Nadvladala me jeziva smirenost. Legao sam kraj njega u krevet, držao sam ga za ruku i ponavljao 'Što se dogodilo prijatelju? Što se dogodilo?'. Ostali smo uz njega i milovali ga dok nisu došli i odveli ga, prisjetio se
'GRLITE SVOJU DJECU ŠTO VIŠE!'
Potresna ispovijest oca koji je izgubio dijete: 'Potpisivanje njegove osmrtnice me dotuklo'
Kada bi mogao vratiti vrijeme više bi vremena provodio sa obitelji, a manje na poslu. No, svjestan je da je vratiti vrijeme nemoguće, ali moguće je pokušati utjecati na druge roditelje da ne počine istu grešku kao on, a zbog koje će žaliti do kraja života.
J. R. Storment iz Portlanda u SAD-u saznao je da mu je sin umro tijekom konferencijskog poziva na poslu. U tom trenutku shvatio je kako su mu prioriteti u životu bili potpuno pogrešno posloženi, jer je sa svojim sinom provodio premalo vremena.
POGLEDAJTE VIDEO.
Pokretanje videa...
00:58
Njegov sin Waley preminuo je u snu zbog komplikacija uzrokovanih blažim oblikom epilepsije. Otvorenim dirljivim pismom na društvenim mrežama pokušao je motivirati druge da provode više vremena sa svojom djecom, a manje se zamaraju poslom i karijerom.
Dobio sam sinove blizance i postao suvlasnik tvrtke. Potom je tvrtka postala isključivo moje vlasništvo. Otprilike tri tjedna nakon toga izgubio sam jednog od mojih dječaka. Kada sam primio taj poziv, sjedio sam u konferencijskoj sobi sa 12 ljudi u uredu u Portlandu. Nekoliko minuta ranije priznao sam im kako u posljednjih osam godina nisam uzeo više od tjedan dana slobodnog. Moja supruga i ja smo imali dogovor da, kada jedan od nas nazove, drugi odgovori na poziv. Dakle, kada je telefon zazvonio, ustao sam i odmah otišao do vrata konferencijske sobe. Pitao sam je što ima, a njezin odgovor je bio leden i izravan, rekla mi je da je J.R., Wiley mrtav'. Bio sam u šoku. Sljedeće čega se sjećam je kako istrčavam, bijesno jureći preko ceste i ponavljajući i pitajući se u sebi što se dogodilo, ispričao je otac - ispričao je.
Nisu ga pustili mrtvom sinu 2,5 sata. Nesretni otac je zadihan stigao kući, ali još nije znao uzrok smrti. Policija je kuću tretirala kao moguće mjesto zločina pa sina nije mogao vidjeti naredna dva i pol sata.
Ovo je njegova ispovijest:
Kada je medicinski inspektor napokon završio posao, bilo nam je dopušteno ući u sobu. Nadvladala me jeziva smirenost. Legao sam kraj njega u krevet koji je volio, držao sam ga za ruku i stalno ponavljao 'Što se dogodilo prijatelju? Što se dogodilo?'. Ostali smo uz njega možda pola sata i milovali ga po kosi dok nisu došli i odveli ga. Pratio sam ga, držao sam ga za ruku i stavio dlan na njegovo čelo dok su ga vozili kroz naš uzak hodnik. Svi automobili su otišli, a posljednje je bilo vozilo sa Wileyjem u njemu.
Wiley je isto volio raditi. Jedan dan to je bio štand sa sokovima, drugi galerija, zatim tvrtka za izgradnju svemirskih objekata... U svakom od tih scenarija našao se i njegov brat, a ponekad i mi roditelji. Sa otprilike pet godina odlučio je da će se oženiti kad odraste. Do šeste je pronašao djevojčicu sa kojom se držao za ruku. Preselili smo iz Portlanda u London pa na Havaje, a on je sa njom održavao vezu rukom napisanim pismima.
Nedugo nakon što smo se opet vratili u Portland, njih dvoje su se u pismu složili da će se vjenčati. Ona ga je pitala, a on je pristao. Srećom uspio ju je dvaput vidjeti nakon što smo se vratili.
Potpisivanje njegove osmrtnice me dotuklo.
Jedan od bezbroj teških trenutaka bilo je potpisivanje osmrtnice. Bilo mi je teško vidjeti njegovo ime napisano na vrhu. Međutim, dva polja na smrtovnici su me skroz dotukla. Prvo, njegovo 'Zanimanje' - nikada nije radio, drugo 'Bračni status' - nikad oženjen. A tako je silno želio napraviti obje stvari. Osjetio sam se i sretnim i krivim što sam imao uspjeha u ta oba područja.
