Oni su sjajni! Žive sto na sat i ne dopuštaju da ih godine bole

Dok smo 50-ima skloni tepati kao novim četrdesetima i izvlačiti fotografije svjetski poznatih glumica koje i u toj dobi još izgledaju sjajno, za dob '60 plus' se često može čuti da je vrijeme kad čovjeka počnu boljeti križa. 

Mnogi upravo u tim godinama počnu osjećati promjenu vremena u kostima i mnoge stvari koje su dotad bile jednostavne (kao što je, na primjer, penjanje stubama na treći kat), postaju teže. 

Mnogi će reći kako to posebno vrijedi za žene, jer je većina njih dotad već odradila dupli radni vijek: onaj na poslu, te onaj kod kuće, od održavanja domaćinstva do odgoja djece, što ostavlja trag na njihovom zdravlju, pokretljivosti i snazi. 

Šezdesete su Valeriju (67) ipak malo 'usporile'

- Ima dosta istine u tome, iako kod mene, na sreću, još nije tako strašno – smije se gospođa Valerija Pašić iz Hrvatske Kostajnice. Ona baš u danas, 23 veljače, slavi 67. rođendan. 

Nedugo nakon 60. rođendana otišla je u mirovinu, nakon punih 35 godina rada u Pošti (uz jednu kraću pauzu tijekom Domovinskog rata, kad je bila izbjeglica u Zagrebu), pa nastavila dalje punom parom, kako je i navikla. No, promjene se vide. 

- Nekad sam uz supruga radila i muške poslove u kući ili u vrtu, a posebno nakon što je on prije 18 godina umro. Do prije tri, četiri godine još sam sama krečila cijelu kuću. Krenula bih ujutro i u jednom danu bih okrečila veći dio. Danas to više ne bih mogla, to je jedna od stvari za koju bih morala zvati majstore. Nekad sam sama cijepala drva i slagala ih za zimu, sad mi je to problem, pa sin pomaže - priča nam. 

No, što se drugih stvari tiče još ne osjeća teret godina. 

- Istina, u proteklih nekoliko godina češće me bole zglobovi i kosti, osobito uoči promjene vremena i ujutro znam biti malo ukočena i teže mi se pokrenuti. No, bila sam na fizikalnim vježbama i naučila kako mogu razgibati vrat, ramena, kralježnicu i noge, pa svako jutro nakon ustajanja vježbam 10-ak minuta. To bih savjetovala svima koji zakorače u ove godine - kaže. 

Dio svoje vitalnosti, bez sumnje, treba pripisati i tome što joj život jednostavno ne da da se prepusti. Godinama je, naime, oslonac kćeri i unucima.

- Kći je godinama radila samo sezonski, preko ljeta, a ima dvoje djece, pa sam pomagala brinuti o njima dok mame nema. Sada se kći razvodi. Teško im je i financijski, pa se trudim pomoći, iako ni sama nemam puno. Naime, moja mirovina iznosi oko 2000 kuna. Navikla sam uvijek prvo platiti račune i staviti na stranu da pripremim za drva za zimu, pa ni ja od toga ne mogu živjeti. Zato sam proteklih godina dvorila bake koje žive same i trebaju pomoć  da dodatno zaradim - priča Valerija.
 
Uz sve to, donedavno je barem dva do tri puta godišnje odlazila u rodnu kuću u BiH, gdje joj još živi brat, kako bi pomogla u radovima, a ove je zime došla pomoći i obitelji u Zagreb.  

- Bila sam jako vezana za pokojnog brata i jako volim nećakinju i nećaka koji ovdje žive, pa sam im došla pomoći u brizi oko bolesne majke - pojašnjava. 

No, u ovoj posjeti pomalo i uživa, jer se nećakinja Davorka Vukadin trudi uljepšati joj vrijeme koje provode zajedno. Tako su nedavno bile na jednodnevnom izletu u Opatiji, popile kavu i prošetale. 

- Cijeli život nigdje nisam putovala jer nije bilo mogućnosti, pa mi je to zapravo velika želja: Da u idućih nekoliko godina posjetim neka mjesta i vidim nešto novo - priča nam. 

