Britanska spisateljica Daisy Buchanan piše o tome zašto je počela s tom navikom i kako je došla do toga da time dodatno poljulja svoje samopouzdanje, narušeno zbog zlostavljanja u mladosti
'Slala sam mnogim muškarcima fotografije svog golog tijela, što me na kraju skoro uništilo'
Trebalo mi je vremena da postavim pravo osvijetljene. Uključivala bih i isključivala svjetiljke, pomicala zavjese tako da budu zatvorene ili djelomično propuštaju svjetlost. Ruke su mi se izdužile od držanja telefona u potrazi za kutom koji će me učiniti mlađom, vitkijom, privlačnijom, prenosi Daily Mail priču britanske spisateljice Daisy Buchanan.
POGLEDAJTE VIDEO: Pravila naturizma
Pokretanje videa...
Napućila bih usne, zamahnula kosom tako da mi pada preko lica, prije nego što bih zavodljivo oblizala usne i spuštala pogled prema svojoj goloj koži. Bila sam posve gola. Jednom kad bih napokon okinula sliku kojom sam bila zadovoljna, pažljivo bih ju obrezala, tako da su vidljive krivulje mojih grudi, ali ne i bradavica. Tada bih pritisnula ‘Send’.
Odgovor je stigao gotovo odmah: ‘Lijepo. Izgledate tako seksi.’
I onda odmah: ‘Pošaljite više!’
Tako bih i učinila. Eksperimentirala sam otkrivajući poze u kojima mogu fotografirati cijelo svoje tijelo, odjevena u donje rublje.
I tako sam postala ovisna o snimanju 'kinky' fotografija i odgovoru zahvalnog primatelja, snimivši u 18 mjeseci sigurno više od tisuću svojih nagih fotografija, koje su vrlo poznate ovih dana.
Mnoge su bile upućene muškarcima s kojima sam se družila ili su se oni tome nadali.
Možda mislite da je slanje eksplicitnih slika svoga tijela u svijet rizično i smiješno. Možda ste čitali o osvetama u pornićima (kad primatelji dijele sočne fotografije ili videozapise da bi se osvetili), možda vjerujete da se ne bi bilo dobro pridružiti onima koji to rade. No, sigurno nisam sama u dijeljenju takvih fotografija. I to nije ograničeno samo na mlađe generacije. Sad imam 38 godina, a približavala sam se 30. kad sam se počela baviti onime što nazivam svojom 'nudističkom' fazom.
Ovih dana upozoravam prijatelje koji se žele okušati u tome da je složenije nego što se čini. Da, žene bi trebale slobodno slaviti svoju seksualnost, ali pod vlastitim uvjetima: Budite oprezne oko toga kamo to vodi.
Naime, kad sam počela snimati gole fotografije, osjećala sam se nevjerojatno oslobađajuće. Odrasla sam u strogo katoličkoj obitelji koja me natjerala da se sramim seksualnosti i svog tijela. Uvijek sam se borila s niskim samopoštovanjem, maltretirali su me zato što sam kao dijete bila debela i ružna. Tako, kad bi muškarci pozitivno reagirali na moje fotografije, nisam osjećala samo da mi raste samopouzdanje, osjećala sam kao da konačno odmičem od svoje prošlosti.
S vremenom je i jedan nasilnik počeo pregledavati slike, govoreći mi kritične stvari. Taj nasilnik dam bila – ja. Počela sam gledati svoje nedostatke, preuzimajući različite postavke filtera, obrezujući fotografije i uređujući ih da bih stvorila glađu kožu, manji nos, uži struk. Bilo je lako obrezati rubove slike da bi mi ruke izgledale mršavije. Našla sam aplikaciju koja mi je omogućila da na fotografiji imam definiraniju čeljust.
Gledajući unatrag, ti filteri su možda bili najštetniji dio cijele priče. Bilo je to poput bezbolne plastične kirurgije i onemogućilo me u tome da naučim prihvaćati stvarnu mene. No, što sam ih više koristila, to sam se više uvjeravala kako izgledam kao problem koji treba popraviti. Počela sam uspoređivati svoje lice i tijelo na ekranu s onim što sam bila prava ja. Ubrzo sam bila previše preplašena da bih otišla na piće s muškarcima koji su me htjeli upoznati, strahujući da će biti razočarani stvarnošću. Imala sam 26 godina i upravo sam prekinula s dečkom nakon tri godine veze, kad sam se prvi puta fotografirala gola. Slomljena i ranjiva, kupila sam novi pametni telefon i novu grupu prijatelja. Bile su to samostalne mlade žene koje su bile vrlo ležerne u vezi sa seksom i izlascima, otvoreno su razgovarale o tome kome su slale gole fotografije.
