Nakon što je Britanka provela godine u osjećaju tuge, nepripadanja i nemoći te potrošila velike svote novca, želja joj se napokon ostvarila, ali onda kao potpuni šok, preko noći, nastupile su strašne emocije...
'MRZILA SAM BITI MAJKA'
Potrošila je 8 godina i 800.000 kuna da dobije dijete - a sada je njezin san postao noćna mora...
Žena, koja je zbog straha od osude drugih odlučila anonimno ispričati sovju priču, ruši najveći tabu i kaže da se zbog ostvarenja svog sna osjećala kao da si je uništila život. Pod pseudonimom Alice Mann, ona govori o tome kako je njezin san da bude majka sada postao njezina 'noćna mora'. S 36 je zamrznula jajne stanice, a s 44 je zatrudnjela.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
VIDEO
- Gotovo cijelo desetljeće sanjala sam o ovome, pomislila sam, zureći u krevet dok su mi se suze slijevale niz lice. Toliko sam dugo željela samo biti majka, učiniti svog partnera ocem. Sada se moj san ostvario. I bila je to noćna mora - priča Alice.
Nakon što joj je ozbiljna veza završila kad je imala 35 godina, brinula se da više nikada neće upoznati nikoga drugoga i da nikad neću imati svoju djecu. Učinila je sve da se to dogodi.
U 36. je zamrznula jajne stanice, a s 40 godina još je pokušala sama zatrudnjeti spermom donora. Zatim je upoznala nekoga kad je to najmanje očekivala i pokušali su zajedno - izdržali IVF, prirodnu trudnoću i spontani pobačaj prije nego što je odlučila krenuti putem pronalaženja donora jajne stanice.
Kada je u 44. godini, u svom osmom ciklusu IVF-a i prvom korištenju donorskog jajašca, konačno zatrudnjela i ostala trudna, nije se usudila vjerovati sreći. Ali nakon relativno jednostavnog poroda - planiranog carskog reza, na temelju dobi i veličine djeteta - njihov sin je stigao.
Kad su joj ga položili na prsa, nije osjetila taj nalet ljubavi o kojem svi pričaju.
- Uglavnom sam osjećala nevjericu da je nakon toliko vremena, naš, i da smo roditelji. Sjećam se, tri dana kasnije, u postporođajnom mjehuriću euforičnih hormona, kako sam stajala sa sretnim suzama nad krevetićem dok je spavao i divila se čudu koje smo napravili. 'Tako je savršen', šapnula sam sa strahopoštovanjem. Ali četiri tjedna kasnije borila sam se sjetiti tog osjećaja - kaže.
Jer ono što je osjećala dok je zurila u bebu koja je vrištala, bebu koju je toliko, toliko željela, bebu u koju je uložila toliko godina života i toliko novca, preko 850.000 kuna, u stvaranju ove stvarnosti nije bilo strahopoštovanja - bila je to rezignacija, ogorčenost, užas i bijeda.
- Ne postoji niti jedan dio ovoga u kojem uživam - jecala je. A onda bi osjećala krivnju.
Krivnju za te neprirodne, 'nemajčinske' osjećaje. Krivnju što je to jadno, bespomoćno dijete dobilo majku poput nje, a ne neku bolju, prenosi Daily Mail.
- Krivnju sam osjećala jer sam znala da postoje milijuni žena koje bi se zamijenile sa mnom u tren oka. Znam jer sam bila jedna od njih. Provela sam godine ljuteći se na pritužbe o kušnjama majčinstva od strane nezahvalnih žena. Zar nisu znale koliko su sretne, zar nisu znale da bih sve dala da sam na njihovom mjestu... Sve bih bila dala da sam u toj poziciji - priča Alice.
I tako joj se tijekom tih prvih tjedana fraza 'pazi što želiš' motala po glavi. Uz pomoć naknadne pameti i više sna, sada može racionalizirati te rane osjećaje. Ne misli da je imala postnatalnu depresiju, stanje koje pogađa jednu od deset žena, ali misli da je savršena oluja nedostatka sna, hormona i oporavka od velike abdominalne operacije pogoršala činjenicu da vas ništa ne može pripremiti za 'seizmički udar rođenja malene bebe'.
I, ironično, s obzirom na to koliko je dugo pokušavala, bila je, kaže, manje spremna od većine. Djelomično i zato što se sa svakim neuspjelim IVF ciklusom cilj pomicao.