Iako 67 godina i nije puno, pitamo kako se nosi s problemima, odnosno može li se čovjek nadati da će do te dobi steći neko zrnce mudrosti koje u tome pomaže?Prvo je suza zastala u krajičku oka, onda su krenule riječi:  

- Bilo je situacija kad zbog problema nisam mogla spavati, pa mi je liječnik prepisao tablete za smirenje, no nisam ih pila. Nekako sam samoj sebi uspjela utuviti u glavu: Bit će toga i kad mene ne bude, nekako ću preživjeti. I jesam. Čovjek sve izdrži - ohrabrujući kaže i dodaje kako unucima često ponavlja da je važno da završe školu, iako njoj škola nije išla, jer danas bez škole ne mogu uspjeti. A svoju kći hrabri u tome da ne dozvoli nikome da na nju digne ruku. 

- Moj suprug je bio dobar čovjek za druge, ali ponekad loš za sebe. Prošao je rat, imao problema i znao je dići ruku na mene. Izdržala sam, prošlo je, ali zato svoju kćer podržavam u tome da to nikada nikome ne dozvoli. Niti jedna žena to ne bi smjela, kaže Valerija. 

Uz puno druženja, kaže Goran Zadražil (71), manje se misli na bolesti i probleme

Ako se čovjek dobro "posloži" kad ode u mirovinu i ostane aktivan, te ako prihvaća promjene i pomalo im se prilagođava tako da zna uživati u onome što ima, godine mu ne mogu ništa. Svjedoči to svojim primjerom gospodin Goran Zadražil, koji je prije  8 mjeseci proslavio 70. rođendan. Iako priznaje da je u životu imao i puno sreće, od toga da je imao dobar posao, dobar brak te dvije kćeri koje su danas sretno udane i dobro situirane , kaže da se uvijek držao i toga da treba učiniti sve što može da to što ima i zadrži, odnosno da dok mu je dobro učini sve da i ostane tako.

- Zato smo supruga i ja s vremenom odlučili preseliti u manji stan. Nismo pušači, redovito idemo na liječničke kontrole i nastojimo brinuti barem o onome što je u našoj moći - kaže nam Goran. 

Trenutno ima problema s desnim kukom, zbog čega malo šepa, no s obzirom na sve što je do sad u životu prošao bez predaje, to je – sitnica. 

- Prve probleme sa zdravljem osjetio sam već nakon 50. rođendana. Sa 54 godine sam operirao lijevi kuk, što je bila posljedica artroze i autoimunih bolesti - reumatoidnog i psorijatičnog artritisa. Nakon operacije i uspješnog liječenja, artritis se smirio. U 60-ima sam počeo imati problema s tlakom i šećerom, što sam stavio pod kontrolu i uspješno održavam
prehranom, kretanjem i lijekovima. U to vrijeme javili su se i problemi sa zubima, pa sam i to rješavao, na rate - kaže i nastavlja: 

Sa 65 godina sam prošao operaciju karcinoma debelog crijeva, koja je također završila uspješno. Imao sam i dermatoloških problema, pa i problema s ravnotežom. Još me pomalo 'gnjavi' desni kuk. Prošao sam neke pretrage i ne moram hitno na operaciju, no planiram dogovoriti s liječnicima da me pomalo stave na listu, da znam da sam učinio i taj korak. No, ne mislim se zbog toga smiriti, priča Goran koji je u mirovini još od 2010. no njegov je raspored i danas takav da ga je teško uloviti.

- Utorkom i četvrtkom rano ujutro idem na plivanje. Naime, Grad Zagreb omogućio je umirovljenicima da uđu na bazen između 6 i 22 sata za 5 kuna, pa koristim tu mogućnost. Utorkom poslije plivanja odlazim u Hrvatsku stranku umirovljenika u četvrti Maksimir, gdje sam dopredsjednik podružnice. Angažirao sam se politički tek prije nešto više od godinu i pol dana, kad smo supruga i ja preselili u Maksimir, jer mi se čini da mogu doprinijeti tome da mijenjamo stvari na lokalnoj razini. Uživam u organizaciji tribina i predavanja za članove i u druženjima. Srijedom, opet, idem u Sveučilište za treću dob, na tečaj njemačkog jezika i na predavanje o Rusiji danas - priča nam. 

Njemački je počeo učiti da bi se lakše snalazio u Austriji, gdje mu živi jedna kći s obitelji. 

- Unuci dobro govore hrvatski, no na putu i kad smo tamo dobro mi dođe ono što sam do sad naučio - dodaje. 

Navečer odlazi u planinarsko društvo čiji je dugogodišnji član. Iako danas manje aktivno planinari, sudjeluje u radu društva i vodi financije. 

