Rajko Dujmić: Svima u mom životu napisao sam pjesmu

Trenutak tišine, gitare su stale i dok gubim svoju jedinu slobodu... budi ovdje kad svi drugi odu..., pjevaju Novi fosili. Ruku u vatru većina bi fanova dala da je pjesma “Budi uvijek blizu” ljubavna. U njoj je ipak, otkriva Rajko Dujmić, opisan osjećaj glazbenika kad završi koncert, trenutak kad ljudi odlaze. Stihovi “Budi uvijek blizu, kao što si sada, budi tu dok letim, budi tu dok padam” opisuju spremnost svakog glazbenika da poleti od sreće kad pred sobom vidi tisuće razdraganih lica.  

– Kad koncert završi, ostanemo sami. Tom pjesmom publici sam htio reći ‘budite uvijek blizu, ne idite nikamo, nemojte me nikad ostaviti’ – otkriva Rajko. 

Njegovu iskrenost pretočenu u pjesmu publika je nagradila. Album “Budi uvijek blizu” (1981.) prodan je u 690.000 primjeraka. A 32 godine poslije skladatelj otkriva kako mu je svaka, pa i banalna životna situacija znala biti inspiracija za pjesmu. Pjesme Novih fosila nastajale su na razne načine, osobne su to priče Rajka Dujmića ili njegovih prijatelja. Nekad vesele zgode, nekad priče o usamljenosti, a nekad i suzama. Sve je to inspiriralo skladatelja da napravi danas vječne pjesme. Za taj golemi opus struka je ove godine Rajka Dujmića nagradila Porinom za životno djelo. 

– Sve su moje pjesme stvarne! Ako događaj nije istinit, ni pjesma ne može biti uvjerljiva, emotivna – kaže skladatelj. Neke su, poput “30 u hladu” koju su pjevala Srebrna krila, inspirirane običnim ljetnim vrućinama, a druge pak dobrom momačkom zafrkancijom. Tako je vjerojatno najveći hit Novih fosila “Za dobra stara vremena” nastao u četiri ujutro u Saloonu. 

– To je bila prva zajednička pjesma Steve Cvikića i mene. Došao sam u Saloon, a Stevo baš završio svirku. Pokazao mi je dva teksta. Na ovaj sam odmah kliknuo i odsvirao mu melodiju. Normalna je to, ljudska priča. Romantična i puna emocija. Kaže kako to izgleda kada sretneš nekoga nakon milijun godina i opet se zagrliš. Pa makar je ljubav odavno prošla. Lijepo je reći ‘kako je dobro vidjeti te opet’ – kaže Dujmić. Nakon te pjesme Cvikić-Dujmić imali su tri Eurosonga od kojih i jednu pobjedu te brdo hitova. Napisali su i “Dunjo mirisna”, emocije koje more sina kad na Badnjak zaglavi s društvom i ostavi majku samu kod kuće. I onda joj pognute glave obećaje “Na Badnju noć uvijek ću ti doć, da ne budeš mi sama, da okitimo bor”...   Pero esejista, novinara i pjesnika Momčila Popadića Rajku je bio nepresušan izvor inspiracije. U jednoj od njegovih zbirki pjesama “Finski nož” objavljena je pjesma “Oni govore tiho”. Priča je to o muškarcu koji šeta po groblju i osluškuje govor duša. Dujmić mu je rekao da pokuša opisati tugu čovjeka koji se nema kome povjeriti.

– Kako bi nekome rekli “Povjeri mi se i ne boj se, neću nikome reći”? Jedan od načina je i “Reci mi tiho, reci mi najtiše, samo ja ću sve to čuti, samo ja i nitko više”. Stihovi su to koji kažu “ja sam ti prijatelj i bit ću uz tebe do kraja” – otkriva Dujmić. 

