Anita si je obećala da neće besposleno sjediti i prihvatila se - lemljenja. Jedino žali što se ranije nije zainteresirala, jer bi joj pokojni djed sigurno otkrio mnoge tajne ovog zanata
OBITELJSKA TRADICIJA
Anita (29): 'Dobila sam otkaz, pa je došla korona. Onda sam učila zanat mog dida i uspjela'
Nekada davno bakrene žice u prava mala umjetnička djela pretvarao je njezin dida Ivo, a sad se tim kreativnim modeliranjem jednako uspješno bavi Splićanka Anita Bartulović (29), po zanimanju magistra inženjerka pomorstva, koja se u ovoj priči našla slučajno.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
02:42
Dok razgovaramo u njezinu ateljeu, sobičku u stanu, istom onom u kojem je stvarao i djed, pokazuje nam njegove radove stare i više od 50 godina. Ljepotu i sklad djedovih žičanih ukrasa na zidu sobe nismo uočili samo mi. Prije nas primijetili su ih i njezini prijatelji, koji su joj na neki način dali ideju da i ona pokuša nešto oblikovati. Možda se ova priča ne bi dogodila da nije bilo oduševljenja tih prijatelja, ali i još jedne životne okolnosti. Anita je, naime, krajem prošle godine ostala bez posla, a onda se uz sve to raširila pandemija, otišli smo u proljetni "lockdown"...
- Radila sam u marini u okolici Splita i u listopadu 2019. sam izgubila posao, kao još desetak mojih kolega. Približavala se zima, nisam uspijevala pronaći drugi posao, pa nas je sve zadesila korona, stalno sam bila u stanu. Tad sam odlučila da neću dokoličariti i gubiti vrijeme. Uvijek sam radila, i tijekom studija na Pomorskom fakultetu, a kasnije i na Institutu, u marinama - govori.
Zato je odlučila pokušati ukrotiti bakrene žice i, kako kaže, krenulo je. No početak priče o Anitinu unikatnom hand made brendu Bakrenica nije bio nimalo lagan.
- Žao mi je što nisam pokazala interes za ovakav ručni rad dok mi je dida bio živ. On bi mi sigurno bio otkrio puno tajni zanata. Inače je bio elektrotehničar, cijeli život radio je u struci, a slobodno vrijeme, s obzirom na to da se zbog bolesti nije smio naprezati, provodio je izrađujući male bakrene rukotvorine i makete brodova. Ja sam zato morala poći težim putem, tražiti način metodom pokušaja i pogrešaka, uz pokoju opeklinu i porezotinu. Lemljenje nije toliko teško samo po sebi, ali ima svoje zakonitosti. Prvo sam uzela tanke žice, ali spojiti tanku žicu s debelom za mene je isprva bila nemoguća misija. Onda bih zalemila jedan spoj, a od topline bi mi puknuo već neki spojeni na drugome mjestu - priča ova simpatična djevojka, nježna plavuša i bajkerica, koja svojim rukama sad stvara pravu čaroliju. Dodaje kako je poslije shvatila da mora pločicama i utezima osiguravati sve druge spojeve.
- Lemilica mi nije bila dovoljno jaka, brusila sam ručno dok mi momak nije donio svoju električnu brusilicu. Kupio mi je i usisavač lem para jer sam jednom ‘zaradila’ strašne mučnine. Tad sam shvatila da moram svemu ozbiljnije pristupiti, zaštititi oči, staviti dvostruku masku, rukavice - prisjeća se Anita samih početaka. Sve počinje guljenjem izolacije s kabela za struju, što onih tankih, što onih debelih, u kojima ima pet bakrenih žica. Nema onoga što ne može napraviti, a kaže nam kako su joj najtraženije stilizirane vješalice s porukom. No ipak, kao najzahtjevniji rad izdvaja mandalu, koju je radila za tattoo studio iz Zagreba, a kojem je mandala zaštitni znak.
- Više od 30 sati provela sam radeći je. Mandala je simetrična, što je u formi čini jednostavnom, ali tu je bilo toliko dijelova za spojiti i to je bilo vrlo teško. Slična priča je i s velikim lotosom koji sam radila, dok su ostale stvari nešto jednostavnije. Ideju prvo nacrtam na papir, a onda po crtežu savijam žice, lemim, brusim ostatke lema, očistim, a potom obojim sprejem, i to na balkonu. Ne smijem vam ni pokazati kako izgleda od sprejanja - smije se Anita, koja sa silnim ponosom govori o pokojnom djedu i baki Franici, koja živi u mjestu Privor.
Ona je, kaže nam, radila kao odgojiteljica u vrtiću i iznimno je kreativna, a šivanju je podučila i svojeg supruga, kojem je platno trebalo za sasvim drugi, ali još zahtjevniji hobi.
- Moj dida je izrađivao replike povijesnih brodova, svaki komadić na njemu ručno je izrađen, od unutrašnjosti broda i sitnih detalja, pa tako i jedra, koja je šivao. Za svaki brod trebalo mu je otprilike dvije godine, a izradio ih je šest, za svakog unuka po jedan, kako bi ostavio neki svoj trag. Moj je trabakul i za mene je neprocjenjiv. Kako sam i ljubiteljica tetovaža, moj brod, didov trabakul, sigurno ću jednog dana i tetovirati - za kraj nam kaže kreativna Anita.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
