'Otok kulture i avanture nije samo mrtvo slovo na papiru'

Jedino što je bolje od uživanja u kajakarenju od Omiša do Brača i bicikliranja po makadamu kroz maslinike i kamenolome do začudne pustinje Blaca, je takvo kajakarenje i bicikliranje u dobrom društvu.

Na startu u Omišu dočekao nas je brački odbor za doček. Tei, Sajku, Mislavu i meni u kajaku će se do Supetra pridružiti dragi mi prijatelji Šteka i Neven, koji su eto zbog Dobrodošlice napustili Sutivan i prestali s pripremama za novu pustolovnu turističku sezonu i žrtvovali dan organizacije osobno mi najdražeg, najoriginalnijeg i događanja s najpozitivnijom atmosferom i energijom na svijetu, Vanka regule festivala. 

Doplovili su brodom na kojem je bila delegacija s Brača, a koji će nas pratiti do Supetra i u čijoj ću ljepoti uživati cijelim putem. Radi se o "Roditelju", pravoj, izvornoj i najstarijoj braceri na Jadranu. Više od stoljeća star brod, kojeg naziv tipa sadrži ime otoka na kome je osmišljen, tek je jedan od projekata kojima me posljednjih par godina oduševljava kreativni brački turistički radnici. 

Za projekt obnove i povratka bracere na Brač, najzaslužnija je Turistička zajednica Supetra i njen čelni čovjek Ive Cvitanić. Supetar je tako zahvaljujući njemu, još nekolicini entuzijasta, Knjižnici, Gradu i udruzi Bračera dobio jedinstven turistički proizvod u čiji uspjeh uopće ne sumnjam. O tome da je time u život vraćen i od „izumiranja“ spašen još jedan biser hrvatske pomorske povijesti da ne govorim. Uglavnom, planova za „Roditelja“ , koji su supetrani zaštitili i kao povijesno i kulturno dobro, ima pregršt. Od tradicijskih radionica i edukacijskih plovidbi za školsku djecu preko klasičnih turističkih panoramskih izleta, do ekskluzivnih skupova, vjenčanja i ostalih događanja.

 Divan primjer kako se uz jasnu viziju i dobru organizaciju može udahnuti novi život starim vrijednostima. Ali to nije sve što imam oduševljeno reći o bračkom turizmu. Ne mogu ne spomenuti projekt koji je doduše još na početku, ali koji će, potpuno sam siguran, vrlo brzo istaknuti Brač od ostalih naših otoka u smislu osmišljene turističke ponude. „Brač – otok kulture i avanture“ možda zvuči tek kao zgodan turistički slogan, ali iza njega stoji izvrsno osmišljen projekt s jasnom vizijom. Ovaj blog nije mjesto za širiti priču o tome, ali zar činjenica da su se oko tog dugoročnog razvojnog projekta okupile sve otočke turističke zajednice i da zajedno i složno rade na njemu nije već divna iznimka uobičajene hrvatske svakodnevice? 

Uglavnom, veslanje preko Bračkog kanala uz „Roditeljsku“ skrb, bonacu i dobro društvo bilo je divno. Svako malo sam se osvrtao i divio Omišu i njegovom cetinskom ušću urezanom između moćnih stijena Mosora s jedne i Omiške Dinare s druge strane. Kada se cijeloj toj idili pridružilo i jato delfina koje je mirno proplivalo tridesetak metara od nas, Mislav je samo prokomentirao: „Da sve ovo vidim na filmu, bio bi to čisti kič.“ Zaista. Samo što ovo nije bio film. Na supetarskoj rivi nas je srdačno dočekao već spomenuti direktor Ive. Dok uživam u ukusnom ručku kojim nas je kao pravi domaćin počastio, kraj nas prolazi veća grupa umirovljenika kojima turistički vodič pokazuje grad. S druge strane na okrijepu se zaustavlja dvadesetak stranaca na biciklima. Osmijesi na licima i vesela atmosfera dovoljno govore o tome kako se osjećaju. 

Otok kulture i avanture očigledno nije samo mrtvo slovo na papiru. Od Supetra nastavljamo biciklima do Sutivana. Mjestašce čiji peterokutni porat i prekrsan kampanel zrače posebnim mirom i energijom, posebno mi je drago. Ne samo zato što već trinaest godina ovdje hodočastim na Vanka regule festival i što sam tu doživio nezaboravne trenutke i upoznao mnoge drage ljude. Godinama sam se pitao što mi je to tako posebno u tom lijepom, skladnom i mirnom (samo dok ne traje Vanka regule) gradiću. Odgovor sam otkrio kada je prije par godina iz tiska izašla raskošna monografija ovog gradića. Prvo me začudilo da tako malo mjesto ima monografiju od 500 stranica. No kada sam pročitao sve o tisućljetnoj povijesti, kulturi, značajnim i manje značajnim ljudima koji su tu živjeli, iseljenicima koji su se odavde raštrkali svijetom, stivanskim pomorcima, ribarima, maslinarima, shvatio sam da je ova knjiga tek mali spomenar bogate prošlosti. 

U Sutivanu su nam se pridružili i Sajkov bratić Željko te naša oba koordinatora, Čedo i Ivan. Biciklima smo krenuli prema pustinji Blaca, cilju današnje etape. Strmi i dugački makadam izmamio je poneki uzdah, pa čak i jauk u našem društvu, ali moral nije padao. Prolazili smo kroz bogate maslinike s karakterističnim kamenim gomilama i bunjama, kućicama složenim od kamena u koje su se pastiri i maslinari skrivali od sunca ili nevremena. Prolazili smo kraj velikih i neobičnih šterni koje su govorile o borbi za svaku kap kiše. Prolazili smo i kraj znamenitih bračkih kamenoloma na jednom od kojih nas je Mislav počastio akrobatskom vožnjom po ogromnim kamenim blokovima. (Koji lik). 

Priznajem, prošli smo i kraj kafića u kome smo se počastili hladnom pivicom. Uglavnom cijeli naš prolazni put svjedočili smo toj vječnoj borbi, ili suživotu ovisi kako gledate, čovjeka i otoka, a koja nam je svoj veličanstveni vrhunac otkrila u pustinji Blaca. Usred kanjona, dostupan samo pješačkim stazicama, uklopljen u vapnenačku stijenu-polušpilju, uklesan je samostan iz 16. stoljeća koji su osnovali poljički svećenici glagoljaši, koji su bježeći od Turaka stigli na Brač. Samostan je trenutno zatvoren, djelom zbog obnove, a dijelom zbog opasnosti od odrona stijene iznad. No trebao bi biti otvoren početkom lipnja s novim pristupnim stazama i režimom posjeta, kaže Jasna Damjanović, ravnateljica Centra za kulturu Brač. Na Blacama smo isključili naš GPS. Završio je prvi dan na Braču. Otoku kulture i avanture.