Umjetnica, spisateljica i motivatorica Anđa Marić ekskluzivno za 24sata. Otkrila nam je kako je spasila vlastiti život, kako ne voli vježbati i kako je pobijedila sram, ali i kako sada pomaže drugima
NADVLADALA SVE PROGNOZE
Anđa Marić ekskluzivno: Sin mi je rekao da će umrijeti baš kao i ja. To me napokon pokrenulo...
Nakon godina teških životnih borbi, kao i suočavanja s dijagnozom multiple skleroze, umjetnica, spisateljica i jedno od omiljenih javnih lica, Anđa Marić, vratila se s novim projektima. Ispričala nam je kako je uspjela nadvladati pesimističnu životnu prognozu.
POGLEDAJTE VIDEO: Anđa Marić o svom sinu
Pokretanje videa...
03:20
Ove jeseni promoviraš svoju novu knjigu, ‘Revolucija u 365 dana’, o čemu govori?
Ta knjiga govori o mom velikom izlasku iz autoimunog ormara. Skužila sam da me sram što sam oboljela i što sam osjećala da me tijelo izdalo kad sam ga najviše trebala. I onda sam počela jako puno raditi na sebi da si pomognem. Školujem se za tjelesno orijentiranog psihoterapeuta. Sada sam terapeut u superviziji, no otkrila sam da je sram biološki proces koji ne možemo kontrolirati. Ne znam jesi li se ikad popiknula na ulici i što te oblije - sram, iako, nisi kriva, ali te odmah sram, je li me netko vidio, smiješna sam, blesava. I to datira još iz vremena kad smo živjeli u plemenima i bolest, povreda ili nemoć bi značili izbacivanje iz plemena.
Kako si to prevladala? Ljudima puno znači to što si imala hrabrost izaći u javnost i reći ovo sam ja.
Mene je inspirirala cura koju sam našla na Instagramu, Courtney Runyon. Ona je bila potpuno paralizirana i svaki video je stavljala gore, kako je učila jesti, kako joj padaju špageti po licu. Prvo sam bila zgrožena jer je u meni izazivala neugodu njezina nemoć. I to mi je pomoglo da razumijem druge ljude kojima je neugodno kad vide mene s mojim štapom. I skužila sam, aha, to nema veze sa mnom, nego s njihovom nelagodom. I onda sam naučila i da je ranjivost supermoć, jer ranjivost govori drugoj osobi - hej, nisam savršena, ali sam kul.
Ljudi s javnim osobama nalaze tu vezu, odgovore na svoje strahove.
Osjetila sam kao da je to neka moja dužnost. Ako si stalno u javnom prostoru, onda moraš ostavljati i neke vrijedne i lijepe poruke. Moraš biti glasnogovornik za sve one koji nemaju glas. Kad sam bila u bitci za skrbništvo, šest godina na sudu, ja sam u to uplela medije koji su mi pomogli i beskrajno sam im zahvalna jer su bili moj glas. Ako sam i ja nešto napravila da je nekog malo manje sram reći - gle, bolesna sam, pa kaj onda - drago mi je. I mnogi ljudi su mi rekli: “Nakon što si ti priznala, baš me briga, sad sam i ja rekla”. Zato što multipla više nije nešto tako strašno kad imaš neku osobu u javnom prostoru koja nije umrla od toga, nego je sve bolje i bolje i pokazuje ljudima da bez obzira na dijagnozu mogu živjeti drukčiji ali lijep, bogat, i veliki život.
POGLEDAJTE VIDEO:
Je li se promijenilo ponašanje ljudi prema tebi otkako si počela javno govoriti o svojoj bolesti?
Nemam pojma, nisam obraćala pažnju na to. Samo sam u jednom trenutku shvatila da mnogi ljudi ni ne znaju da sam imala zdravstveni izazov. Znaš ono, Instagram je - lijepo lice, dobre fotke, i onda me ljudi negdje vide na kavi ili u restoranu - i onda se dignem i oni se šokiraju: Ova žena će pasti! Ne ne, ja tako inače hodam. I htjela sam to pokazati. I nije mi zbog toga pala kruna s glave, baš suprotno, ali nikad nisam mislila da će se ovako nešto dogoditi. Ja sam se samo usudila, a ono - 700.000 lajkova i pogleda na moje penjanje stepenicama!
