Priča Lepe Brene: Dobila sam baš sve u životu osim kćeri...

Njezin je pokojni tata želio da Lepa Brena (53) bude liječnica, da nastavi tradiciju, jer je on bio medicinski tehničar. Htio je da mu kćer u bijeloj kuti liječi ljude. Brena nikad nije požalila što nije upisala medicinu. Željela je, započinje svoju priču, zbog njega, ali onda je shvatila da i pjesmom može liječiti ljude. Danas kaže da je sve svoje snove ostvarila, ali ipak još ne prestaje sanjati.   

- Sa 20 godina nemate ista životna očekivanja kao s 40 i više. Kao djevojka od 15 godina susrela sam se sa starcem koji je prolazio pored našeg doma u Brčkom i koji je od moje majke tražio čašu vode. Čovjek me je pogledao i počeo pričati. Govorio mi je da će mi život biti zanimljiv, ali nisam tada slutila u kojoj mjeri. Ispričao mi je da ću imati veliku i lijepu kuću, da ću putovati dokle mi pogled dopire, da će me ljudi voljeti, da ću biti poznata kao i Tito, da ću imati novca od neba do zemlje. Tad mi je to zvučalo zaista zanimljivo, ali tako daleko i strano. Međutim, kada sam se počela profesionalno baviti pjevanjem... kockice su se samo slagale - kaže Brena.

Slovi za najveću profesionalku i najjednostavniju ženu ovih prostora. Na intervju u svoj Grand došla je casual odjevena, nekoliko minuta ranije. Pred njom, na stolu u uredu, samo sok od cijeđene naranče, a na licu topao i vrlo neposredan osmijeh. Iako je napunila 53 godine, izgleda barem 20 mlađe. S diskretnom šminkom i vitke figure i prije svega tako spontane ljubaznosti, Brena je doista široka bosanska duša. Svoju unutarnju stabilnost i  mentalnu zrelost, dodaje, ne bi mijenjala ni za što, pa ni da izgleda mlađe. Odrastanje u Brčkom pamti po bezbrižnosti. Bila je, govori, zaštićeno, voljeno, maženo i paženo dijete, koje je vrlo rijetko plakalo. 

- Kao najmlađa u obitelji, nisam bila lišena odgovornosti, ali dosta sam ‘prilika’ hvatala u letu i koristila ih gdje god je bilo šanse! Pamtim naše dječje igre ‘kauboja i indijanaca’, ‘limuna i naranče’... Imala sam skromno, a i zaista prelijepo djetinjstvo - prisjeća se. Svog supruga, proslavljena tenisača Bobu Živojinovića, s kojim je u skladnom braku 22 godine, upoznala je na premijeri prvog dijela filma “Hajde da se volimo” 1987. godine. 

Njezin menadžer Raka Đokić doveo ga je pred Brenu i upoznao ih. Raka je kumovao našem upoznavanju, a meni se odmah svidjela njegova iskrenost i spontanost. Nešto mi je odmah zaigralo u oku. Znala sam da je vrhunski sportaš, ali se do tada nismo poznavali. Vidjela sam da, kao i ja, ima mnoštvo obveza i ne želi gubiti vrijeme. Ta njegova poduzetnost jako mi se svidjela. I žarko sam željela upecati se u tu  njegovu zamku! - govori Brena. 

Nikad, dodaje, neće zaboraviti božanstvenih tjedan dana jurnjave od San Francisca do Australije. Bila, je, govori, preko ušiju zaljubljena u Bobu. Tih sedam zajedničkih dana, bili su, prisjeća se, ispunjeni najromantičnijim trenucima u Breninu životu. Četiri godine poslije, njihovo vjenčanje u beogradskom hotelu Intercontinental, u prosincu 1991., mediji su nazvali vjenčanjem desetljeća. Tijekom sljedećih godina isti ti mediji svako malo su ih rastavljali, “našli” i pokoji skandal, ali je činjenica da njihov brak nikad nije bio ni poljuljan. Recept? 