- Četvrtkom poslije plivanja odem na tržnicu po sir i vrhnje i u trgovinu u tjednu nabavku, a na večer se supruga i ja nalazimo s jednim hedonističkim društvom u Šestinama, na ćakulanju i druženju. U ugodnom društvu nešto malo prigrizemo a popije se i neka čaša vina. A vikendom obično odemo na izlet, ili planinarenje - kaže Goran. Njega i suprugu često posjećuju unuke. 
 
- Često nam dođu i unuke blizanke na ručak. Deda tada uredno poha meso za ručak, a večeri tijekom tjedna često su rezervirane za odlazak u kino ili kazalište, najčešće tako da se ulove povoljnije karte preko umirovljeničkih udruga, pa mnoge zanimljive predstave odgledamo po cijeni od 30-ak kuna. Bitno je samo uključiti se u neko umirovljeničko društvo i istražiti ponudu - savjetuje. Na primjer, preko Sveučilišta za treću dob ulaznice za kino Europa mogu se nabaviti i za 15 kuna. Istina, to su predstave u 13 ili 15 sati, ali – nema gužve i uvijek je dobar program, pa se doista isplati. otkriva zadovoljno.

Možda ima još koji dan koji nismo spomenuli, no krivo ćete zaključiti ako pomislite da gospodin Zadražil toga dana odmara. Naime, aktivan je i u Gerontološkom centru Doma za starije osobe Maksimir, u njihovoj dramskoj sekciji. Glumačku karijeru gradi i u kroz program HNK za umirovljenike koji su se okušali u glumi, za koje je osmišljena grčka komedija. Tako sa 30-ak umirovljenika koji se zabavljaju glumeći kao i on povremeno igra tu predstavu u zagrebačkim domovima umirovljenika.

- Mnogi umirovljenici ne znaju da u domovima djeluju gerontološki centri u kojima mogu pjevati, plesati, glumiti, slikati, čak i učiti jezike i vježbati po vrlo povoljnim cijenama. Postoje i čitalačke grupe, ide se na izlete... i zaista bih svakome preporučio da se uključi i izabere neku aktivnost, jer se čovjek tako manje opterećuje bolestima i problemima - kaže i dodaje kako tako širok krug aktivnosti i ljudi koje upoznaje otvara put prema novim spoznajama, a stalno društvo koje ima često pomaže da se lakše prebrode neki problemi.

- Kako gledam na osamdesete? Vjerojatno ću imati nešto manje aktivnosti. No, nedavno smo bili na izletu s planinarskim društvom i s nama je bio prijatelj koji je napunio 84. Hoda bolje nego ja, tako da ne mislim da treba odustajati samo zbog godina - optimistično dodaje Goran da se sve može raditi primjereno godinama.

Osamdesete – Ines Kozina (80): Pronađite mjesto gdje se s prijateljima možete smijati uglas i vježbajte mozak

Oboje naših prethodnih sugovornika, gospođa Valerija i gospodin Goran, istaknuli su kako su s godinama primijetili jednu stvar: Vrijeme im puno brže prolazi nego kad su bili mlađi. No, s gospođom Ines Kozina, koja je zakoračila u 81., u to smo se i sami uvjerili. 

Oko dva sata razgovora uz kavu protekla su tako brzo da se njenih godina, te problema koji su došli s njima, gotovo i nismo stigli dotaknuti. Ipak, počnimo od teme: kada i kako svojih sad već '80 plus'  gospođa Ines najviše osjeti? 

- U križima najviše, kao i onda kad se nekih stvari sad više mogu lako prisjetiti, smije se sugovornica, s kojom smo tek nekoliko rečenica prije pričali o jednoj tvrtki koja proizvodi kućanske aparate, koje svaki dan gleda u kuhinji. Za neke stvari koje treba obaviti danas joj je ponekad potrebna pomoć, jave se poneke vrtoglavice, muči je i tinitus (šum u uhu), zbog kojeg ponekad slabije čuje, a već 13 godina ima i pacemaker.

- Kažu da mu baterija traje 9 godina, ali ja još nisam stigla na red za zamjenu, ili je to našem zdravstvu preskupo - govori kroz smijeh. 

Uza sve probleme koje ima gospođa Ines čvrsto je odlučila da dok hoda i može 'oko sebe' neće obilaziti liječnike, jer je na primjeru koji je prije dvije godine prošla sa suprugom, a onda i ona sama, uvidjela da je pitanje koliko bi joj to pomoglo. 

