U Srednjem vijeku vlasti nisu bile baš sretne zbog prisutnosti prostitutki, ali bilo je prihvaćeno mišljenje da je prostitucija način na koji siromašne žene zarađuju za život, a mladići ostaju zauzeti bez izazivanja problema
PLAĆALE SU POREZ I BILE POŽELJNE
Srednjovjekovne Venecijanske prostitutke su živjele u boljim uvjetima od mnogih današnjih
Jedan od najromantičnijih gradova na svijetu, talijanski grad Venecija svake godine privuče milijune posjetitelja. Poznat je po uskim plovnim putovima, prekrasnoj arhitekturi, pričama iz prošlosti, stotinama mostova i jedinstvenim znamenitostima.
POGLEDAJTE VIDEO: Venecija kad padne vodostaj
Pokretanje videa...
01:03
Grad je posebno popularan kao destinacija za medeni mjesec, ali kad se vratimo u povijest, neki aspekti života u Veneciji počinju se činiti manje romantičnima.
Svaki od 400-tinjak mostova ima svoje ime, poput Ponte dell’Accademia, Ponte dei Tre Archi, Ponte dei Sospiri i Ponte dei Bareteri.
Zatim, tu je Ponte delle Tette, koja se manje-više prevodi kao 'Most grudi'. Smješten u San Cassiano u sestieru San Polo, ovaj most na prvi pogled izgleda relativno jednostavan i skroman, bez ikakvih stvarnih karakteristika ili ukrašenih rezbarija. Međutim, uz njega se veže fascinantna priča.
Venecija je u moderno doba poznata po svojoj romantičnom izgledu, ali je u srednjem vijeku i renesansnom razdoblju bila poznatija po svojim prostitutkama.
U to vrijeme vlasti nisu bile posebno zadovoljne zbog prisutnosti prostitutki, ali, općenito je bilo prihvaćeno mišljenje da je prostitucija način na koji siromašne žene zarađuju za život, a pijani mladići ostaju zauzeti bez izazivanja problema. Prostitutke su također plaćale porez, a ugled gradskih kurtizana je s vremenom rastao.
Ljudi bi iz daleka dolazili u Veneciju u potrazi za kurtizanama, pa je početkom 15. stoljeća La Serenissima (Republika Venecija) odlučila provesti službenu uredbu kojom se ograničavaju područja na kojima bi kurtizane mogle djelovati.
Nakon što je ova uredba donesena, prostitutkama je bilo dopušteno raditi samo u određenim područjima i u određeno vrijeme. Također su morale nositi žuti šal kako bi se razlikovale od drugih žena, a mogle su biti i strogo kažnjene zbog kršenja bilo kojeg pravila ili policijskog sata.
U to vrijeme je bilo opće poznato da nisu sve prostitutke žene i da nisu svi muškarci koji su se uputili u Veneciju tražili žensko društvo.
U to vrijeme, međutim, 'grijeh' homoseksualnosti kažnjavao se smrću. Kako bi se pokušali boriti protiv onoga što su vidjeli kao problem, vlasti su došle do vrlo originalnog, inventivnog i neobičnog 'rješenja'. Dopustili su prostitutkama da otkriju svoje grudi na i oko Ponte delle Tette - pa su im čak i platili za to.
Ideja je bila da bi svi homoseksualci koji potencijalno prolaze ovim područjem mogli biti odvraćeni od vlastite seksualnosti zbog prisutnosti toliko privlačnih i izloženih žena.
Vlasti su vjerovale da te žene mogu namamiti homoseksualce i 'izliječiti' njihovu homoseksualnu prirodu. Bila je to dobra vijest za prostitutke jer je potaknula njihov posao.
Ova uredba je također značila da će sve muške prostitutke koje se odijevaju kao žene izgubiti puno posla jer se neće moći izložiti prolaznicima.
U stvarnosti, znajući što znamo o seksualnosti u ovo moderno doba, shema se čini doista smiješnom, ali se nastavila prilično dugo. Tek u 18. stoljeću, kada je kurtizanama ponovno bilo dopušteno raditi drugdje u gradu Veneciji, Most grudi je izgubio svoj jedinstveni status.
