Kao tinejdžerica uvijek sam željela veća stopala. Ja nosim 34, a u tom broju su sve cipele većinom napravljene za djecu, i to s leptirićima ili dječjim naljepnicama. Ipak, svoje tijelo sam oduvijek voljela, priča Ellie
Paraolimpijka patuljastog rasta: 'Jedino što bi promijenila na sebi je veći broj stopala'
Postoji samo jedna stvar koju je paraolimpijka iz Velike Britanije, Ellie Simmonds (27), željela promijeniti, a to je veličinu svojih stopala. Ova zaljubljenica u plivanje, rođena je s ahondroplazijom, poremećajem rasta koji uzrokuje neproporcionalni patuljasti rast. Osobe s ahondroplazijom kratkog su stasa, s trupom normalne veličine i kratkim udovima.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
Ellie je visoka 122 centimetra, a svoje tijelo je oduvijek voljela. Jedino što joj se ne sviđa je kupovina cipela jer kako kaže, uvijek kada ide u kupovinu sve cipele su napravljene za djecu.
- Kao tinejdžerica uvijek sam željela veća stopala. Ja nosim 34, a u tom broju su sve cipele većinom napravljene za djecu, i to s leptirićima ili dječjim naljepnicama. Uvijek sam nekako željela cipele koje su prikladne za odrasle. Ipak, Ipak, to me nikada nije uznemirilo, nikad nisam plakala, to je bio samo dio mog odrastanja, jer uvijek svi želimo nešto drugačije – bolju kosu ili čistu kožu - govori Ellie.
Entuzijastična sportašica vodi i BBC-jev dokumentarac, 'Ellie Simmonds: Svijet bez patuljastosti?', gdje upoznaje obitelji s djecom u dobi od pet do 18 godina koja imaju ahondroplaziju i isprobavaju lijek koji obećava povećanje stope rasta. Vosoritide proizvodi američka tvrtka BioMarin i nalazi se u trećoj fazi ispitivanja u Velikoj Britaniji, a još uvijek se ne zna koliko će proces trajati vremenski.
Ipak, nisu svi zadovoljni revolucionarnom medicinom. I Ellie i članovi patuljaste zajednice strahuju da bi to moglo iskorijeniti njihov identitet.
- Vosoritide je još uvijek vrlo nov, tako da ne znamo što može učiniti. Iako sam u početku bila jako protiv toga, stvaranje ovog dokumentarca promijenilo je malo moju percepciju. Ali ako bih trebala odlučiti hoće li moje dijete uzimati to, vjerojatno bih rekla ne. Da je to bilo tada kada sam ja bila manja, ni moji roditelji to ne bi odabrali umjesto mene. Sjećam se da sam kao malena, kada sam imala možda sedam godina, svake godine morala ići u bolnicu na preglede i mjerenja. U to su vrijeme doktori mi predlagali produljenje udova, postupak kroz koji prolaze mnogi s patuljastim rastom. Razgovarala sam o tome s roditeljima i na kraju smo shvatili da sam sretna takva kakva jesam – znam plivati, mogu trčati, zašto bih se željela mijenjati? - tvrdi sportašica.
Ellie objašnjava da mnoga djeca patuljastog rasta koja isprobavaju lijek imaju roditelje prosječne visine koji možda ne znaju kako se najbolje nositi s tim stanjem.
- Mislim da se oni boje nepoznatog jer možda ne poznaju nikoga tko živi s osobom patuljastog rasta. To je onda čudno i za dijete - znaju da ih roditelji vole, ali isto tako znaju da žele da se promijeni. Odrasla sam s roditeljima prosječne visine i oni su uvijek pozitivno gledali na mene. Zadovoljni su onim što jesam i nisu me htjeli mijenjati. Odmalena, kada sam imala dvije godina, okružena sam s ljudima koji su baš poput mene. Zbog toga se nikad nisam osjećala isključenim - kaže Ellie koja je počela plivati vrlo rano, i to s dvije godine.
S osam godina se natjecala s djecom prosječne visine, a svoju prvu paraolimpijsku medalju osvojila je s 13 godina na igrama u Pekingu 2008. Osvojila je devet naslova i još 15 medalja, a zatim se povukla nakon Igara u Tokiju 2020.
Optužili su je da nije dotakla zid na zavoju, no nakon prosvjeda britanskog tima plasirala se na peto mjesto u rezultatima.
- Kroz život sam imala jako puno sreće što su svi oko mene imali pozitivan pogled na život i bilo je toliko pozitivnosti, ali isto tako postoje možda neke osobe koje su maltretirane zbog patuljastog rasta. Trebalo bi biti puno više prihvaćanja i svijesti o različitostima. Kada na televiziju vidimo takvu osobu, ne bismo trebali misliti 'o, vau, super' kao na osobu s invaliditetom u reklami. To bi trebalo proći nezapaženo jer je to normalna stvar. To jako pomaže djeci da shvate da je invaliditet samo dio normalnog društva. Moramo ciljati na djecu i učiniti ih prihvatljivijima, budući da je starije generacije teže mijenjati - objašnjava Ellie za The Sun.