Razočaranje roditelja snažnije djeluje na djecu nego vikanje

Djeca jako dobro znaju što rade, pa čak i kad te u čemu griješe, otkrivaju stručnjaci. Nastavnici su oni koji s djecom provode najviše vremena i koji su pročitali sve njihove trikove te razradili tehnike kako izaći s njima na kraj. Bilo da glumataju, ugrožavaju drugu djecu, traže pozornost, “ne čuju” ili imaju višak energije, njihove strategije mogu pomoći roditeljima. 

Najvažnije je - ne vikati na djecu. Ona znaju kad rade nešto što ne smiju, no najčešće samo traže pozornost, pa će razočaranje roditelja snažnije djelovati nego vikanje ili prijetnje. Samo im treba ostaviti prostora i vremena da sami promijene ponašanje. I način na koji se nešto govori djetetu sprečava potencijalni sukob te ga pretvara u suradnju. 

Primjerice, hladno “sjedni za stol” treba samo uobličiti u “idemo zajedno za stol”. Dijete uvijek treba imati osjećaj da je važan dio obitelji te neka odrađuje sitnice koje voli i koje dobro obavlja. Treba ga zamoliti, ali ne i raditi “veliku stvar” od toga. Tako će izgraditi samopoštovanje, ali i poštovanje prema roditelju. Ponekad djeci koja krše pravila samo treba “budno oko”. Ako znaju da su mama i tata u blizini, neće tražiti pozornost te raditi nepodopštine.

Bez imena djeca niti ne čuju

Djeca će više slušati ako se prva rečenica počne njihovim imenom. Sve ono što im se kaže prije jednostavno ne čuju. Prozivanje će biti učinkovitije od vikanja iz daljine.

Pogled je često bolji od zapovijedi

Radi li dijete nešto neprimjereno, pogled s dozom zgražanja bit će dovoljan da shvati da to što radi nije u redu. Također, učinkovitije od ljutitog “ne radi to” je miran ton kojim ga upozoravate na (ne)djelo i potičete na razmišljanje gdje je pogriješilo.

Djeca su prema sebi stroža od roditelja

Djeca žele slobodu, ali i jasna pravila. Zato će, ako si odrede te obećaju što će, kako i kada napraviti, sami sebi postaviti stroža pravila nego što bi to učinili roditelji. A i vjerojatno je da će obećanje samom sebi ispoštovati jer će zadatak shvatiti kao izazov, a ne kao naredbu.

Na koljenima se bolje razgovara

Kleknuti pred dijete ne znači moliti ga nego se spustiti na njegovu razinu. Ako s njim komunicirate oči u oči, “strašan” razgovor prerast će u izravnu komunikaciju.

Nisu neposlušna, samo ne razumiju

Mislim da bi mogao pospremiti ovaj nered, rečenica je koju je bolje zamijeniti jasnom i izravnom porukom te očekivanjem “molim te, pospremi...”. Djeci treba objasniti što se i kad mora napraviti zato što inače neće shvatiti poruku kao zamolbu. 

Nisi ti loš, nego je loše to što radiš

Kad dijete radi nešto loše, roditelji ga trebaju upozoriti na to, a ne samo zapovjediti “prestani, opet...”. Tako će dijete shvatiti da je problem u ponašanju, a ne u njemu. Također, ako je moguće, probajte pronaći nešto pozitivno - “lijepo je što želiš pomoći, ali nemoj nositi staklenu vazu”.