Kurtizane
Kurtizane su se često oblačile u haljine koje su pokazivale jako puno dekoltea, ponekad i cijeli. Putnici su povremeno pogrešno mislili da su to obične građanke Venecije. No putnički opisi mletačkog svakodnevnog života su kurtizane isticali kao prepoznatljivu oznaku Venecije, su hvalili život u gradu kao primjer građanskog i društvenog sklada.
U Veneciji su postojale dvije klase kurtizana. Prva, cortigna onesta, poštena kurtizana ili intelektualna kurtizana i cortigna lume, prostitutke niže klase koje su živjele u blizini mosta Rialto i često ga 'poslovno' posjećivale.
Žene iz prve klase, poštene kurtizane, često su bile iz patricijske ili trgovačke obitelji, odgajane su kao obrazovane i kulturne žene. No, u društvu koje je diktiralo pretjerane miraze koji su često mogli bankrotirati obitelj, većina kćeri se nije imalo priliku udati. Imale su izbor otići u samostan i postati časne sestre, ali to je ipak zahtijevalo određeni novčani 'dar' samostanu, iako ne tako velik kao miraz za brak.
Mogle bi ostati u kućanstvu kao usidjelice koje su se brinule za ostale članove kućanstva, zauvijek ovisne i pokorne novoj domaćici ako obiteljsko imanje pređe na brata i njegovu ženu. Ili bi okolnosti, poput siromaštva zbog financiranja miraza starijoj sestri ili neuspjelih trgovačkih aktivnosti, mogle potaknuti mladu ženu da razmisli o životu kurtizane. Često bi u tim situacijama kurtizana mogla biti jedini izvor novca za cijelu obitelj.
Među venecijanskim muškarcima općenito su kurtizane smatrane kulturnim ženama koje su pružale zabavu bogatim plemićima i trgovcima. U Veneciji se ne bi očekivalo da se muškarac oženi tek u tridesetim godinama, a kurtizane bi ovim mladićima mogle pružiti zadovoljstvo i kulturu.
Stariji muškarac mogao bi uzeti kurtizanu za svoju ljubavnicu i uživati u seksualnim i intelektualnim iskustvima s njom, što nije mogao sa svojom ženom.
Uspješne kurtizane mogle su uživati u luksuznom životu ispunjenom zabavama i salonima. Često su se kretale u utjecajnim krugovima i imali pristup umjetnicima, pjesnicima, političarima i tadašnjim intelektualcima. U takvim je krugovima kurtizana imala priliku utjecati na muškarce ako je za to bila dovoljno vješta, piše povjesničarka i autorica mnogih knjiga Kristin Gleeson.
Osim potencijala moći i utjecaja, poštena kurtizana i dalje se suočavala s mogućnošću zaraze spolno prenosivom bolešću, nečim zbog čega bi bila izbačena iz kruga kurtizana i zbog čega bi ostala bez jedinih prihoda za život.
Jedna od najslavnijih i najpoznatijih venecijanskih kurtizana bila je Veronica Franco, rođena 1546. Rođena od kurtizane, Paole Fracasse i trgovca Francesca Franca, imala je i tri brata.
Njezin intelektualni život započeo je sudjelovanjem u obrazovanju koje su imali njezina braća s privatnim učiteljima u obiteljskoj kući, a dok je bila još u tinejdžerskim godinama udala se za liječnika Paola Panizzu. Vjerojatno dogovoren brak je nedugo nakon toga loše završio i Veronica je bila prisiljena uzdržavati samu sebe, a kasnije i staru majku.
Franco je postao cortigiana onesta (poštena kurtizana) sredinom do kraja 1560-ih i ubrzo je postala poznata po intelektualnim i kulturnim zabavnim sadržajima koje je pružala visokom društvu. Školovanje je nastavila posjećujući književna okupljanja pisaca i slikara u Veneciji tijekom 1570-ih i 1580-ih godina, a družila se s političarima, pjesnicima, umjetnicima i misliocima.
Ubrzo je zainteresirala Domenica Veniera (1517.-1582.), Mletačkog pjesnika i voditelja najpoznatije narodne književne akademije u Veneciji, koji joj je postao čitatelj i zaštitnik. Česti posjetiteljica njegovog privatnog književnog salona u Ca 'Venieru (palača Venier), Franco je u terza rimi skladala sonete.
POGLEDAJTE I NOVU EPIZODU POLIGRAFA:
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