- Nemam pojma! Mislim da svaki par ima svoju čarobnu formulu. Moja i Bobina je ta što svatko ima svoje poslove, koji nas često vode na različite strane svijeta. Kada se vidimo, zaista se poželimo jedno drugog. Ne znam kako funkcioniraju parovi koji su po 24 sata zajedno - kaže. U njezinu je životu bilo malo trenutaka kada je pustila suzu. No 2010. pamti kao jednu od najtežih godina. Njezin otac Abid, naime, tada je umro u UKC Tuzla. Nakon nekoliko dana na intenzivnoj, podlegao je ozljedama zadobivenim  u prometnoj nesreći.  

- Bila sam teška na suzama dok mi nije umro tata. Nakon njegove smrti, svaki put kad govorim o njemu, suze same krenu. I ne borim se protiv toga, jer ni danas se ne mirim s time da ga više nema. Njegov me je odlazak dočekao nespremnu, jer je moj tata živio tiho i tako je i otišao - kaže. U svom je životu napravila sve što je mogla, što je ovisilo o njoj. Žali za time što nije imala kćer.

- Moj muž često kaže da on radi samo mušku djecu. Kad će jednom doći unučići, nadam se da ću dobiti barem jednu djevojčicu. I  da će mi dopustiti da je odijevam, uređujem, kitim kako ja hoću! - kaže.

 Nakon svih tih godina na estradi, ni danas joj 24 sata nisu dovoljno za sve njezine poslove. Trebao bi joj, uzdiše, barem 26 sati. Nikad nije bila imuna na patnje drugih, slabijih, nemoćnijih. Brena cijeli život pomaže kome god može, no o svom humanitarnom radu ne govori. Čini to jer može i ne želi se hvaliti. Žene cijele regije zavide joj na izgledu. I dok mnoge uzdišu i kažu kako nije teško tako izgledati kad su lako dostupne skupe kreme, teretane i sva čuda mršavljenja, Brena se smješka i odmahuje rukom.

- Samo su tri stvari jako važne. Redoviti san, kvalitetna i lagana hrana te redovita fizička aktivnost. Na sve to dodala bih i jogu te boravak u prirodi. Noćni san je jako važan, i ništa ga ne može zamijeniti. Lagana hrana, podrazumijeva dosta ribe i različitih salata, a redovito vježbanje u mom slučaju je - joga. To mi je veliko otkriće i preporučujem ga svim ženama koje su psihofizički aktivne - kaže. Kao mlađa je na putovanjima redovito kupovala suvenire, trošila na što treba i ne treba, a sada ju je, priznaje, sve to pustilo. Danas se raduje lijepim fotografijama, korisnim stvarima, ponekad nekom komadu odjeće. 

- Sve ovisi kamo idem, koliko ostajem i kojim sam povodom tamo. Nikad ne žalim izdvojiti novac za dobre cipele i sigurna sam da me razumiju sve žene svijeta. Ni jedna, pa ni ja, kad krene u kupnju nije racionalna. Ne poznajem ženu koja s karticom u ruci zna biti racionalna - govori. Osim roditelja i bračnog partnera, svjesna je, da je u životu malo pravih prijatelja. Jer dok je sve lijepo i slatko, bezbroj je ljudi oko nje. Kad se pojavi problem, iskusila je, uvijek ostaju samo roditelji, muž i djeca. 

- I kada biste im zato skidali zvijezdu s neba, oni za uzvrat, ne traže ništa. Zato se i zovu najbliži. No te ženske sjedeljke ne treba minorizirati. Žene moraju imati taj svoj krug i redovito održavati svoja prijateljstva. U Americi se na to otvaranje duše ide kod psihijatra, a kod nas se okupiš s prijateljicama i stvar je riješena! - zaključuje. Svjesna je da je svojim privatnim i poslovnim uspjehom izazivala zavist. Grube riječi rijetko je izgovarala, gotovo nikad. I kao djevojka znala je da se izgovorene riječi ne mogu povući. Zato danas ne žali ni za čime. S godinama se naučila mudrosti, taktičnosti, diplomaciji. Kad bi i mogla vratiti vrijeme, ništa u svom životu ne bi mijenjala. Zanima je, kaže, isključivo budućnost.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!