- Počela sam sa željom za djetetom, a onda sam samo htjela zatrudnjeti. A kako se to činilo sve manje vjerojatnim, nisam si dopustila razmišljati o tome kako bi život s bebom zapravo mogao izgledati. Moji najbliži prijatelji, koji bi mi se inače mogli povjeravati o svojim postnatalnim emocionalnim borbama smatrali su, s pravom, da bi bilo bezosjećajno žaliti mi se, s obzirom na to koliko sam očajnički pokušavala biti tamo gdje su oni - ističe.
Kad bih čula novopečene majke kako žale nad svojom sudbinom, jednostavno bi pomislila da će njoj biti drugačije.
- Da budem stvarno iskrena, nisam očekivala da će mi se svidjeti faza male bebe. Nikada nisam smatrala da su vrlo male bebe privlačne, daleko više volim djecu kada postanu interaktivnija, kada se mogu smijati, čak i pričati. Ali nikada nisam mogao predvidjeti koliko ću se jadno osjećati u ranoj fazi - dodaje.
Na papiru se nije imala na što žaliti. Njezin sin nije imao ozbiljnih zdravstvenih problema, i on i ona su dobro prihvatili dojenje, koje zna često biti izvor problema u ranim danima.
- Zašto sam onda bila tako nesretna, pitala sam se. Bilo bi lako pretpostaviti da problemi proizlaze iz činjenice da beba i ja nismo dijelili nikakav DNK, ali nekako sam instinktivno znala da to nije to. A dio razloga je i taj što je moj partner, biološki otac našeg sina, osjećao isto što i ja. Naše su emocije padale i tekle, svatko od nas je naizmjenično uvjeravao drugoga, s različitim dozama uvjerenja, da neće uvijek biti ovako, da će biti bolje - kaže Alice i priznaje da je bilo i noći kada su zurili jedno u drugo, uzajamno užasnuti, pitajući se što su, zaboga, učinili.
I misli da je to bila srž svega, osjećaj da su imali stvarno lijep život koji je upravo eksplodirao na način koji se činio krajnje nepovratnim. Tugovala je za relativno bezbrižnim, spontanim postojanjem koje su zamijenili da bi postali robovi tog zahtjevnog gospodara koji nikad nije izgledao sretno - i nikad im nije dao slobodan dan.
Bilo je trenutaka kada je mislila da ga mrzi. Iako je stvarno mrzila situaciju, ali više od svega, mrzila je samu sebe.
- Kako sam se mrzila? Evo da prebrojim načine. Mrzila sam sebe jer sam to željela, pa nisam imala koga kriviti osim sebe. Mrzila sam samu sebe jer sam nakon godina traženja našla divnog muškarca i sada sam uništila našu vezu. Zaboravite intimne i ležerne večere uz svijeće, nismo mogli ni jesti u isto vrijeme jer je netko morao držati bebu. Mrzila sam sebe jer sam očito bila bezosjećajno čudovište zbog toga što sam se tako osjećala - priznala je.
Mrzila je samu sebe jer je mislila da je ona jedina majka koja se ikad tako osjećala. Iako je kasnije saznala, kad se povjerila prijateljima, da nije jedina.
I mrzila je samu sebe što je bila tako nezahvalna.
Od 2014., kada je bila sa ženama koje su zamrzavale svoje jajne stanice, dokumentirala je svoja iskustva u svijetu plodnosti na svom anonimnom blogu.
Deseci tisuća čitatelja pratili su je od početka, a znala je i iz mnogih komentara i poruka koje je primila tijekom godina da su mnogi od njih bili baš poput nje.
Putem e-pošte, a ponekad i telefonom, savjetovala je stotine žena koje su isprva htjele razgovarati o zamrzavanju, a kasnije o odluci da pokušaju zatrudnjeti kao samohrane mame... I to je bio recipročan odnos.
Te žene možda nisu znale njezino pravo ime, ali su znale više o njoj nego većina njene obitelji, kaže Alice.
Prepoznali su njezin očaj kada se njezine jajne stanice nisu uspjele oploditi. A oduševljenje koje su osjetili kada je prvi ciklus uspio bilo je značajno. Znala je kako je to sudjelovati u kušnjama i trijumfima stranca.
- I ja sam gutala blogove i objave na društvenim mrežama žena čije su borbe s plodnošću odražavale moje. Znala sam kakav je osjećaj uživati u dobrim vijestima dok bi istodobno osjećala onu oštru i sramotnu bol ljubomore i ogorčenosti što to nisam ja - priznala je.
