Srušio nam se svijet, ali glazba pomaže i u najtežim trenucima

U potrebi se prepoznaju pravi prijatelji, a čini se da  ih mala obitelj Gal ima na svakom koraku. Nakon što su prije osam godina ostali bez majke Ruže, a prije tri godine im je umro otac i velik humanitarac Damir Gal, srušio im se cijeli svijet. 

- Bio je to golem šok, ključni su nam bili ljudi koji su se našli pored nas, tatini i mamini prijatelji, i kao da nam se kroz njih sve vratilo. Tata je bio jako otvoren prema svima. Znao je dovoditi beskućnike i potpune strance u naš stan, a kasnije su nam postali dio obitelji. Bilo je to zanimljivo životno iskustvo da napokon shvatiš da valja ulagati u ljude i odnose te da su oni najvažniji. I, istina je, kako napraviš u životu tako ti se i vrati - govori najstarija Tamara (24), nadarena pijanistica koja danas s bratom Tinom (17) živi u prijateljevu stanu jer su im ljudi neko vrijeme neprestano kucali na vrata starog stana u Gundulićevoj, želeći im pomoći...

- Kao da je Bog pripremao da nam se tatina dobra djela jednom vrate, iako nitko nije bio spreman na opciju da ostanemo bez oba roditelja - govori Tamara. Srećom, i ona i braća Filip (23) i Tin iz teškog razdoblja izašli su gotovo neokrznuti, a uspjeli su se izvući vlastitim snagama, zajedništvom, radom i uz pomoć ljudi dobrog srca...

Tamara je nastavila s humanitarnim radom svog oca kroz razne udruge koje je pokrenuo, te bi voljela putovati i održavati koncerte diljem svijeta, kombinirajući pomaganje i glazbu.

- Kada sam sretna ili tužna sjednem za klavir i samo sviram. To je moja katarza. Pritom imam osjećaj da su roditelji ovdje i da me slušaju. Na neki način želim opravdati sve što su u mene uložili - govori Tamara koja obožava svirati Chopina, a u slobodno vrijeme Filip je uvodi u jazz, dok voli i gospel glazbu. Aktivna je i u prikupljanju sredstava za Fond stipendija Damir Gal kojima će se omogućiti školovanje mladih glazbenika. 

- Mislili smo, i da prikupimo za tri stipendije, odlično! Imam obavezu nastaviti očevim stopama jer kad osjetiš toliku dobrotu teško je ostati ravnodušan.

Nedavno je postala i ambasadorica inicijative Mladi u pokretu u Hrvatskoj, a iskustvo koje prenosi drugima prikupljala je godinu dana studirajući na razmjeni u Budimpešti, na prestižnoj Akademiji Franz Liszt. 

- Cilj je da se mladi pokrenu i steknu iskustvo boravka u inozemstvu, bilo da uče jezike, studiraju, zaposle se, volontiraju. Tako se lakše osamostaljuju, a dokazano je da se inteligencija razvija u novim i nepoznatim situacijama, na primjer, kad ne znaš jezik pa si ga prisiljen naučiti. Razvijaju se neke pozitivne osobine, a to samo može koristiti u životu - smatra Tamara koja pijano svira od svoje sedme godine. 

- U Budimpešti sam stekla prijateljstva za cijeli život. Nakon samo dva tjedna jedna me obitelj uzela na stan bez plaćanja. Za mene je odlazak bio vrlo pozitivno iskustvo za upoznavanje novih ljudi, ali i u smislu učenja jer su sa mnom radili vrhunski pedagozi - govori Tamara. 

Pokojni otac naglašavao im je da je važno u životu imati ideju. A ideja im je bila školovati se i usavršavati u glazbi u inozemstvu. Osim Tamare i Filip, koji svira gitaru, prije tri godine počeo je studirati u Beču. Dugo su skupljali za stipendiju i novu gitaru, a Filip još i dandanas dio otplaćuje dajući instrukcije između predavanja...