Pamti i vesele trenutke kad su Popadić, Slobodan Momčilović Moka i on u Prigradici opjevali svoja momačka druženja. Sjedili su kasno u noć, jeli ribu, pili vino, a Popadić je sjetno rekao “nikad više staro vino”, Iako naziv pjesme asocira na prva pijanstva, “nikad više nikad isto, ona jutra da nas bude” sjećanje je na mladost. U istom su sastavu sjedili i na nekom ručku iznad Biograda. Pop i Moka, obojica, priča Dujmić, krupni i glasni. A oko njih trojice veseli i raspjevani gosti za drugim stolovima. 

– Zbog buke su se stalno nadvikivali. Moka kaže “Čuješ li me?”, a Pop “Ma čuješ li ti mene?”. Onda će Moka “Čujem te!”, a Pop “I? Jel’ ti drago?”, a ja “Kako ste to rekli?”. I eto refrena pjesme... samo sam zgrabio riječ u zraku - smije se danas Dujmić. Tako je nastala pjesma koja je 1980. godine pobijedila na Splitskom festivalu. Godinu dana poslije Rajko je Popadića zamolio da napiše priču o plavoj košulji jer je to, priznaje, stvarni događaj iz njegova života. Plavu košulju nosila je Rajkova velika ljubav iz rane mladosti i ostavila je “u najdaljem kutu” njegove sobe. Za tjedan dana dobio je tekst koji osim emocija u sebi ima i aluziju na navijačku pripadnost, ima zanos pa se i danas ori i na Dinamovu stadionu. 

Istodobno hajdukovci često na Poljudu dinamovcima zapjevaju “Šuti, moj dječače plavi”, pa ispada kako je Rajko napisao pjesmu i Hajduku i Dinamu. 

– ‘Šuti moj dječače plavi’ samo je  jedna od pjesama iz bilježnice Dee Volarić koja danas živi u Španjolskoj. Na radiju sam čuo njezinu pjesmu ‘Sanjaj me’ i Moka me nagovorio da ju uglazbimo. To je bio prvi veliki hit Novih fosila. Dei je bilo samo 17 godina kad je pukla njezina velika ljubav i zapisivala je svoje emocije. Dala mi je tu bilježnicu iz koje su se rodile pjesme ‘Da te ne volim’, ‘E, moj Saša’,  ‘Hoću li znati’, ‘Najdraže moje’, ‘Tako je malo riječi palo’, ‘Sklopi oči’... Da nije, dakle, bilo nesretne ljubavi Dee Volarić, ne bi bilo ni nekih od vječnih hitova Novih fosila – govori Rajko.

Iz Deina pera potekla je i pjesma “Majčine oči”, prva iz serije njezinih dječjih priča. Rajko kaže kako nije čuo puno tako lijepih, toplih priča o majci. “Oprosti mi pape” najljepša je pjesma koju je čuo o ocu, a “Majčine oči” o majci. Pjesma, kaže, ima sjetu, ali i dobrotu, pozitivu. Ne govori kako je mama otišla, nego “sve tuge znaju, sve brige brinu, sve svoje daju kćeri i sinu”. I sam je svojoj majci, Karlotti, posvetio “Pjevaju šume”. 

– Vozio sam od kuće u Gorskom kotaru do gostionice koja se zove “Šume pjevaju”. Za taj put treba točno četiri minute, koliko i traje pjesma. Zvukom sam opisao cijeli taj put i svoju tugu zbog mamina odlaska – kaže skladatelj. 

U opusu Rajka Dujmića mnogo pjesama nosi ženska imena, a nisu, kaže, sve o nesretnim ljubavima. “Lorena” je nastala u tandemu sa Stevom Cvikićem, a inspirirana je bila slikom poznate djevojke u izlogu fotoradnje. Trenutak kad je Cvikić u izlogu slučajno ugledao srednjoškolsku ljubav pretočen je u pjesmu. 

Tonku je Popadić pisao u tri ujutro, a Rajko virio preko njegova ramena. Kako su tekla slova, tako je navirala i glazba. 

