Priča o Pompejima: I ljudski su krici iskovani u sjeni Vezuva

U Pompejima je 24. kolovoza 79. počeo kao još jedan vrući ljetni dan. Senator Julije Polibije zadovoljno nadgleda redizajn prostorije s bazenom. Ondje će, siguran je, zadiviti svoje sponzore i ostvariti političke ambicije vidljive sa slogana na pročelju kuće. Njegova kći Julija trudna je sedam mjeseci i još ne zna kako će za samo nekoliko sati njezino nerođeno dijete zapečatiti sudbinu cijele obitelji. Nekoliko ulica dalje, u bordelu napravljenom od tufa - žutog materijala koji se sastoji od nataloženog pepela, gladijatori (heroji tog doba) hedonistički troše slobodno vrijeme. 

I bogati Stephanus u antičkom Las Vegasu osjeća podređenost zabavi pa s tamnoputom ropkinjom Hedonom, usprkos nevoljkom pogledu žene Fortunate, kreće u jednu od vila uz more. Njegovi robovi skupljaju urin, tekućinu toliko vrijednu da je Rim oporezuje, stavljaju je u maleni plitki bazen s prljavom odjećom te zatim gacaju po svemu kako bi kiselina uklonila masne mrlje. No ispod vrijednih nogu zemlja otječe i drhti. Nevolja kipi u raju. Do 13 sati u latinskom nije postojala riječ za vulkan, a tada se uz gromoglasan poklič planina Vezuv nakon 1860 godina podiže iz mrtvih. 

Užareno stijenje zarobljeno u golemoj komori magme više ne podnosi pritisak i eruptira brzinom zvuka. Stup smrtonosnog dimnjaka diže se 15 km u zrak, a Pompejima dan prepušta mjesto noći i noćnoj mori. Izbačeno visoko u atmosferu, užareno stijenje miješa se sa zrakom, hladi i skamenjuje pa počinje kameni pljusak. Na 12.000 stanovnika u sljedećih 18 sati Vezuv će ispljunuti 100 milijuna tona stijenja, pepela i ostataka te ih žive zakopati, spaliti ili ugušiti. 

Kći Julija Polibija je trudna, kuća je velika, a zidovi debeli pa obitelj s robovima odluči ostati te se moliti. Iz vile na plaži Stephanusa zlato, a ne ljubav prema ženi , dovodi natrag u Pompeje, no ono ga neće spasiti. Sa zlatnicima Fortunata zadnje sate provodi u jeftinom hotelu u zagrljaju gladijatora. S druge strane napuljskog zaljeva Gaj Plinije Sekundo, admiral i vrhovni zapovjednik rimske mornarice, dobiva poruku kako mu je prijatelj zarobljen u sjeni planine i galijama kreće u spasilačku misiju. U predvečerje se nešto događa s planinom - pepeo i rastavljeno stijene pretvara se u paklenu lavinu te poput vodopada, velikog plimnog vala, brzinom do 300 km/h spušta se niz vulkan. 

Piroklastični val guta sve i svakog na putu. U gradu Herkulaneju vrućina je toliko intenzivna da smrt nastupa trenutačno, u pola rečenice. Ljudi nisu samo izgorjeli - nego su doslovno pretvoreni u ugljen. Kada je kipući oblak došao do njihovih tijela, koža je isparila, kosti i zubi popucali su poput krhkog stakla, a mozgovi su prokuhali i eksplodirali. U jutarnjim satima novi val spušta se ravno na Pompeje i zastaje pred sjevernim zidom, kao da će ga poštedjeti. No smrtonosan "koktel" klorovodika i ugljičnog dioksida usisat će vlagu i zrak te ugasiti svijeće i živote. Muškarci, žene, djeca i životinje guše se sa svakim dahom. 

Prvi udah, poput gutanja vatre, pun je užarenog plina i pepela. Drugi je kombinacija pepela i tekućine zbog koje nastaje mokri cement u dušniku i plućima. trećim udisajem cement se širi, a žrtve u urliku, neartikulirano, rukama traže malo kisika kojeg više nema. Ispod milijuna tona pepela ovaj zadnji krik, kao u vremenskoj kapsuli, ostaje iskovan. 

U isto vrijeme Plinijeva spasilačka misija pretvara se u borbu za goli život, a on galije okreće od Pompeja i utočište nalazi kod prijatelja Pomponija u gradu Stabiju. No pakosni Vezuv sve vidi i otpušta posljednji val koji će u zamku uhvatiti hrabrog i tvrdoglavog admirala. Tek će njegov nećak Plinije Mladi s druge strane zaljeva ostaviti pisani trag o zadnjim trenucima grada i njegovih stanovnika u sjeni Vezuva.