Naišao sam na beskrajan niz stvari zbog kojih žalim. One uglavnom pripadaju u dvije kategorije: stvari za koje bih volio da sam napravio drugačije i tuga zbog svega što je on radio, a ja to nisam vidio. Supruga me stalno podsjeća na sve ono što je radio: Wiley je bio u 10 zemalja, vozio se automobilom poljoprivrednom cestom na Havajima, planinario po Grčkoj, ronio na Fidžiju, nosio odijelo u fantastičnoj britanskoj pripremnoj školi tijekom dvije godine, spasio se od morskog psa na jet skiju, poljubio više djevojčica, postao je dovoljno dobar u šahu da me je pobijedio dva puta zaredom, pisao je kratke priče i opsesivno crtao stripove...
Sjetio sam se i tog kobnog dana.
Morao sam jako rano ustati pa nisam provjeravao dječake, a to je ono za čim jako žalim, što nisam ušao u njihovu sobu, pogledao ih i poljubio. Probudio sam se oko 5.45 sati ujutro zbog niza sastanaka koji su me čekali. Odvozio sam sobni bicikl, razgovarao telefonom sa analitičarem iz mojeg matičnog ureda, zatim je uslijedio razgovor sa kolegom na putu do posla, a ostalo se događalo u uredu.
Tog jutra sam izašao bez da sam se pozdravio i provjerio svoje dečke.
Zagrlite djecu! Mnogi su me pitali što mogu učiniti kako bi mi pomogli. Zagrlite svoju djecu! Nemojte raditi do kasnih sati. Žalit ćete zbog mnogih stvari na koje ste trošili vrijeme, kada vremena više ne bude. Pretpostavljam da redovito imate sastanke s onima s kojima radite. Imate li redovito zakazane sastanke sa svojom djecom? Ako postoji pouka koju treba izvući iz svega što se meni dogodilo, to je podsjetiti sve da ne propuštaju stvari koje su zaista važne.
Veliko je pitanje kao se vratiti poslu na način koji u meni neće ostaviti osjećaj žaljenja kakav imam sada. Da budem iskren, razmišljao sam da se ne vratim. Ali, vjerujem u riječi Kahlila Gibrana: 'Rad je ljubav postala vidljivom'. Za mene je ta rečenica svjedočanstvo toga koliko zarađujemo, rastemo i nudimo kroz posao koji radimo. Ali, taj rad mora imati ravnotežu kakvom sam ja rijetko živio. To je ravnoteža koja nam omogućuje da svoje darove ponudimo svijetu, ali ne po cijenu sebe i svoje obitelji. Dok sam sjedio pišući ovaj post, u sobu je ušao moj drugi sin Oliver tražiti vrijeme za ekran. Umjesto da kažem svoje uobičajeno 'Ne', prestao sam pisati i pitao ga mogu li se igrati s njim. Bio je sretno iznenađen mojim odgovorom i povezali smo se na način kakav bih ranije propustio.
Male stvari su važne. Jedina svijetla stvar u ovoj tragediji je poboljšanje odnosa vezanih za njega. Naša obitelj je prešla iz dvije jedinice od po dvoje (dvoje djece, dva roditelja) u trokut koji čini nas troje. To je veliko prilagođavanje za obitelj u kojoj su oduvijek bila četiri člana. Oliver je imao odličan komentar kada smo razgovarali o tome, rekao je: 'Tata, trokut je najjači oblik'.
Tužna, ali u isto vrijeme i lijepa ironija je to što je Oliver u našem novom kvartu upoznao tri seta blizanaca starih osam godina otkako je Wiley preminuo. Riječi Wileyeve najdraže pjesme stalno mi se vrte po glavi.
Jedno od Wileyjevih sretnih vremena bilo je slušanje glazbe i plesanje. Dovraga, to dijete je zbilja moglo plesati. Obožavao je Seoski sajam u Oregonu i godinu dana prije nego što smo krenuli u London, slušali smo bend koji je tamo svirao verziju 'Enjoy yourself'. Te riječi su se zalijepile za mene, bolne su i danas... Godinama i godinama radiš i radiš, uvijek si u pokretu. Nikad ti ne ostane minuta, previše si zauzet... Uživaj, godine prolaze brzo kao treptaj... Uživaj..., prenosi megaphone.upworthy.com.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
