Petar Rikić iz šuma Ekvadora: Poruka iz amazonske džungle

Dio fotografija u ovom članku dokumentiran je na manifestaciji u Puyu, a dio u zajednici Sarayaku. Više o Petru možete pronaći u članku Proputovao svijet s 19 godina, cijelu Ameriku i kreće ponovo! 

Pratite ga i na njegovoj Facebook stranici. 

Ilegalac u Ekvadoru

Danas sresti ljude koji sami pozitivno određuju svoju budućnost spada već u rijetkost. Pogotovo ako ti ljudi žive u džungli. Takav način obično povezujemo s onom idilom za kojom svi povremeno čeznemo, a ona je vezana za izolaciju. Kako sam dosta na putu, nailazio sam i na takve primjere, međutim ova priča iz džungle je dosta drugačija.

Još tijekom moto-ekspedicije "Panamericana" 11/12, (obuhvaćala Južnu, Centralnu i Sjevernu Ameriku) nešto me vuklo natrag u Ande i Amazoniju.

Privlačio me život autohtonih zajednica koje neupućeni pogrešno nazivaju Indijancima. Pogrešno jer ti ljudi uglavnom ni ne znaju za Indiju, pa ćemo upotrijebiti izraz Nativac, jer im više odgovara. Kultura je to koja danas živi na rubu opstanka, i koja na žalost ubrzano doživljava transformaciju, a koju bi ipak trebalo sačuvati. Jer čuvajući tu kulturu i identitet zajednica upravo čuvamo Amazoniju.

Al' ajmo mi vidit kako sam dospio njima...

Nakon par mjeseci u Kolumbiji, dio vremena na sjeveru kod pustinjskog naroda Wayuu, a dio s narodima Anda, krenuo sam lokalnim prijevozom prema jugu. Kako sam unazad par godina, učestalo prelazio granice, već sam poznat službenicima pa me na prijelazu iz Kolumbije u Ekvador lako prepoznaše. Kako sam prošli put prekoračio dozvoljene dane boravka u Ekvadoru umjesto pečata u putovnicu, ovaj put dobio sam crveno svjetlo.

Hmm... međutim, kako nisam od onih koji lako odustaju nije me to previše omelo u namjeri nastaviti dalje. 

Umjesto nazad, praveći se da je sve u redu, i ne razmišljajući o mogućim posljedicama otkrivanja ilegalnog prelaska sjedam natrag u bus, izuvam cipele i poluotvorenim kapcima promatram kako krećemo prema Quitu. Mislio sam ako me otkriju, hinit ću da ne razumijem španjolski i da mislim, da su mi rekli da je sve ok.

I tko bi rekao, nekoliko je vozila ispred, samo projuri kroz kontrolnu točku, dok bus u kojem sam sjedio uspori, te se zaustavi na makadamski odvojak. Prozori dijelom zatamnjeni prašinom, dijelom zapuhani našim dahom a i samom kišom sprječavali su da vidimo što se dešava vani. Uslijedilo je čekanje od sata i nešto, tijekom kojeg su neki od putnika brišući stakla ipak pokušavali dokučiti razlog čekanja. Vrata se konačno otvoriše, a u bus ulazi opremljen vojnik markantnog izraza lica i s kratkim oružjem na lijevoj strani prsa i bez puno priče kreće u pregled dokumenata.

'Huh!'' izgledalo je malo ozbiljnije nego sam mislio. Dok se on pregledavajući približavao zadnjem redu gdje sam sjedio, lagano sam obuo gojzerice i ne pokazujući ništa na licu razmišljao sam o najprikladnijem postupku. Pružam putovnicu, čovjek je gleda, pa gleda mene, i tada se desi nešto neočekivano. Nakon malo glasnijeg izdaha kroz nos, ozbiljno lice me pogleda još jednom i pružajući dokument izusti: ''Sretan put!'' okrenu se i nestade.  

Kako se u urbanim zonama zadržavam uglavnom da bih se snabdio, tako sam se ubrzo iz  prenatrpanog Quita, s nekih 2800 m/nmv spustio na 900 m/nmv, u priamazonski Puyo, grad od nekih 25.000 stanovnika, inače središte provincije Pastaza. Ovaj put u ovoj zoni sam zbog kontakta s jednom vrlo specifičnom lokalnom zajednicom. 

Obično kada kažemo "amazonska zajednica" većina nas u glavi vidi sliku polugolih urođenika koji se u svom tropskom raju bave nekim svojim aktivnostima, a koje mi došljaci na određeni način ometamo u njihovoj idili. Međutim ova zajednica, za razliku od većine drugih, našla je zanimljiv način - formulu da svoju idilu zadrži i sačuva svoj put.

Kichwa, sinovi Jaguara

Osim malim avionom, dostupni su čamcem koji biram, kako zbog uštede tako i zbog potpunijeg doživljaja. Zajedno s više amazonskih skupina u Ekvadoru, zajednica Kichwa od oko 1200 duša, od davnina živi na velikom i vrijednom dijelu teritorija Amazonije. Međutim kako su ispod selve kako oni nazivaju svoju kišnu šumu nalazišta bogata naftom, tako s ostalima dijele i teškoće koje idu uz naftna područja i izazove koje stvara suvremeni način života.

Zašto sam umjesto problem upotrijebio izraz izazov? Vidjet ćemo uskoro. 

