Ruanda - afrički raj netaknute prirode i milijun osmijeha ljudi

Svi gradovi, bez obzira bili to New York, Pariz ili London, nalikuju jedni na druge i treba u njima duže boraviti da bi se uhvatila njihova duša - od betona i čelika. 

S Afrikom je drugačije, jer naći se u malenoj Ruandi, tik ispod ekvatora, na nadmorskoj visini uvijek višoj od 1500 metara, u netaknutim tropskim kišnim šumama, s mačetom u ruci, okruženi zlatnim majmunima i planinskim gorilama koje kao da žele da se napokon prisjetimo od kuda smo došli i zašto smo ponovno ovdje, znači osjetiti jedan posve drugačiji i stariji svijet. 

Ruanda je površinom nešto manja od Slovenije i nalazi se u Jezerskoj regiji središnje Afrike, a danas u njoj živi oko 12 milijuna stanovnika. Podijeljeni su u tri etničke grupe, od kojih su dvije, Huti i Tutsi, 1994. vodile krvav građanski rat čije rane još uvijek nisu potpuno zacijelile. Ipak simpatični Afrikanci pružit će vam široko otvorene ruke čim ih malo bolje upoznate, i sasvim je jasno da ih jedino veliko siromaštvo priječi da se potpuno okrenu budućnosti (prosječna plaća čovjeka koji radi na poljima kave ili čaja je manja od dolara na dan). 

Ipak nije slučajno što Ruandu nazivaju zemljom koja nudi tisuću brežuljaka i milijun osmijeha. Već će vas Kigali, glavni i najveći grad Ruande s nešto više od milijun stanovnika, oduševiti. Lako se izgubiti hodajući njegovim živopisnim tržnicama u kojima se mogu osjetiti svi mirisi i boje Afrike. Tisuću ruandskih franaka je približno jedan euro, no bez obzira kupujete li suvenire ili egzotično voće i povrće, uvijek se moguće dobro nagoditi. Ipak treba imati na umu da bez obzira na siromaštvo Ruanda nije jeftina zemlja, već je naprotiv jedna od skupljih u središnjoj Africi. 

No ono što ljude posebno privlači da posjete ovu simpatičnu zemlju je netaknuta priroda koja počinje odmah pokraj rubova ceste. Da biste zakročili u tropske kišne šume obične tenisice vam neće biti dovoljne. Vremenske prilike se mijenjaju svakog sata pa ne zaboravite gojzerice, kabanicu u slučaju kiše, štap kojima ćete svladati brdovite terene te naravno vodiča kako se ne biste izgubili u beskrajnom zelenilu nacionalnih parkova. Duboko u šumi moguće je naletjeti na ponosne planinske gorile koje se sjedeći odmaraju u šumi ne mareći za posjetitelje ili zlatne majmune koji su vječito u potrazi za hranom skačući s drveta na drvo. 

Pretpostavlja se da na cijelom svijetu postoji još samo oko 800 primjeraka ovih golemih životinja, od kojih je čak polovica upravo u Ruandi. Ako ih ugledate, neće vam biti jasno kako su ovakve životinje gotovo istrebljene samo zato što je netko htio suvenir. Posjet planinskim gorilama nije lagodan, ali bome ni jeftin jer ulaznica košta oko 700 američkih dolara koju treba rezervirati tjednima prije. Ruanda je brdovita, a da biste kroz prašumu prepletenu lijanama uspjeli proći s jednog brda na drugo, trebat će proći i pokoji viseći most koji je jednako nesiguran i visok kao u filmovima s Tarzanom. A tu su još i zebre, žirafe, lavovi...

Do Afrike Turkish Airlinesom

Iz Hrvatske je prema odredištima u Africi najbolje krenuti Turkish Airlinesom preko Istanbula. Ta kompanija ove godine predviđa prihod od čak 11,4 milijarde dolara, a nudi odličan omjer cijene i kvalitete. Za transformaciju Turkish Airlinesa zaslužan je Temel Kotil, nekadašnji aeronautički inženjer. Od državnog gubitaša je postala jedna od najbrže rastućih kompanija u svijetu.

Turkish Airlines zauzima prvo mjesto među svjetskim avioprijevoznicima po broju internacionalnih destinacija. Leti na 244 različite destinacije

Naš čovjek u Africi: "Djeci dajem hranu i knjige, a ona meni svoju ljubav"

U Ruandi, u srcu Afrike, na 1900 metara nadmorske visine upoznali smo i jednog Hrvata, fra Ivicu Perića koji u Vocational Training Centru u Kivumu siromašnoj djeci daje ljubavi, kruha i obrazovanja, a ona ga vole, cijene i sve mu nesebično vraćaju. Fra Ivica je čovjek pun života i vjere u čovjeka i nije skidao plemeniti osmijeh s lica dok nas je vodio po centru. 

Kako ste se odlučili za ovu misiju i kakav je bio vaš životni put? 

