Ne postoji ništa od navedenoga. Reakcija mozga na trenutnu smrt, jer smrt je najteži oblik stresa za mozak i svijest. Ja sam se utapao kao pubertelija, i ono što se sjećam bilo je nekakava ugoda u toj panici. Također sam obavio i sve moguće nužde. Smiješno ali tužno, jer kažem - utapao sam se. Očito kad umrete, mozak ostaje bez kisika, panika, stres, raznorazne slike, ugoda itd i onda paff nestaje sve. Svijest nestaje, mozak se gasi, svako poznanje na postojanje nestaje. Da barem griješim...
Pravila Igre
01.9.2020.
Ja, kada sam se utapao, doduše ne baš u klasičnom smislu, jer nisam bio progutao vodu u pluća, samo sam bio preduboko da izronim na vrijeme, i dok sam mislio ka
ko je to kraj, čuo sam neku pjesmu, vrlo lijepu i smirujuću, osjećao sam kako me sav teret ovog svijeta napušta, osjetio sam mir i spokoj, sreću što se vraćam kući, i takve pozitivne stvari...no tada mi je sve to prekinuo glas u glavi koji sam čuo i koji mi je govorio, nije ti još vrijeme, izroni, plivaj, uspjeti ćeš, nećeš još sada umrijeti...i tada sam dobio još neku snagu i isplivao sam u posljednji čas. U dva navrata sam udahnuo vodu u usta i valjda do pola grla ali sam i brzo je izdahnuo, jer iako si pod vodom i znaš da ne možeš disati, jednostavno bez zraka si i nagon je jači pa udahneš. Ja sam bio potrošio valjda sve zalihe kisika u mišićima, i odustao sam jer više nisam mogao ni pomicati ruke u tome momentu, mogao sam se samo prepustiti, ali voda me je vukla prema dnu a ne izbacivala na površinu.
Prikaži još ↓
Pravila Igre
01.9.2020.
Što se tiče pakla, jednom sam radio duboku meditaciju ulaska u stanje nakon smrti. Nisam znao što će biti, nisam ništa očekivao, i nisam čak ni znao hoću li se
uspjeti probuditi iz te meditacije. Nakon što sam izašao, ono gdje sam bio je bilo jedno ogromno ništa. Glavni utisak je kako je ogromno, veliko, osjećaš veličinu tog ništavila. Teško je to objasniti onome tko nije osjetio baš to. Također, vrijeme provedeno u tome stanju činilo mi se kao čitava vječnost, i prvo sam pogledao koliko je sati, i nakon toga koji je dan, jednostavno ne mogavši vjerovati da je prošlo tako malo vremena u toj meditaciji, s obzirom da je meni ostao osjećaj kao da sam godinama bio u tome velikom ništavilu. Ne bih nazvao to ni tamom, ni mrakom, jer ne vidiš ni tamu, ili, na neki način jeste mrak, ali ne ovakav mrak i tama kakve ovdje poznajemo. I odsustvo svega, osjećaja, strahova, misli, ničega nema tamo, samo osjećaj VELIKOG ništavila. E sad, kako interpretirati ovo iskustvo, ne znam, znam samo da je bilo vrlo upečatljivo i dojmljivo, nesvakidašnje, i nimalo Zemaljsko. S time da nisam ciljao meditaciju u smislu iskustva pakla, već jednostavno, što se događa lkada umreš, i kada ti mozak odumre, osjećaš li ti nekim svojim drugim bićem, išta, postoji li išta da ostane nakon smrti...i ovo je ono što sam iskusio.
Prikaži još ↓
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu 24sata te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona .