Mirela i njenih 7 nogometaša: 'Za ručak trebamo 3 kile mesa'

Bruno (16), Matija (14), Franko (11), Filip (9), Jakov (5) i Vito (1) dio su male nogometne momčadi mame Mirele Babić (41). Petorica sinova aktivno se bave nogometom, no i maleni Vito već sa svojih 14 mjeseci pokazuje sklonost prema obiteljskom sportu - uhvatili smo ga kako veselo puzi za loptom na njihovu nogometnom terenu pored kuće.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

02:25

mirela babić supermama | Video: 24sata/pixsell

No uz ljubav prema sportu, svi su redom i odlikaši. Sve funkcionira kao po nogometnim pravilima. Upitali smo mamu u čemu je tajna.

- Kod nas je sistem da moraju biti red, rad i disciplina, dogovor prije svega da bismo mogli normalno funkcionirati. Budim se u 6.50 sati, da dečkima pripremim doručak. Odlazim na kat i budim ih. To malo potraje dok se svi ne spuste, a ponekad se trebam penjati i više puta. Otpratim ih u školu, koja traje do 13 sati. U to vrijeme pripremam ručak - opisuje nam supermama svoj dan. Ističe da svaki dan kuha i trudi se da djeca jedu što raznovrsnije.

- Obično odem na plac, a nešto uberem i s vrta. Slijedi šetnja s malenim Vitom. Vratim se kući i dok on puže ili se igra mama kuha. Dočekam ih s ručkom i onda imamo slobodno vrijeme. Pričamo što se taj dan dogodilo u školi, kakve su ocjene, na čemu treba poraditi, koji su im planovi tijekom dana... Lakše mi je kad su ujutro u školi. Tad puno više toga stignem. Malo mi je teže kad su popodne jer ujutro trebam proći s njima sve potrebno za školu, pripremiti ih za večernji trening... - priča nam mama.

Poslijepodne je tempo još dinamičniji - na redu su treninzi, a radi se o treninzima od tri do četiri puta tjedno. Tad se u “igru” uključuje suprug Kruno (43).

- Suprug ima tvrtku i radi od osam do četiri, no odmah poslije posla i ručka prebaci se u taj užurbani tempo i razvozi dečke na trening, ide u dućan ako treba... Da nema njega, ne znam što bih. Dečki vide da se suprug i ja dogovaramo oko svega, da smo ustrajni. Znaju da nam mogu sve reći i da će imati podršku od nas, ali pravila se moraju poštovati - mora se znati tko su mama i tata, a tko djeca - ističe Mirela. Dodaje da imaju pomoć suprugovih roditelja, primjerice uskoči i djed, koji također razvozi dečke po potrebi.

- Navečer mlađi moraju ići spavati u 21 sat, dok veći, ako imaju trening, idu malo kasnije. Naučila sam ih da kad dođu s treninga sami stave sve u perilicu, večeraju, operu zube i slijedi spavanje. Navečer suprug i ja želimo mir i tišinu kako bismo svi mogli skupiti energiju za idući dan - kaže mama. Dodaje da vikendom stariji znaju otići u kino, no rijetko jer tad sve vrvi utakmicama.

- Zna biti po četiri utakmice po Zagrebu i okolici, turniri, pa još uleti neki rođendan. Znači tempo kao priprema za penjanje na Velebit – šali se mama, no naglašava da svi uživaju u tome.

- Dečki ni ne traže neke izlaske jer smo stalno po utakmicama – primjerice stariji brat ide gledati mlađeg, pa poslije raspravljamo. Puno ih je i svi se međusobno druže, igraju, pričaju, zabavljaju... Jako su povezani. Subotom i nedjeljom je obavezno obiteljski ručak. Radije ću ustati sat vremena prije, pomaknuti sve sat vremena prije, no nedjeljom se zna – tu je misa i nedjeljni ručak. Kako sam stalno doma, ja doručkujem, ručam i večeram s njima, a suprug večera s nama tako da smo i preko tjedna jednom dnevno svi na okupu i zajedno se zezamo, smijemo... – opisuje ponosna mama.

Iako je prije inzistirala da ima sat i pol vremena za sebe, sa šestim djetetom, kaže, toga više nema, no ne žali se.

- Kad stavim malenog Vitu spavati, onda dobijem malo vremena. Tu mi uskoči susjeda, koja mi po potrebi pomaže od šestog djeteta oko svakodnevnih poslova. Tada mogu malo otrčati, ispušem se, skupim pozitivnu energiju i imam snage za dalje. Nastojim trčati četiri puta tjedno po sat vremena. To mi puno pomaže – kaže Mirela. Ističe da su dečki njezina snaga i glavni motivator.

- Upravo zbog njih i trčim, da im budem podrška i motivacija za bavljenje sportom, kao što su oni moja motivacija. Zbog njih kakvi jesu, dobri i odgovorni – ističe ponosna mama.

Tajna organizacije, tvrdi, potječe od njezine bake koja je uvijek imala točno vrijeme kad se budilo, jelo, kad se družilo...

