Slavna hrvatska maratonka u životu ne poznaje granice...

Mirjana Kmačić Pellizzer (51) naoko je žena poput nas i vas. Majka troje djece koja sa suprugom vodi obiteljski restoran u Rovinju. No Mirjana i trči; mnogo i često, u najzabačenijim krajevima svijeta i u najekstremnijim uvjetima, po nekoliko dana bez stajanja. Ne kako bi pomicala granice vlastite izdržljivosti, nego  kako bi pomagala. Ta maratonka bira isključivo humanitarne utrke, a novac koji dobije od sponzora uvijek pronađe put do siromašnih, gladnih i bolesnih. Samog se trčanja kaže, na kraju i ne sjeća, ma koliko naporno bilo, jer je sve ostalo Marijani mnogo važnije... Počela je prije nepunih 10 godina s utrkom Terry Fox Run u Milanu čijih je pet kilometara otrčala u sjećanje na oca koji je 2000. preminuo od raka.

- U godinu dana sam od pet, otrčala i polumaraton i maraton i 100 km - prisjeća se Mirjana te dodaje: 

- Za ultramaratone nikada nisam odrađivala neke posebne pripreme. Treniram kad stignem i idem bez straha, jer znam da uvijek mogu stati. 

Iako do danas još nikada nije odustala, u čileanskoj pustinji Atacami doživjela je najsuroviji test izdržljivosti. 

- Utrka na 250 km, traje pet dana i trči se na otprilike 3000 metara. Prva četiri dana po 40, 42 km i onda zadnji dan još 100. Noću se temperatura spušta i do -11, a danju penje i do 50°C. A teren... Jedan dan smo trčali u Gran Salaru. To mjesto je nevjerojatno. Slani teren koji je u jednom trenutku toliko tvrd da je nekima probio tenisicu, a u drugom, propadneš do bedra u tu slanu masu. Naravno kada se osuši, jako peče - objašnjava Mirjana koja u Atacami baš nije imala sreće: 

- Na kraju jedne etape, treći ili četvrti dan, stigli smo do neopisivo lijepih tirkiznoplavih jezera. Toplo ti je, umoran si - na leđima nosimo svu opremu, oko 13 kg - ne možeš se okupati niti presvući... Naravno, pitali smo organizatore je li kupanje dopušteno. Odgovorili su nam potvrdno, te nas upozorili da je voda jako slana. No tko je razmišljao... Ušla sam odjevena, kako bi si ujedno oprala odjeću. Osim što poslije nikako nisam mogla skinuti sol sa sebe (na cilju dobiješ samo tri litre tople vode za kuhanje i osobne potrebe), moj prsluk za trčanje ujutro je bio tvrd poput komada kartona. Morala sam ga odjenuti, na to sam stavila ruksak i trčala cijeli dan po nepodnošljivoj vrućini. Na ramenima su mi se napravile rane do kostiju. Još i danas imam ožiljke.

Utrka je dio projekta 4 Deserts - Racing the planet. Trči se u četiri najveće i najrazličitije pustinje na svijetu - u Sahari u Egiptu, Atacami u Čileu, Gobi u Kini i na Antarktici.

- U 18 mjeseci završila sam sve četiri utrke kao prva žena i druga u ukupnom poretku, bilo je to 2010. godine.

No Mirjanu je više od pobjede radovala pozadina cijele priče.

- Jedan dio startnine donira se američkoj humanitarnoj organizaciji Operation Smile čiji liječnici volonteri po cijelom svijetu pomažu djeci s facijalnim deformacijama. A od sponzorskog novca još sam dodatno platila operacije za četvero djece - govori maratonka koja je Saharu, Atacamu i Gobi otrčala s još dvjestotinjak natjecatelja kako bi uopće mogla sudjelovati na Antarktici. 

- Kad dođeš tamo, ne znaš jesi li došao na početak ili kraj nečega - kaže Mirjana koja je na Antarktiku došla iz argentinskog Ushuaia nakon dva i pol dana plovidbe brodom na valovima od minimalno 15 metara. 

- Morali smo nabaviti specijalnu opremu. Nakon što bismo dobili odobrenje od organizatora i članova WWF-a (World Wide Fund for Nature) koji najprije odlaze u izvidnicu, izašli bi na palubu u punoj spremi - u jaknama, čizmama i prslucima, s tenisicama u jednoj ruci, a na leđima s kompletnom opremom. Također, prije ulaska u gumenjak koji nas je prevezao na kopno morali smo dezinficirati obuću - objašnjava složenu proceduru te dodaje:

- Prva stvar koju su nam rekli još na brodu: ‘Dolazite u zemlju pingvina, to je njihova kuća, a vi ste gosti pa se tako i ponašajte.’ Trčiš onako kako ti kažu, a sve se prekida čim se na brodu oglasi sirena jer se u tim ekstremnim uvjetima vrijeme mijenja u sekundi - prisjeća se utrke u kojoj vrijede posebna pravila, ali zbog koje se danas osjeća u najmanju ruku, ponosnom.  

Prošle godine sudjelovala je u maratonu plemena Raramuri u planinama Sierra Madre.

- Broj stranaca ograničen je na 70. Ne plaća se startnina, nego svatko donira novac prema vlastitoj savjesti za očuvanje plemena, njihove kulture i jezika.

Iako su već sva mjesta bila popunjena kada se prijavljivala, organizatori su joj ipak iskazali dobrodošlicu jer u utrci nikada nisu imali sudionika iz Hrvatske. A Mirjana ističe kako se na startu vijorila i naša zastavu koju su ručno izradile žene iz plemena.  Volonterka u Udruzi osoba s invaliditetom i dobitnica Ponosa Hrvatske u travnju je na rovinjskom polumaratonu vodila slijepog talijanskog trkača Tulia Fraua s kojim u listopadu putuje u Zanzibar na utrku od 100 km. Punih šest godina s obitelji je živjela na Maldivima. Suprug Giovanni bio je menadžer otoka, a njihove dvije kćeri Rebecca (19,5) i Pashmina (13) te sin Jody (16) odrasli su u drukčijoj kulturi gdje je međusobno pomaganje dio svakodnevice.

- S najstarijom kćeri otrčala sam njujorški maraton za njezin 18. rođendan. Ona je i aktivni volonter u Udruzi, a sve češće pomaže i sin Jody. Obitelj mi je najveća podrška - ponosno ističe Mirjana koja je putem talijanske humanitarne zaklade Reach Italia posvojila šestero afričke djece na daljinu.

- Zapravo im plaćam školovanje, a iz škole svaka tri mjeseca dobivam svjedodžbe. Dopisujemo se i šalju nam fotografije. Tko god hoće pomoći, u bilo čemu i bilo gdje, nikada si ne smije postavljati sumnju - zaključuje.

U Gobiju su me zamalo diskvalificirali zbog domaće hrane

Za svaki dan spakiram malo sušenog voća, u bočicu maslinova ulja, nekoliko komada pancete ili pršuta, juhu iz vrećice, komadić sira, vrećicu instant kave i keks, ali nikada ne jedem za vrijeme utrke - govori.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!