U suradnji s vladom, i uz vojnu potporu na Kichwa teritorij krenula je argentinska naftna kompanija. Prisustvo takve velike i moćne koalicije države i zagađivača teško je i gotovo nemoguće poraziti.  

Naravno došli su bez konzultacija sa starosjediocima koji ovdje u svom raju bioraznolikosti žive od pamtivijeka. Zašto uopće pitati domaćina kad se ima moć i zakon u rukama? I koga pitati? Primitivce!?

Međutim, mala ali odlučna ekipa iz Sarayakua nisu svoj slučaj prepustili volji ''velikih'' i lošem zakonu. Prvo su se suprotstavili fizički, zatim se organizirali te krenuli dalje. Kucali su na sva moguća vrata od ministarstava, udruga, organizacija, vlade...  Tražili su pravdu, no nikako da ih se čuje. Profit se pokazao bitnijim i jačim i jedino što se vrednuje i gleda.

Ne imajući drugu mogućnost odlučili su se uputiti na sud za ljudska prava.

Odabrali su dvadesetak ljudi iz zajednice, svih dobnih skupina te 2012. godine, zajedno s odvjetnicima, otišli na sud u Kostariku. Bio je to velik izazov i događaj za njih ali i za ostala plemena koja žive u istoj džungli. Jedan od svjedoka bio je i njihov šaman koji je pred svima opisao kakav je život nekada bio, a kako je počeo izgledati od kad su crne cipele zakoračile iz helikoptera na njihov teritorij, njihov dom. 

Bilo je neizvjesno ali nakon iznošenja jakih argumenata i istine zajednica Sarayaku je pobijedila. Od strane suda odlučeno je, naftaši moraju iseliti. Za njih i ostale koji se bore, velika vijest! Otići na sud i vratiti se u zajednicu sa zaštitom od strane suda za ljudska prava. 

Život s njima

Već ranije sam proveo puno vremena s nativcima iz Ekvadora: Waorani, Cofan, Shuar, Tsachila (s nekima od njih i nekoliko puta) tako da sam otprilike imao neku sliku njihovog načina života i funkcioniranja.

Kod Kichwa sam stigao navečer i praktički odmah nakon upoznavanja bio ponuđen čičom, njihovim tradicionalnim pićem koje žene rade od fermentirane yuke. Idućih dana, prateći siguran hod svojih novih prijatelja prehodao sam veliki dio njihovog teritorija i sve zajednice koje žive u njihovoj dolini, između četiri vrha gorja. 

Ustajao sam s njima u 4 ujutro prolazeći njihove rituale, analize snova kojima se daje dosta važnosti, družio se s ljudima, pogledao nastavu u njihovoj školi, sa šamanom koji ima 91. godinu, a kreće se i ponaša kao mladić, razgovarao u njegovoj kući zdravlja gdje priprema svoju medicinu iz džungle, i tako dobio dodatnu potvrdu da njihov uspjeh nije slučajan.

Veliku ulogu u njihovoj borbi odigralo je to što ta zajednica pored očuvanja tradicionalnog načina života koji ih okuplja i daje im snagu, istovremeno ulaže u razvoj i napredak. 

Imaju struju na foto ćelije, školu, internetsku vezu i sve što odluče da im je potrebno iz paralelnog svijeta, koji živi vani njihove šume. 

Vrlo su organizirani i aktivni. Svi imaju svoje uloge, zadaće koje sprovode i za koje odgovaraju. Djeca se puno igraju ali i rade, a rad im isto dolazi kao igra.

Lider zajednice Sarayaku, Jose Gualinga s kojim sam proveo dosta vremena u razgovorima, pozvao me na radni sastanak vijeća zajednice, u prostor dobro opremljen za razgovore i planove. Sjeo sam na drvenu stolicu među sve koji su pratili rad, uštimao frekvenciju na slušanje te sa zadovoljstvom promatrao aktivnost. Svi bez obzira na dob i spol imaju pravo sudjelovati, davati prijedloge i svjedočiti radu. Većinu razgovora Josea i lidera svih sedam zajednica, koji se odvijao na njihovom jeziku, nisam razumio ali mi je Jose u pauzi približio tematiku.

Glavni planovi podijeljeni su na manje zadaće sa zadanim vremenskim rokovima, imenima osoba ili skupine zadužene za provedbu. Nikad ne bi pomislio da u amazonskoj džungli, u ovom dijelu svijeta postoji takva organizacija. 

Kako sam dobro prihvaćen i voljan prenijeti dojmove i glas o njihovom primjeru, pozvan sam predstaviti se na španjolskom, te pred svima reći svoje mišljenje te pričati o svojoj viziji budućnosti. 

Vrlo je bitno za napomenuti da bez obzira na to što su zaštićeni od suda za ljudska prava, oni se ne uljuljkavaju nego jakim projektima za svoju zajednicu idu dalje, i zato su odličan primjer za ostale nativske zajednice ali i za nas u našoj svakodnevnoj džungli. 

Njihova priča je jedna od onih koja se treba čuti i proširiti dalje.

I siguran sam - ovi ljudi imaju budućnost!

Ako će se neki zapitati : ''Kako?''  

Mada mislim da je i odgovor na ovo pitanje već negdje gore u ovom tekstu.

Petrove doživljaje možete pratiti i na njegovoj Facebook stranici.