- Morate napraviti plan dana. Kod nas bez dogovora nema ništa. Naravno da mi dođe dana kad je stvarno teško, kad si mislim kad će završiti. No pogledam njih, sve što imamo, pomislim svi su živi i zdravi, ajmo dalje, sutra je novi dan i krećemo ispočetka – pozitivna je Mirela, koja je prije zbog posla puno putovala.

- Da mi je netko tada rekao da ću imati šestero djece, nasmijala bih mu se i rekla nema šanse. Najveći skok bio mi je kad je stiglo treće dijete, no nakon toga vam je svejedno imate li ih četvero ili šestero. Ima više posla, ali puno je lakše jer se oni zaigraju međusobno. Kad nisam s njima u prostoriji, stariji jednim okom uvijek paze na mlađe. Uz to, oduvijek sam ih učila kada je vrijeme za jelo, učenje, igru, da naprave krevet, pospremaju svoju sobu, napišu zadaću odmah poslije škole pa će im biti lakše... Imamo i pravilo da se igrice smiju igrati samo vikendom, no ni tada ne dulje od sat vremena. Najstariji Bruno i Matija bili su smjernica drugima za usvajanje radnih navika. Onda se to sve samo prenosilo s jednoga na drugo dijete. Mislim da to svaka mama to uči svoje dijete, no ja sam morala biti malo ustrajnija jer ih je puno. Jednog dana i oni će biti nečiji muževi pa sam ih htjela odgojiti da im bude lakše kao obiteljskim ljudima – smatra. Ističe da dečki jako vole pomagati jedni drugima.

- Ne mogu više zamisliti život s dvoje, troje djece. Meni je gušt njih gledati. Na moru pecaju skupa, rone skupa... Netko zaboravi bočicu vode, drugi sjeda na bicikl i vozi mu na trening bočicu vode, pomažu si oko zadaće, skupa gledaju utakmice, smiju se, igraju se skupa... Jako su empatični jedni prema drugima. Vito uopće ne smije zaplakati, čim zaplače odmah ga idu zabavljati – sretna je mama.

Ljubav prema nogometu krenula je, kaže, od supruga koji je lud za nogometom. Trenirao je u Dinamu, a danas igra za Veterane NK Blato.

- Napravio je mali nogometni teren pored kuće i tako je sve krenulo. Uživa ‘haklat’ sa sinovima. Dečke od milja zovu ‘Babić boysi’ – kaže Mirela.

Budući da su dečki sportaši, mama kuha ‘na veliko’.

- Što su veći, jedu puno više i češće. Napunimo hladnjak i nakon dva dana suprug kroz šalu kaže: “Je li netko došao i uzeo sve iz hladnjaka”. Trudim se da jedu što više na žlicu. Kad radim variva, tu može proći kila mesa, ali ako se poha, peče, treba nam tri kile minimalno. Prije sam znala imati od ručka za večeru, no u zadnjih godinu dana mi se događa da moram smišljati što ću za večeru jer nemam dosta za sve od ručka. No nije mi problem, stvarno volim kuhati, a dečki nisu izbirljivi i vole jesti sve – zaključuje. Dodaje da otkad se Vito rodio, troši po sedam kila praška svaki mjesec. Svaki dan pere po dvije runde veša. No ističe da je jako sretna jer ima super djecu, obitelj, prijatelje i kumove koji uskoče te da svoj posao mame ne bi mijenjala ni zašto na svijetu.

- Mama je super jer nam kuha razna jela, brine se o nama uvijek kad nam treba pomoć, iako nas je puno. Doma je sama dok je tata na poslu, kuha, čisti, posprema, a mi joj pomažemo koliko možemo, posremamo sobu, čuvamo malog brata – kaže Matija.

Jakov dodaje da je mama super i zato što peče najbolje kolače.

- Taškice – nadovezuju se ostala braća i objašnjavaju nam kako se radi njihovo omiljeno tijesto punjeno čokoladom. Dug je popis svega što mama sprema – vole njezine špagete, tortilje... Ujutro ih, jednoglasno potvrđuju, budi, sprema za školu, radi doručak i čaj, a doma ih dočeka s kuhanim ručkom.

- Mama je super jer se uvijek trudi pružiti nam sve najbolje, zaključuje Bruno. Među najljepšim su mu uspomenama, kaže, to što mama oduvijek igra s njima nogomet.

Iako navijaju za različite klubove - od dečki nekoliko njih za Barcelonu, a nađe se tu i navijača Juventusa i Liverpoola – u jednom su složni, a to je da je mama – zakon.

STARIJA BRAĆA SU TU ZA SVE

Najmlađi Vito ne stigne ni zaplakati, starija braća su odmah tu. Uveseljavaju ga i brinu o njemu. On je tek počeo puzati za loptom, no ubrzo će i on postati nogometaš, kao i braća. Mama kaže da joj je lakše jer dječaci pomažu jedni drugima u svemu.