Mijenja li se pristup ljudi prema nesavršenostima?
Imali smo neko vrijeme to ludilo Instagrama, umjetno savršenstvo, filteri, ali sad je više tog dosta. I to su prekinuli klinci, oni se miču od toga, jednostavno ih to više ne zanima. Sve više dolazi trend da volimo ljude koji su stvarni i koji se usude priznati - imam mentalnu bolest, teško mi je, imam tjeskobu. Evo, Aleksandar (Stanković, op.a.) - imam depresiju. Automatski ti se više sviđaju ti ljudi. Misliš si, vau, on je tako veliki frajer i usuđuje se reći - “Hej, nisam savršen”.
Kako pronalaziš motivaciju za rad na sebi?
To je ključni dio oporavka i iscjeljenja. Meni se fakat ne ide vježbati, niti mi se živi na 3. katu bez lifta. No to je moj izbor, sve samo da moje tijelo ne zaboravi hodati. Stalno se moram stavljati u takve situacije, misliš li da se meni ikad dalo? No, svi mi idemo na trening samo zato da bismo bili sretni nakon treninga i to moraš pregrmiti. Moja doktorica, neurologinja u MS centru KB Sestara milosrdnica, Akademkinja Vanja Bašić Kes, rekla je da su američki neurolozi otkrili kako je redovita tjelovježba ekvivalent najskupljim lijekovima na tržištu za usporavanje i zadržavanje MS-a na istoj razini. Ni ja to prije nisam vjerovala, ali danas zaista nemam 95 posto simptoma, otkad sam ojačala muskulaturu trupa. I ljudi, nikakve jogice i bogice, ne, morate dizati utege. Moraš ojačati muskulaturu leđa, trbuha, butina. Cijepaj drva, penji se na planinu... Ali istovremeno budi nježan prema sebi. Jednako je važan i odmor. Ja svoju vježbu svome tijelu "prodajem" kao nešto najbolje za njega, a poslije sam tako sretna kad se pogledam u ogledalo i vidim koliko sam stabilnija, koliko imam više snage. Baš kad ste malaksali, kad nemate snage za ništa, izađite van, šetajte, vježbajte, trčite oko kuće, igrajte gumi-gumi.
Kažeš da ti je sin bio veliki motivator.
U jednom trenutku, imao je 13 godina, ušao mi je u sobu i rekao: "Meni se više ne da u školu, ja ću tako i tako umrijeti od multiple kao i ti. Njemu su to tako rekli, to je neurodegenerativna bolest od koje će ti mama biti sve gore i gore, nitko ne zna što to donosi. To su sve zastarjele fore i mi djecu ne možemo učiti bilo čemu čega sami nismo primjer. I onda sam skužila, pa nije ni čudo da mi je sin tako apatičan kad sam ja tu u krevetu. Godinama me gleda kako ležim i onda sam skužila, bolje mi je da sama sebe našutam u guzicu i nešto napravim od sebe. I onda sam jako počela raditi na sebi i rekla sam si: "Možeš, e sad ću ti pokazati da je sve moguće". Danas moj sin zna da je sve moguće.
Imaš motivacijski You tube kanal i potcast Nova Perspektiva, vodiš online Školu za Veliki život, kakve savjete daješ klijentima? Što ih najviše muči?
Nek idu samo zato jer žele veći život, više samopouzdanja, više svjesnosti. Imam više klijenata koji imaju istu dijagnozu, MS. Imam mjesečnu pretplatu na školicu za osobni razvoj, a i intenzivne radionice od jednog do tri mjeseca. Ljude učim da budu samodostatni, da se mogu utješiti, da znaju biti sami sebi najbolji prijatelj i motivator. Dajem im prekidače za svjetlo, kad si u tami svojih misli, kad padneš u turbulentne emocije, ja ih učim - "hej, upali svjetlo, postavi si pitanja, ne moraš vjerovati svakoj svojoj misli". I tako neke praktične stvari. Student sam dr. Joea Dispenze i to mi je jako puno pomoglo da shvatim kako sve ide nabolje s promjenom tvog narativa. Moraš početi pričati drugu priču, inače ti se neće promijeniti ništa u životu. Moj tata to recimo ne shvaća. On me pita - šta hoćeš da lažem? Da, upravo to. Ja sam godinama na pitanje "kako si" odgovarala "fenomenalno sam, osjećam se sve bolje i bolje" iako je to bila čista laž. Ali s vremenom je to postala moja istina.
Dobivaš li kritike da je sve to prazna priča?
Takve komentare može izreći samo krajnje neinformirana osoba koja nema pojma o aktualnoj neuroznanosti i medicini. Dr. Joe Dispenza je rekao: "U vremenu informacija neznanje je izbor!". Ja klijentima kažem: Nije istina da ti nešto ne možeš. Moraš odlučiti, "ok, odlučila sam da ja danas neću ništa". Tada je to tvoja odluka, a ne, uloga žrtve... Ne dozvoljavam im da budu žrtve. Mislim da je rad na sebi danas super trend, to je kao duševna higijena, kao što svaki dan peremo zube, svaki dan moramo napraviti i duševnu higijenu.
Može li to primijeniti netko tko ima lošu plaću, teško živi?
Prvo se mora promijeniti čovjek, a onda će se promijeniti njegove okolnosti. Ljudi misle da prvo moraju promijeniti okolnosti pa će promijeniti i sebe. No promjena uvijek ide najprije iznutra. Ja sam počela u krevetu, bankrotirana, nakon šest godina suda i sudskih troškova, umrla mi je mama, baka i nekoliko stričeva, dobila sam multiplu i nisam mogla izaći iz kreveta. Nisam imala prihode, novac mi je bio davno potrošen na sudove. Imala sam samo 300 eura mjesečno koje mi je brat uplaćivao da imam za kavu ili za taksi kad moram ići na neki pregled. Rekla sam si, što ja mogu? Pomoglo mi je slušati Anu Bučević. Slušam i mislim si, ako može ona, onda mogu i ja. Sjećam se da je rekla jednu zanimljivu stvar - ako nemate posao i nemate novaca, imate vremena. Ja sam imala vremena i sama sam učila. Ljudi kažu, to je teško, ali odaberite svoje teško. Teško je živjeti u besparici, raditi loš posao koji ne voliš. To je teško. Meni je teže bilo ležati u krevetu i žaliti samu sebe i svoj život nego svaki dan meditirati, afirmirati, pisati lažni dnevnik zahvalnosti, zamišljati što ću si priuštiti. I na kraju sam uspjela otići na radionice diljem svijeta koje su tad koštale 1500 eura.
Koja je tvoja rutina, kako započinješ dan?
Obavezno se trudim prvih 15 minuta samo biti sa sobom. Pusti, si neku meditaciju, ili neku muziku, pa samo promatram kakve misli mi dolaze. Ja znam da smo mi primatelji i odašiljači frenkvencija. Ako se ujutro naštimam na radio za zahvalnost, onda ću sigurno biti dobro taj dan. Kad jednom uđeš na frekvenciju radio očaj i radio strah ili radio pas mater, teško se vratiti u normalu... Tako da se trudim svako jutro biti zahvalna što sam se probudila, što imam svoj krevet, što se ugodno osjećam u svome tijelu. Jer nije bilo tako godinama... Mislim da sam imala sreću. Jer, zamisli, da mi nije pamet došla u glavu, mogla bih imati još težu bolest, ili umrijeti. Ne možemo znati kakav će svijet biti sutra, vidi ga kako je lud... Ali ja znam da ću biti dobro, bez obzira na to što se dešava oko mene.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