Dakle, nakon što je konačno pobijedila u svojoj osobnoj igri, spoznaja da je to bila šuplja, neželjena pobjeda, osjećala se kao da je izdala i sve njih.
No, prema ovlaštenoj psihologinji i stručnjakinji za roditeljstvo Catherine Hallissey, način na koji se osjećala nije bio tako neobičan kao što se možda misli.
- Teško je govoriti o tome koliko je ovakva reakcija na kulturološki šok majčinstva uobičajena jer je tabu priznati da stvari nisu onakve kakve ste mislili da će biti - kaže ona. Međutim, vjeruje da kombinacija kroničnog nedostatka sna i gubitka identiteta koji su osjetile mnoge žene nakon što su dobile dijete doprinosi tome da se mnoge nove majke tako osjećaju.
- Stvarno osjećam da je u središtu toga nedostatak podrške koju nove majke osjećaju u nedostatku roditeljskog sela kakvo su imale naše majke, a posebno naše bake - dodaje ona.
Dodajte tome 'razmišljanje' koje stvara ideju da biti dobra majka znači voljeti svaku sekundu tog iskustva, a ženama uskraćujete složenost i niz emocija koje su svojstvene roditeljstvu, što rezultira 'krivnjom i sramom', objašnjava psihologinja.
- Ona lijepo sažima kako sam se osjećala - kaže Alice.
Ne možete provesti gotovo cijelo desetljeće zaglavljeni u statistikama i pričama o neplodnosti i pretpostaviti da će sve biti u redu.
- Trebalo mi je toliko vremena da dođem do te točke da se nikada nisam uspjela potpuno osloboditi osjećaja da ne pripadam skupini, da sam još uvijek s druge strane ograde. Vanjski svijet reagira na to kakvi ste sada, ali u vašoj glavi ste još uvijek osoba kakva ste bili prije. Bila sam trudna neplodna osoba, koja je živjela u dva svijeta i nijednom nisam pripadala - priznaje Alice, prisjećajući se dobronamjerne majke koja joj je pričala o tome kako će doživjeti ljubav kakvu prije nije upoznala.
Netko drugi joj je pak rekao da će se potpuno drugačije zaljubiti u partnera kad vidi da postaje otac. I kad bi čula te stvari, kimnula bi i nasmiješila se, stisnuvši šaku toliko jako da su bi joj nokti napravili udubine u dlanu.
- Zato što sam mrzila tu priču, tu ideju da nikad ne znaš ljubav, umor ili bilo koju emociju dok ne postaneš roditelj. Ta sugestija da ste bez djeteta djelić osobe koja biste mogli biti... I tako bi se tiho naježila u ime žene koja sam bila prije nego što sam ostala trudna, i svih žena koje me vole. Sigurna sam da je ta fetišizacija i obogotvorenje majčinstva, zbog čega mi je uvijek bilo neugodno, pridonijelo krivnji koju sam osjećala zbog svojih emocija u tim mračnim, prvim tjednima - iskrena je Alice.
Svi su govorili da će stvari biti bolje, sa šest tjedana, s deset tjedana, s tri mjeseca, sa šest mjeseci, i iako je to bila slaba utjeha za nju koja nije tad znala kako će preživjeti sljedećih šest sati, bili su u pravu.
- Kako se naš sin počeo smiješiti, a kasnije i smijati, i što je ključno, kako smo svi više spavali, počeo je postajati izvor radosti, a ne jada... Način na koji mu lice ozari kad ujutro uđem u njegovu sobu, gledajući ga kako svaki dan uči nove vještine, slažući svijet i svoje mjesto u njemu, rituale koje smo razvili kao obitelj... - priča.
Još nije, kaže, spremna da koristi superlative da bi opisala majčinstvo, ali možda će jednog dana smatrati to najboljom stvari koju je učinila.
- Ali mislim da su me sve te godine neznanja hoću li ikada biti majka natjerale da shvatim da postoji mnogo načina da živim život i pronađem radost u njemu. Život koji danas imamo drugačiji je od onoga kojeg smo se odrekli. Nije gore, kao što sam mislila da je, u dubini moje bijede, nije ni bolje, kao što evanđelisti roditeljstva žele da vjerujete. Jednostavno je drugačije. I možda mi je kao neplodnoj majci, s nogom u svakom taboru, neizbježno da to tako vidim - kaže Alice.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
