Često su išli na Dinamove utakmice, pa pamti i onu legendarnu, koja je označila početak ratnih sukoba na ovim prostorima, kad je Zvone Boban napao djelatnika policije da bi obranio navijače.
Kad je Kati preminuo suprug, najprije joj je nastojao biti podrška, a onda su 2007. godine počeli živjeti zajedno u jednoj od stambenih zajednica pod okriljem Centra. Selili su se iz jedne u drugu zajednicu i u Sloboštinu su, zapravo, tek od 1. studenog, no šale se kako će se tu i skrasiti te da je vrijeme za zaruke.
- Ja čekam prsten – kaže Kata uz osmijeh, dok Božidar objašnjava kako joj je već poklonio jedan.
- Nije to bio zaručnički, nego poklon za imendan. Zaruke tek slijede – pojašnjava Božidar, dok jedna od asistentica u ovoj stambenoj zajednici, Senada Poznić, domeće kako je Božo inače neizmjerno pažljiv čovjek:
- Jako voli iznenaditi ljude za rođendan ili imendan nekom sitnicom, ili pozivom i uvijek se trudi razveseliti ljude oko sebe i pokazati im da su mu važni. Inače nam je i veliki oslonac u zajednici, jer je pokretan i samostalan, pa često pomogne u kući, baci smeće, ode u trgovinu ili ljekarnu. Uvijek poštuje ono što se dogovorimo i sve obavi kako treba, pa ga u šali zovemo našim direktorom – priča gospođa Senada. Uz nju, za vrijeme našeg posjeta u zajednici je bila i asistentica Anka Granić. Njoj je gospođa Kata, kaže, često desna ruka oko pripreme ručka.
- Evo, krumpir koji je upravo ogulila danas nam je prilog uz sarmu. Svaki dan pomaže oko pripreme obroka – dodaje.
U stambenoj zajednici asistenti su, inače, prisutni 24 sata, s tim da se ovisno o aktivnostima korisnika procjenjuje u kojem dijelu dana je potrebna jedna osoba, a kada su dvije, kako bi sve funkcioniralo kako treba. U nekim zajednicama nema takve podrške tijekom noći, ili dijela dana, pa se korisnici zato ponekad sele, kako bi ih se rasporedilo prema potrebama.
I dok su Božidar i Kata na prvu otvoreni prema novinarima, Marko Petrović (30), drži se malo po strani, šuti na kutnoj garnituri. I on je u ovoj stambenoj zajednici od početka studenog, kad je došao iz zajednice u Travnom, zajedno s dotadašnjim cimerima Tinom Tepserom (46) i Franom Jerčinovićem (29), koji je za našeg posjeta bio u svome domu. On je, inače, veliki zaljubljenik u terapijsko jahanje, voli gledati humoristične serije i također se rado povuče u svoj mirni kutak u sobi.
I Marko često pomaže u kuhinji i prvi je koji će uskočiti kad treba baciti smeće, kaže nam gospođa Anka. Pitate li, pak, njega što najviše voli raditi u slobodno vrijeme, kao iz topa će ispaliti da obožava gledati crtiće. Jednim klikom na daljinski pronašao je omiljenu animiranu ekipu i opet smo pali u drugi plan.
- Druga omiljena aktivnost bile bi vjerojatno društvene igre koje rado igra s Tinom ili Franom – kaže gospođa Senada, dok nam se pridružuje Tin. Najavljujući ga, asistentice nam kažu kako je u invalidskim kolicima i neverbalan, pa bi komunikacija mogla biti otežana, no čim se pojavi, Tin vas uči kako komunicirati srcem. Odmah je uhvatio diktafon sa stola i stavio ga na uho, glumeći kao da s nekim razgovara. Onda je popravio zgužvani rukav na nemarnoj novinarki, jer voli da su ljudi uredni. U moru glasova koje pokušava pretočiti u riječi nastojao nam je detaljno objasniti tko je odakle došao u njihov novi dom, kako bi nam sve bilo jasno. Senada nam prevodi ono što nismo odmah razumjeli i priča kako Tin jako voli pomagati drugima, pa će uvijek priskočiti ako vidi da vam nešto nije pri ruci, ili vam je problem dohvatiti i zaslužan je za pozitivnu atmosferu.
- Svatko u ovoj stambenoj zajednici sudjeluje i doprinosi u skladu sa svojim mogućnostima, pri čemu se trudimo jačati one stvari koje su njihove prednosti i raditi na tome da pobijedimo ono što je nedostatak. Pri tome korisnici sami biraju aktivnosti u kojima žele sudjelovati, sami odlučuju što jesti, odnosno dogovaramo se oko ručka, sami biraju što će gledati na televiziji, kad će otići u krevet ili ustati. Naravno, sve to usklađujemo s terapijom koju primaju, ili obavezama kad su korisnici uključeni u inkluzivne radionice i idu na druženja, no ovdje zapravo žive kao što bi živjeli u vlastitome domu – priča gospođa Senada.
Dodaje kako svi oni koji imaju žive roditelje redovito i odlaze svojim obiteljima, nerijetko tako da su i po nekoliko dana doma, pa se vraćaju ovdje, u sredinu koju sada poznaju kao svoj dom. Ona će to ostati i onda kad roditelja više ne bude, ili budu u godinama kad ne mogu brinuti o njima.
- Nema sumnje u to da su ovakve zajednice puno bolje rješenje za korisnike od smještaja u ustanovi, jer ovdje sa svakim od njih možemo raditi na tome da ih potičemo u aktivnostima u kojima su dobri. Kad im nešto ne ide, nismo tu da ih žalimo, nego pomognemo da prevladaju poteškoće i idu dalje. Osim toga, idemo na zajednička ljetovanja, u kazalište ili kino, na koncerte, a često zajedno odlazimo i na plac ili u trgovačke centre kad nekom nešto treba kupiti i slično. To je pravi način da se i ljudi s posebnim potrebama uključe u zajednicu – govori Senada. Dodaje kako imaju sjajna iskustva sa susjedima u svim stambenim zajednicama u kojima su dosad bili.
- U Travnom smo imali susjede koji su nam dolazili popraviti kad bi se nešto pokvarilo u stanu. Bilo je nekoliko njih koji su nam znali donositi kolače nedjeljom, pa bismo i mi uzvratili, a i ovdje u Sloboštini kad nas sretnu, svi nas iznimno srdačno pozdrave. Kako smo godinama prisutni u zajednici, tako se danas ni u trgovačkim centrima više ne susrećemo s čuđenjem ljudi ili onima koji bi bili neugodni. Ljudi nas sasvim lijepo prihvaćaju i to je vjerojatno jedan od najvrjednijih rezultata koji su stambene zajednice svima nama donijele – zaključuje gospođa Senada.
A koliko su ona i gospođa Anka posvećene pozivu koji su izabrale i koliko srca unose u ulogu asistenta najbolje svjedoči to da obje kao od šale kažu da su zadovoljne plaćom.
- Nema tog novca koji ovaj posao može platiti, ovo zaista morate raditi iz ljubavi. A kad je tako, čovjek je zadovoljan – kaže Anka. I nije im problem ni to što i u svoje slobodno vrijeme često razmišljaju što će sutra raditi sa sustanarima u stambenoj zajednici, ili nazvati da vide jesu li dobro i podijeliti s njima radosti i tuge. Mi smo sad obitelj, kažu.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
