Šalom na svoj račun tjeram od sebe dosadne i ozbiljne ljude

Nekad buntovnica, a danas mnogo smirenija, glumica Nina Violić (42) svoje buntovništvo svodi na kazalište i smatra ga opasnijim nego buniti se protiv poretka. Jer ovdje se boriš s konkretnim ljudima za neke estetske principe... U žestokom tempu Zagrebačkog kazališta mladih potpuno se našla, iako je dugo bila samostalna umjetnica.

- Ušla sam u stalni angažman u ZKM-u, i to tek nakon deset godina slobodnjaštva, ne zato što sam se htjela uhljebiti nego zato što je ZKM, kada ga je preuzela Dubravka Vrgoč, počeo s projektima koje sam htjela raditi. Osim toga zaželjela sam se konkretnih uloga iz dramske literature za koje sam tada već imala dovoljno i životnog i kazališnog iskustva i pokazalo se da je to za mene bilo baš pravo vrijeme da se odlučim na angažman koji mi je donio beskrajno mnogo posla i genijalne uloge, a nikako odmor i uhljebljenje - govori nam Nina. 

Trenutačno je završila predstavu “Kako smo preživjele” Dine Mustafića s osam kolegica s kojima je uživala u vlastitoj autoironiji na sceni, dok je posebno ponosna na predstavu “Hamlet”, za koju je dobila i nagradu na međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci. Kada je riječ o kazalištu, uvijek joj je najvažnije kakvu predstavu radi koji redatelj, a ako joj se priča svidi, znači da će i uloga uspjeti.

- Ako mi je projekt nezanimljiv, onda znam da će, kako god ja glumila, i moja uloga bit u najmanju ruku nezanimljiva ili banalna. Najdraža mi je trenutačno Gertruda i Ofelija, a posebno mi je bilo lijepo raditi s Oliverom (op.a Frljićem). Obožavam ‘Zatvaranje ljubavi’ jer je to sigurno najteža uloga koju sam igrala u životu. Za kraj sezone bila je u Modeni s predstavom “Zatvaranje ljubavi” i sad je još čekaju gostovanja u Bratislavi i Cetinju sa “Žutom crtom”, snimanje jedne male ali predivne uloge u filmu Ines Tanović, te dugo toplo ljeto u kojem neće raditi „ama baš ništa“. Iako van svih glumačkih standarda, Nina kaže da voli kritiku, posebno ljudi koje cijeni.

- Važno mi je i jako što moji bliski ljudi sa mnom nemaju dlake na jeziku inače bih otupjela, postala glupa i samodopadna - kaže Nina koja dodaje da svoj glumački uspon ne doživljava kao uspjeh.

- Ma, ja uopće ne mislim da je uspjeh, pogotovo javni, nešto dobro u životu. Ne znam zapravo na što sam ponosna. Na svašta i na ništa, kako koji dan - odgovara Nina koja se još i dandanas vozi tramvajem.

Odrasla je u Rijeci i ima osjećaj da pripada tom gradu, nekoj njegovoj neodređenosti. Pamti žute i narančaste boje i svijetlo, svijetlo plavo nebo i more. Pamti i dane provedene kod bake Marije, osobe izrazito slobodoumna duha za svoje vrijeme. Poslije je to prenijela na njezina oca, a on na nju.

- Premda je živjela klasičnim i tradicionalnim životom, bila je tako suvremena i naučila me ljudskosti. Prije četiri godine sestrična Željka Sukov odlučila je raditi film o našoj baki na temelju bezbroj snimaka koje je snimio djed - bila je to velika količina materijala jer je on snimio sve rođendane i obiteljska okupljanja i cijelo naše djetinjstvo. Sve susjede iz bakine zgrade zaposlili smo za snimanja - imali su 15 minuta za crtanje pa još 20 min da objasne koncept rada koji je trebao stajati na bakinu grobu. Mislim da smo tim filmom ispunili neke bakine želje jer je film postigao velik uspjeh, ali i dobio mnogo pitanja o našim balkanskim običajima na sprovodu. 