- Suprug je u svibnju 2015. otišao liječniku zbog problema s disanjem. Javio se pulmologu i doktorica ga je uputila na UZV pluća. U srpnju je dobio termin za prosinac te godine, a umro je početkom rujna, nedugo nakon što smo proslavili 50. obljetnicu braka - priča Ines.

Njegov odlazak i danas izmami suze, osobito ako dirnete u nešto prelijepo, što je i sama otkrila slučajno. Naime, dugo nakon njegove smrti nije mogla dirati njegove stvari, a kad ih je napokon išla razvrstati, naišla je na kutiju u kojoj je pohranio njena pisma još iz vremena kad su se zabavljali te nekoliko njih iz Petrove bolnice, kad je rodila sina. 

- Dirnulo me to, jer muškarci neke stvari ne iskazuju otvoreno, pa mi je to što je sačuvao ta pisma bilo baš posebno - dodaje uz pauze u rečenici, potrebne da se smiri glas. Od suprugove smrti i sama je imala problema sa zdravljem, a kako je izgubila 15 kilograma, liječnica ju je uputila gastroenterologu. 

- On je procijenio da bi bilo dobro da napravim UZV abdomena. Išla sam se naručiti za UZV u listopadu prošle, a dobila sam termin tek za prosinac ove godine, nakon više od godinu dana. Naravno da sam pregled obavila privatno, plativši 350 kuna, kako mi za mjesec, dva liječnik ne bi rekao 'gospođo, zašto niste došli ranije'¸ no čovjek se tada stvarno zapita kakva je korist od takvog obilaženja liječnika i zašto ovo društvo tako otpisuje svoje ljude - kaže Ines. 

Što čini za svoje zdravlje, pitamo?

- Ujutro popijem magnezij s plibexom. Poslije podne tablete za regulaciju masnoće u krvi. A tijekom dana jednu žlicu meda, to je sve. Naravno, uz dosta voća, osobito sad tijekom zime, kad poslije podne redovito pojedem kivi, poneku mandarinu i slično - priča.
  
Naša sugovornica po struci je geograf i veći dio karijere provela je u školi, kao profesorica geografije i razrednica brojnim generacijama učenika, čije brojeve i danas ima u mobitelu. Bila je i autorica udžbenika te mentorica mlađim generacijama profesora. U mirovinu je otišla 2003., s punih 40 godina  staža i danas ju prilično ljute nepravde u društvu.
 
- Na primjer: ovih dana pročitala sam da će bivši savjetnik Predsjednice Republike, gospodin Radeljić, koji je otišao iz tog Ureda, imati  pravo na šest mjeseci pune plaće. Iznos koji će on dobiti za tih šest mjeseci premašuje iznos koji ću ja dobiti na ime mirovine tijekom 26 mjeseci. Zapita li se itko ikad je li to pravedna raspodjela i jesu li to pošteni omjeri?! – pita se Ines. 

Ne znamo odgovoriti, pa skrećemo temu. Kako to izgleda kad se druži sa svojim vršnjacima? 

- Divno. Svi se mi jako rado prisjećamo đačkih dana, pa se redovito viđamo na godišnjici mature, ali i na druženjima u međuvremenu. To je divno društvo iz Ogulina i okolice, generacija koja je potekla iz male sredine, a dala puno uspješnih ljudi, pa smo danas i pomalo ponosni jedni na druge - priča Ines koju kolegice iz škole redovito posjećuju kod nje doma. 

- To je jedino mjesto gdje možemo vikati i smijati se sve u isti glas, a da nas ne gledaju čudno, i baš uživamo u tome - smije se Ines. 

U slobodno vrijeme često rješava križaljke, jer 'tako pomalo vježba mozak, a i još uvijek ponešto nauči', voli gledati dokumentarce o znanstvenicima i ljudima koji su postigli nešto značajno i voli na Internetu istraživati pejzaže. 

- Nekada sam i jako puno putovala, jer je suprug bio član predsjedništva Udruge kongresnih gradova Europe, neko vrijeme i konzul u Düsseldorfu te predstavnik turističke zajednice u Beču, pa sam imala prilike pratiti ga na brojnim putovanjima, u krajeve svijeta koje inače nikad ne bih vidjela. Osim toga, bavila sam se speleologijom i planinarenjem, pa sam i tako često putovala i posjetila prekrasna mjesta. To je predivan dio života kojeg se rado prisjećam - dodaje. 

Nešto od tih sjećanja, otkriva nam, već je zapisano u starom laptopu i čeka da bude prebačeno u novi, u rukopisu pod radnim nazivom Erinnerungen Ili: sjećanja...