Petar Rikić: Prosvjedovao sam s amazonskim plemenima

Petar Rikić proputovao je svijet sa samo 19 godina 2009., obišao cijelu Ameriku od najsjevernije do najjužnije točke te bio na ekspediciji Ande-Amazona 2013./2014. Sada se ponovno vratio u amazonsku džunglu koju nam otkriva u svom petom tekstu. 

Petrove doživljaje možete pratiti i na njegovoj Facebook stranici.

Nakon što sam preplovio Amazoniju, povezavši tako andski zapad s istokom, u Belemu, na samom ušću Amazone u Atlantik saznajem da dio amazonskih plemena u Braziliji upravo pripremaju prosvjed.

Nastoje skrenuti pažnju javnosti na vrlo agresivnu i krivu politiku korumpirane državne vlasti te zaštititi Amazoniju, i svoje pravo na izbor i život.

A sve je to ovdje povezano, sve je dio istog sustava. Plemenski ljudi ne mogu bez svoje šume, a ni ona ne može bez njih, nema priliku, jer oni su njeni najbolji čuvari.

Saznavši što se sprema ubrzavamo plan. Umjesto još kojeg dana u okolici Belema i krpanja oštećene opreme, na brzinu spremamo stvari, neke skidamo s užeta još vlažne i jurimo ka busu.

Čeka nas nekoliko punih dana i noći gnjavaže po busevima, međutim naviknuti na sve uvjete vožnje i spavanja ne razmišljamo o tome već strepimo da ne zakasnimo. Htjeli bismo u pravom trenutku biti zajedno s tim plemenskim ljudima.

Vanessa koja je porijeklom iz plemena Wayuu, uz učenje osnova portugalskog koji nam je sada bitan, dio vremena provodi izrađujući nakit, a meni ostaje prilika za promatranje prizora i razmišljanje.

Planiranih 18 sati do Redencaoa uslijed pregrijavanja i kvarova busa, koji mi još u polasku nije izgledao obećavajuće, pretvara se u 28, a nastavak do Brazilije u dodatnih 30 uglavnom tri noći i tri cijela dana.  

Kako sam se kroz par zadnjih godina boravcima povezao s plemenima zapadne Amazonije i od njih krenuo na put ovamo, namjera mi je isto tako povezati se s narodima koji žive i bore se ovdje, pogotovo Kayapoima čiji stari poglavica Raoni vodi i svojim osebujnim likom simbolizira borbu za Amazoniju. 

Ploveći Amazonijom, razmišljao sam o susretu s njima u džungli, u njihovom okruženju, međutim svemir očito ima druge planove, pa se s plemenima srećemo u prijestolnici Braziliji. Ušao sam među ljude raznih plemena, upoznao dio njih. Vidim svidjelo im se vidjeti nekoga ovako svjetloputog među sobom. Pored svega obradovao me čvrst stisak ruke poglavice Raonia. Čovjek od 85 godina, čije bore na licu pričaju dugu priču borbe za male narode i njihov teritorij bez obzira na dob kreće se kao mladić.

Ostavio sam fotić Vanessi i priključio se prosvjedu.

Počeo je neravnopravan sraz tristotinjak plemenskih ljudi s oklopljenom specijalnom policijom. Bilo je napeto i burno. Dio nativca napinjali su lukove i odapinjali strijele koje su se uglavnom zaustavile na štitovima i oklopima  specijalaca, a ovi su na nas bacali suzavac i otvarali paljbu gumenim mecima. Bilo je i ranjenih. Dio vladinih specijalaca bilo je na konjima pa se doimalo kao da se ponavlja prošlost. 

Ponavlja se situacija gdje se lako opremljeni plemenski ljudi, bore za svoj dom protiv oklopljenih ljudi na konjima.

Zbog uspješne blokade zgade ministarstva NEpravde, kako ga zovu ovi ljudi, ministar je bio prisiljen primiti desetak predstavnika nativskih plemena. Pregovori su trajali satima, a osim vjerujem, praznih obećanja, bitniji dogovor nije postignut. 

U znak protesta sa stuba ispred zgrade skinuli smo brazilsku zastavu, okovali je lancima i stavili svoju. Kako rekoh, prošlost se ponavlja, u borbi za pravdu i pravo na život, ljudi bez oklopa ponovo gube, a kako je u postupku završna faza napada na najvrjedniji ekosustav na zemlji ovaj amazonski, osim ovih plemenskih zajednica, time gubimo svi.

Pravda i istina čekaju valjda da se osvijesti i pokrene više ljudi.

Sjetim se i razmišljanja iz autobusa, onog dok je Vanessa uz svoje misli radila nakit po uzorcima plemena s kojima smo bili. 

Lijepo je vidjeti kad nešto uspije ujediniti svijet. Sada je to nogomet. Svijet svjestan svoje nacije i svoje ekipe, a ujedinjen i usmjeren u jedan cilj. Kako je lako ujediniti svijet. 

Ne igram nogomet i ne mislim da bi zbog toga nogomet trebao nestati. Dakako na svijetu treba biti mjesta za nogomet.

Al, ima li na Zemlji još uvijek mjesta za Amazoniju? Ima li mjesta za plemena koja žele živjeti tamo gdje žive tisućama godina? Trebaju li oni nestati? I šta bi se desilo kad bi se toliko pažnje i energije kao na nogomet, bar na neko vrijeme usmjerilo i na ova pitanja?

Možda, možemo razmisliti i o tome te ako ne možemo baš svi biti u ekipi na terenu da bar za bolji početak podržimo pravu ekipu.

Upravo pakiram stvari i krećem u šume Mato Grosso-a. Pozvan sam plemenu Kayapo. Čeka me par dana puta i susret s meni dragim ljudima s prosvjeda.

Čujem se uskoro.

Petrove doživljaje možete pratiti i na njegovoj Facebook stranici.