Otac joj je umro kad je bila mlada, a s majkom, koja živi u Rijeci, ima super odnos. Po dolasku u Zagreb i upisu Akademije dramskih umjetnosti nastupa “neviđeno zanimljiv period preživljavanja“. Iako je žarko željela upisati školu mime u Amsterdamu kojom je bila apsolutno fascinirana, tata ju je uvjerio da će biti limitirana jezikom i da joj je bolje da se prije svega okuša u dramskom kazalištu.

- Bio je u pravu. Za mene je jezik i pronalaženje načina kako izreći neku kompliciranu misao najveći izazov. Obožavam to i, što god radila, to mi je uvijek najzanimljiviji dio posla. Zato podivljam kad dobijem glup ili pretenciozan tekst. To ne mogu smisliti - kaže Nina. Iz braka s glumcem Tvrtkom Jurićem ima kćer Rozu za koju kaže da je prelijepo pametno stvorenje i mnogo pametnija od roditelja...

- Moj je zadatak da joj pomognem da joj se to ne pogubi putem. Djeca nam odrastaju u odurno vrijeme, i to mi je najtužnije od svega. Svijet u koji ulaze nema više ni trunke nade. Ali oni to razumiju bolje nego mi. Oni su ta generacija, to im je normalno. Pouzdam se u to da su pametniji i brži i da im je to deviza - kaže Nina. Autoironija joj je važna jer bez nje ne bi opstala i vjerojatno bi se pretvorila u neku robotiziranu lutku. 

- Jednostavno, moram se zafrkavati, pogotovo na svoj račun. Tako tjeram dosadne duhove od sebe. A grozim se dosadnih i ozbiljnih ljudi - iskrena je Nina. Iako je ponekad lijena, Nina je zapravo radoholičarka koja sve što radi ne pokušava doživljavati kao umor...

- Dugo je već da sam odbacila koncept rada s jedne i odmora s druge strane. Radim posao koji jako volim i stalno sam u njemu tako da me nekad neka uloga užasno napuni i nahrani za tri daljnje, pa mi to nekako dođe kao punjenje baterija. Nekad se s Rozom tako dobro provedem da me to napuni, ne znam. A sve me to isto tako ponekad iscrpljuje. Ne želim igrati ulogu ‘roba’ koji se mnogo muči i radi da bi se malo odmarao, to mi je debilno -kaže Nina i dodaje:

- Ne znam se opisati. Kad smo u ZKM-u na jednom gostovanju tri dana igrali igru ‘ako je ta osoba životinja koja bi životinja bila’ ja sam bila uvjerena da sam smotana žirafa, na kraju sam ispala uvrijeđena roda.

Ne vježba, ali zahvalna je da joj je za pripremu nekog projekta ili predstave omogućena i fizička priprema, pa je tako prošla plesne satove, jogu, boks, trbušni ples. No kad završi predstava - “ne mrdne ni prstom“. Ipak, ne boji se starenja, ono joj se čini nekako “cool”.

- Jedino što poduzimam posljednjih godina je to što odem na teenlifting, i to obožavam jer vjerujem Sanji Gošović i njezinim aparatima. Vjerujem u tu ideju da je mišićima lica potrebna vježba kao i mišićima tijela da bi se učvrstili. Nekako je logično i nenasilno i uvijek vidim rezultate – govori Nina. Ne želi baš točno definirati svoj šareni i veseli, te vrlo osebujan stil odijevanja po kojem je nadaleko poznata, no odjeću kupuje vani kad je na turnejama, a obožava i domaće dizajnere koji joj šiju, pogotovo Olivera Jularića...

- Ujutro kada sparim kombinaciju u istoj boji, brzo ju moram promijeniti jer mrzim štreberluk, kako u životu tako i na sebi. Mnogo više volim ljude koji imaju stila kao osobe, nego one koji ganjaju modni stil - kaže Nina i zaključuje:

- Važno je biti svoj i ostati svoj. I ostati zdrave pameti.

Živi od dana do dana i jedva čeka odmor

Slabo planiram budućnost. Možda je to problem, a možda i ne. Fasciniraju me ljudi koji navečer pripreme što će odjenuti sutra. Meni je to let na Mjesec. Znam za ovo ljeto i znam da će kćer Roza iduće godine u šesti razred, i to je to, dalje me i ne zanima - otkriva Nina. 

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!