JAČA OD SVEGA Za Anu, kojoj je prije osam godina dijagnosticirana rijetka bolest, ništa nije prepreka - unatoč bolesti, pola godine prije transplantacije postala je svjetska veteranska prvakinja u troskoku
Rijetka bolest: Uz donore krvi preskočila sam prepreku života
Nedavno sam proslavila prvi rođendan. Naravno da se mojih pola stoljeća nije zagubilo, nego je transplantacija krvotvornih matičnih stanica za mene postala tzv. nulti dan, od kojeg sam nanovo počela računati vrijeme, priča Ana Mrčić (51).
Psihologinji i atletičarki je prije osam godina dijagnosticiran mijelodisplastični sindrom, rijetka bolest koju ponekad nazivaju i “predleukemijom” zbog mogućnosti da postane akutna mijeloična leukemija.
- Prije osam godina, tijekom doručka, počela mi je teći krv iz nosa. Liječnici su tamponirali nos jer krv nije prestala teći. Ustanovili su manjak trombocita, krvnih pločica zaduženih za zgrušavanje krvi. Ubrzo se počeo smanjivati i broj crvenih i bijelih krvnih zrnaca, odgovorni za prijenos kisika u tijelu i obranu organizma od infekcija, a onda sam saznala da bolujem od bolesti koštane srži, koja nije proizvodila dovoljno krvnih stanica - objašnjava psihologinja zaposlena u Osnovnoj školi Brezovica, gdje pomaže djeci, roditeljima i učiteljima. Taj posao radi više od 25 godina, a inače je i aktivna veteranka koja se natjecala u troskoku na mnogim europskim i svjetskim natjecanjima.
Prije same dijagnoze nije primijetila simptome. Kako je bolest napredovala, javljale su se modrice, krvarenja iz zubnog mesa i nosa, ali i teže zgrušavanje krvi kod ogrebotina i rana, brže umaranje, naročito kod treninga.
- Dijagnoza me zatekla u odličnom stanju. Nisam se šokirala, kao što mnogi misle. Zapravo, nisam si ni htjela priznati da sam bolesna. Osjećala sam se, naročito prvih nekoliko godina, prilično dobro. S bolešću sam se borila živeći normalno i ne odustajući ni od čega - radila sam i trenirala, iako su simptomi bili najizraženiji upravo tad. Nisam previše pričala o problemima ni obitelji ni prijateljima pa oni nisu ni znali da se radi o nečem ozbiljnom. Znali su da imam bolest za koju nikad prije nisu čuli i da idem na redovite kontrole kod hematologa - prisjeća se Ana. Sport je u očima njezine liječnice bio rizično ponašanje jer se mogla ozlijediti i iskrvariti. Nakon nekog vremena je shvatila da koštana srž proizvodi sve manje krvi i da vlastita proizvodnja nije više dovoljna.
- Nasreću, svijet je pun ljudi, a tako i naša Hrvatska, koji nesebično daju svoju krv ljudima poput mene. I za to sam im neizmjerno zahvalna. Tri godine prije transplantacije redovito sam dobivala transfuzije krvi. S deset puta manje trombocita u krvi nego što je normalno natjecala sam se i osvajala medalje. Imam ih deset, sve su osvojene uz mijelodisplastični sindrom. Pola godine prije transplantacije postala sam svjetska veteranska prvakinja u troskoku - priča Ana. Zbog dobrog psihičkog i fizičkog stanja, kako su joj rekli liječnici, odlično je podnijela transplantaciju, a nakon četiri mjeseca počela je ponovno lagano trenirati.
- Svakodnevno sam uzimala mnogo tableta, no došlo je do akutnog, a kasnije i kroničnog oblika reakcije transplantata, pa su počeli problemi s kožom, očima i vidom (suhoća, mutan vid, osjetljivost na svjetlost), sa zglobovima i mišićima, plućima. Nisam to smatrala previsokom cijenom za ono što sam dobila od donora, a spasilo mi je život. Nije lako, ali polako krećem prema ozdravljenju - govori Ana.
- Nitko ne želi bolest, ali ako vam se dogodi, treba je iskoristiti. Od mnogih sam dobila dodatnu pažnju, što godi. Na bolovanju sam imala priliku baviti se aktivnostima koje inače ne bih stigla, a uz to dijelim iskustvo bolesti i transplantacije kroz Hrvatsku udrugu leukemija i limfomi. Često me nazivaju ljudi koji se pripremaju za transplantaciju ili su je već prošli pa mislim da im moje iskustvo pomaže - zaključuje.
Pokreće je jak sportski duh
Zbog dijagnoze mijelodisplastičnog sindroma s kojom se borila od 2010. godine, Ana je u lipnju 2017. bila podvrgnuta transplantaciji koštane srži. Transplantaciju je odgađala, no kad se njezin sin Filip vratio s natjecanja sa zlatnom medaljom i kad joj se obratio riječima: ‘Ja sam pobijedio, sad je na tebi red’, Ana nije više dvojila oko odluke o transplantaciji. Ubrzo joj je pronađen donor i termin je bio rezerviran u zagrebačkom KBC-u.