U početku sam bila šokirana, a onda sam se pitala jesam li možda previše ukočena. Možda je ovo bila prilika da se otresem svoje prošlosti i pokažem da bih mogla biti divlja. Čim sam prijateljima spomenula novog čovjeka, prije nego što su pitali bilo što drugo, htjeli su znati hoću li mu poslati svoje golo tijelo. Osjećala sam se kao da je to neko novo pravilo upoznavanja.
Njegov odgovor dao bi mi injekciju samopouzdanja.
Nasilje u osnovnoj školi dovelo je do anoreksije i bulimije tijekom mojih tinejdžerskih dana. Cijeneći to što mu šaljem svoje golo tijelo, odmah je izbrisao dio emocionalne štete koju sam nosila godinama. Prvi put sam se osjećala poželjnom. Dečko kojem sam poslala prvu sliku brzo je vratio uslugu, i izgradio je pravi osjećaj intimnosti i iščekivanja u našoj vezi. Bilo je to istinsko dijeljenje. Međutim, na kraju je veza završila jer sam se uplašila te intimnosti. Bila sam zakačena na osjećaj da mi se divi. Tada se nisam mogla nositi s idejom da bi mi se mogao svidjeti.
U međuvremenu, javljanje novim frajerima postalo je takva opsesija da bih započela čim bih se vratila kući s posla, nerijetko čak i preskačući večeru. Ponekad bih naletjela na filter zbog kojeg sam izgledala gore nego što izgledam i primila bi me opsjednutost zbog moje neravne kože, ili sjene zbog koje mi je trbuh izgledao veći nego što jest. Tako bih oponašala svoje ranije, seksi poze, stavljajući ruku na bok, ili naginjući se naprijed kako bi mi grudi izgledale veće. Ali, nikad nisam izgledala seksi jer se nikad nisam osjećala seksi.
Do tada sam rijetko dijelila fotografije, bila sam samo fiksirana na pronalaženje nedostataka. Znala sam da me fotografiranje čini nesretnom, ali trebalo se boriti da prestanem.
Susret s čovjekom za kojeg bih se na kraju udala pomogao je da prestanem s tim. Počeli smo s porukama na Twitteru, još 2012. godine. Također pisac, bio je pametan, brz i smiješan. Na našem prvom sastanku shvatila sam da ga više zanima moj mozak nego moje tijelo. Iako nije tražio nikakvu golotinju, poslao sam mu nekoliko fotografija, no kako smo provodili više vremena zajedno, ta potreba je prestala. Više mi nije bila potrebna validacija, jer se kemija među nama od početka temeljila na našim osobnostima.
On je ujedno i čovjek koji nikad ne osuđuje. Zna da se golotinje ne treba sramiti, ali i da me, u konačnici, snimanje tih fotografija nije usrećilo. Ironično je da su mi one mogle izazvati probleme tek kad sam ih prestala snimati. Naime, bila sam opljačkana i ukraden mi je telefon, sa svim fotografijama u njemu. Uopće nisam imala kontrolu nad time gdje bi te fotografije mogle završiti.
Panika me popustila tek kad mi je sinulo da sam ih toliko dobro uređivala da nitko ne bi ni prepoznao da sam to ja. Nisam sigurna da bih se sama sebe mogla identificirati u tom golom izdanju.
Gledajući unatrag, shvaćam da sam ove fotografije doživjela kao neku vrstu popravljanja štete koju su nasilnici učinili na slici koju sam imala sama o sebi. Ti su nasilnici bili proizvod svijeta koji ima nevjerojatno uski standard za ljepotu žene. Svi smo izmanipulirani da se osjećamo nesigurno oko svakog dijela svog tijela, od grudiju do izgleda noktiju.
Sramila sam se što sam previše seksi, što nisam dovoljno seksi, što sam ružna, pa i toga što uopće imam tijelo. To je tako iscrpljujuće!
Kad sam na kraju dobila novi mobitel, obećala sam sebi da ću završiti s filtriranjem svojih fotografija. Odlučio sam da ću se fotografirati ako se osjećam dobro i želim to snimiti na svojoj kameri. Ali to neće biti nešto što sam radila zato da se ne osjećam depresivno ili nesigurno. Odbijam se sramiti djevojke koja je snimila te fotografije jer je mislila da će se osjećati ljepše i sretnije. I ponosna sam na ženu koja uči voljeti ono što je u njenoj nutrini i živjeti život bez filtera.