- Poznajem Tonku, tada su živjeli zajedno. Pop je u pjesmu namjerno stavio riječi ‘cvrčak’ i ‘more’ jer Tonka ne može reći ‘r’. Kad smo napravili tu prekrasnu ljubavnu pjesmu, iz sna ju je probudio u tri ujutro. Samo da je čuje - priča Rajko.  

Iako bi se fanovi redom zakleli da je “Sanja” posvećena Sanji Doležal, Dujmić kaže kako je to bila zafrkancija Marija Mihaljevića koji je napravio tekst aludirajući na Rajkovu visinu. Pa mu je ime Sanja sjajno leglo uz “da si malo manja”. Sanja Doležal, dodaje Rajko, i nije viša od njega, a tada još nije ni bila u Fosilima. Pjesma je to na zadnjoj ploči s Đurđicom Barlović - “Za djecu i odrasle”.  

“Leina” je priča Rajkova velikog prijatelja, pokojnog glumca i pjesnika Duška Gruborovića s kojim je radio cijeli CD “Nizvodno od raja”. Na njemu su bile samo njihove priče. “Ne sretnu se tako često one što se kradom prate, još u duši čuvam mjesto, kad se jednom k meni vrate...”, stih je proizašao iz fatalnog ali kratkog susreta s jednom ruskom balerinom. 

– Sa Željkom Krznarićem i Duškom Gruborovićem radio sam govorenu poeziju s mojom glazbom u pozadini. Mnogo je i filmske glazbe iza mene koja se, nažalost, ne tretira kao pjesma - govori skladatelj. S Milenom je, poznato je, razgovarao i rekao “završit ćeš u pjesmi”. A ona mu odgovorila “to ti svakoj kažeš”. Rajko je po povratku u Zagreb s tom pričom došao Zrinku Tutiću.

- Obično govorim svojim prijateljima o situaciji koja me se dojmila, a onda oni izvuku priču. Tako je Zrinko utjelovio ‘Milenu’. A nju sam pak vidio dvije godine nakon velike turneje ‘Milena generacijo’. Došla mi je s dvoje djece i mužem u garderobu. Nakon toga više se nismo čuli - govori Rajko koji se itekako zna prepoznati u tuđim tužnim pričama. Pamti anegdotu kad je Nenad Ninčević u “Nebeskim kočijama” napisao “Ako treba ja ću poći, mjesto tebe ove noći da te spasim da te sačuvam”. 

Rajkova mama bila je uvjerena da joj je sin posvetio te stihove. Nije se preplašila, priča Rajko, samo je ponavljala “To si ti sigurno meni napisao”. Naposljetku je Rajko slagao “Jesam!”. I mama bila sretna. Ninčevića je u pomoć zvao i kad je već napravio glazbu na tekst Marija Mihaljevića “od svega na ovom svijetu moje suze teku tiše, noćas mi te drugi ljubi a ja volim te još više”. Imali su, kaže, priču, ali ne i refren. Ninčeviću su trebale ravno tri minute da ispali: “Sedam dugih godina”. Svojoj supruzi Snježani Rajko je napisao “Dijete sreće”, dok je sinu Tinu posvetio “Nani” još kao bebi. I baš u stihu “silazim tiho na prstima, da te ne probudi stepenica što škripi” čita se sva očinska blagost dok uspavljuje sina.

Rajko danas s Ognjenom Graborom radi instrumentale, klasičnu glazbu koja koketira s crossoverom. Pod svoje je uzeo i mladog glazbenika Matiasa kojemu namjerava dati neke od svojih hitova. U ladici ih, kaže, još ima dovoljno. U cijelom opusu najemotivnija mu je pjesma “Večeras si tako lijepa i tužna” koju je s Miroslavom Rusom napisao za Željka Bebeka.

Sve su moje pjesme stvarne ! 

Inspiracija je često dolazila kad sam se najmanje nadao, u banalnim svakodnevnim životnim situacijama. Ako događaj nije istinit, ni pjesma ne može biti emotivna i uvjerljiva, poručuje Rajko Dujmić 

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!