- Samostalnost je prilika da osoba sazrije. Možda nije toliko važno da otiđe u inozemstvo, nego samo da promijeni sredinu. Upoznaš različit profil ljudi, ali ti oni ostaju prijatelji za cijeli život. Živio sam uvijek s ljudima s kojima sam se slagao. Imao sam dva cimera Španjolca. Inače, glazbenici nisu baš poželjni sustanari, jer stalno moraju vježbati, i tu može nastati problem. Zato uvijek gledam gdje mogu prigušiti žice krpicom i ne vježbam neke teške ljestvice. Kad bi se cimeri ujutro probudili zafrkavali bi me ‘jel’ ne možeš glasnije?’, al na kraju bi mi rekli, ‘ma samo daj!’ - priča Filip. 

Njih troje je odmalena bilo usmjereno na glazbu kojom ih je zarazio otac, pa je nakon tragedije njihovo usavršavanje u daljnjem razvoju došlo u pitanje. Tamara se u vrijeme očeve smrti zatekla u Londonu, gdje je željela upisati postdiplomski studij, no morala je misliti na braću i vratila se u Zagreb. Odmah je dobila skrbništvo nad Tinom, koji također svira piano...

- Mislim da me izvuklo to što sam imala više obaveza, od glazbe do brige o mlađem bratu. Vjerojatno ne bih kuhala, a kad je on tu, ipak moram. Znala sam da moram ostati stabilna i zbog sebe i zbog njega i mislim da je to bilo ključno - govori Tamara koja je neko vrijeme radila i kao profesorica u privatnoj glazbenoj školi, ali odustala je jer nije stigla vježbati. Sada imaju dovoljno za život. 

Ipak, iako su okruženi ljudima koji ih neizmjerno vole, priznaju da im nedostaje roditeljska ljubav. 

- Još sanjam oca da nas nešto uči. Nakon mamine smrti otac se počeo jako mnogo baviti nama i koristio je sve situacije da nam prenese svoje znanje iz teologije i života, pogotovo jer smo bili u osjetljivoj dobi, pubertetu. Radio je s nama kako bi iz njega izašli što manje konfuzni i da naučimo donositi ispravne odluke i ispravno procjenjujemo ljude i situacije - priča Filip koji dodaje da su ih roditelji učili da se uvijek drže zajedno, a kaže da ih je Tamara povezala još čvršće.

- Pa i kad sviramo, sviramo zajedno, iako, primjerice, gitara i klavir baš ne idu zajedno. Kada smo kao mali morali vježbati, sestra bi počela kad ja trebam, onda kad sam ja počinjao i ona je svirala u susjednoj sobi, tako da je znao biti opći kaos kod kuće - prisjeća se Filip djetinjstva. 

Sada veći dio godine žive odvojeno, no svakodnevno se čuju preko Facebooka i Skypea. 

- Znamo sve jedno o drugome. Čak i o Tinu koji bi želio imati neke svoje tajne jer je u takvoj dobi. No zna da uvijek ima oslonac u nama. Iako sam u Beču, Tin i Tamara kao da žive u mojoj sobi, samo je jedna prednost - ponekad ih možeš stišati i ugasiti - smije se Filip. 

Tin se dogodine sprema upisati na Muzičku akademiju, pa sada oboje s njim proživljavaju kao da i oni idu na prijemni. 

- Glazba je naš život. Uživamo svirati. Od malena smo išli po natjecanjima, održavali koncerte i već smo odavno profesionalno u glazbi. Ovisi kako će se sve posložiti. Svatko od nas je iznadprosječan glazbenik i kažu da možemo biti solisti, no vidjet ćemo kamo će nas put nanijeti – zaključuje Filip.

Od malena s instrumentima u rukama 

“Djed je bio profesor solo pjevanja i našeg je tatu uspio zaraziti glazbom. Tako je i naš otac nas uvukao. Filip mu je znao uzeti gitaru i svirati, a evo danas studira. Svi troje smo rano krenuli u glazbene vode”, govori Tamara.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!