Rodio sam se u Kiseljaku u Bosni i Hercegovini, a nakon što sam završio klasičnu franjevačku gimnaziju, upisao sam studij ekonomije u Sarajevu. Ubrzo sam shvatio da u sebi nosim neki drugi poziv i otišao sam u svećenike. U Sarajevu sam završio teologiju franjevačkog reda, a nakon rada u Tuzli sam počeo učiti engleski jezik te se uputio u Afriku. U Ugandi sam bio punih 13 godina, a zadnjih 11, od 2003. sam ovdje, u Ruandi, i uživam u poslu kojim se bavim. Ovdje su potpuno drugačije potrebe nego na Zapadu jer ljudi drugačije razmišljaju i osjećaju i sve im je potrebno, a najviše kruha i obrazovanja. Djeca se toliko vesele korici kruha. Ipak ne volim kad ljudi dolaze ovdje i umjesto ljudi vide nepismene majmune. To su predrasude jer ova djeca imaju mnogo toga za ponuditi. Ta djeca su toliko posebna da ja mislim da sam više naučio od njih, nego oni od mene. Prenosim im znanja koja svatko treba znati, no onaj topli međuljudski odnos, ono što izlazi iz čovjeka je puno važnije, i to ja dobivam od njih. 

Imate li u centru volontere?

Trenutno su tu Ana i Dean i prezadovoljan sam s njima. Ipak oni koji previše razmišljaju i kalkuliraju neće nikad niti doći. Treba se odlučiti, pokupiti stvari i otići. 

Kakav je ovo centar i koliko se djece ovdje školuje? 

U našem centru skrbimo za oko 500 djece. Nakon ubojstva fra Vjeke Ćurića 1998. osnovane su dvije škole. U strukovnoj školi obrazujemo vodoinstalatere, električare, varioce, tesare, stolare i krojače, a u srednje tehničkoj školi imamo i zidare, informatičare te stolare. Svako dijete dobiva tri obroka dnevno, a za to nam je potreban jedan euro po osobi. Morate shvatiti da su ljudi ovdje beskrajno siromašni i da zapravo više od 80 posto njih nema niti za jedan dnevni obrok. Svi pokušavaju živjeti od motike, ali mnogi su gladni jer nemaju svoju zemlju. Rat, koji je ovdje ostavio traga, nije bio ništa drugo nego borba za vlast, no ljudi danas zbog toga pate. U centru imamo i knjižnicu s 11 tisuća knjiga te sve potrebne alate za svladavanje svakog od zanata. U drugoj novoj školi, koja je upravo u izgradnji, radimo i kuhinje te spavaonice. Imamo lokalne učitelje, a predavanja su na engleskom. 

Kakvi su životni uvjeti u centru budući da je infrastruktura u Ruandi vrlo loša? 

Dobro je što se centar nalazi na 1900 metara nadmorske visine pa ovdje imamo dvije berbe godišnje. Dva su sušna i dva kišna razdoblja. Ovdje uspijevaju raznolike i mnogobrojne kulture i voća i povrća. Fra Vjeko je doveo vodu s brda, a struju smo dobili prije tri godine. Za sada se voda prokuhava i filtrira kako bi bila pogodna za piće i higijenu. 

Kako izgleda jedan školski dan u centru?

Učitelji se okupljaju oko 7 i 30 ujutro, a svaki dan započinje molitvom te pjesmom uz bubnjeve. Svi učenici dolaze oko 10 do 8 ujutro, pomole se i zatim počinje nastava koja traje do podne kada počinje stanka za ručak. U 13 i 30 ponovno počinje nastava sve do 16 i 30 kad počinje čišćenje svih prostorija te odlazak kući. U ovom dijelu Afrike dan i noć ravnomjerno traju, 12 sati dan i 12 sati noć pa su se ljudi i prilagodili takvom načinu. Sunce izlazi oko šest sati i u šest sati pada. 

Jeste li strogi kao učitelj? 

Odgojen sam tako da vjerujem da sve u životu treba pošteno zaraditi i zaslužiti. Pokušavam u svima probuditi ono što ih zanima, njihove interese, želje i talente. Naravno da pravednost, dobrota i disciplina moraju biti na prvom mjestu. Jer u Ruandi se puno radi i teško živi. Tražim donacije, a dobri ljudi iz Hrvatske i Bosne su mnogo pomogli. U misiji ljudi imaju sve što im treba i ja sam beskrajno sretan i zahvalan zbog toga. 

Koji su vaši budući planovi?

Kad završimo spavaonice i kuhinju, razmišljat ću što dalje. Nedostaje li vam Hrvatska? O tome uopće ne razmišljam previše jer ovdje je sada moja kuća, ovdje je moj dom. Sve ovo radim iz ljubavi prema Bogu i čovjeku. 

Kupnjom knjige pomažete misiji u Africi

Knjiga “Naš čo’ek u Africi” autora Željka Garmaza i Maje Sajler govori o misionarskom radu u Ugandi i Ruandi, a njenom kupnjom svatko može sudjelovati u izgradnji škole u misiji u Kivumu. Knjiga je puna životnih anegdota misionara iz Afrike.