Oni ne vjeruju da postoje i ne mogu prepoznati sebe u zrcalu

Rijetke vrste neuroloških oboljenja ili psihoze, poput Cotardova sindroma ili epilepsije temporalnog režnja, mogu izazvati intenzivan osjećaj ništavila, pa se pacijenti doslovno osjećaju kao "hodajući mrtvaci". Ovisno o težini stanja, bolest može varirati od osjećaja da čovjeku nešto elementarno nedostaje u životu, poput duše, a katkad pacijenti iskreno vjeruju da su mrtvi i da ovo nije njihov život. 

Cotard sindrom manifestira se izrazito depresivnim i hipohondričnim mislima o grešnosti, propasti sebe i svijeta. Prema psihijatrima, spada u grupu sumanutih sindroma. Znanstvenik po kome je sindrom nazvan, Jules Cotard, povezao ga je s Kapgrasovim sindromom kod kojeg oboljeli ne prepoznaju lica te pri susretu s bliskim ljudima ne osjećaju ništa.

Osim vjerovanja da su mrtvi, pacijenti s ovim stanjem mogu vjerovati i da su besmrtni, što potom pokušavaju testirati samoubojstvima. U najgorim slučajevima oboljeli se žale na intenzivan smrad vlastitog tijela, mesa ispod kože uz halucinacije da im po organima "plaze"crvi. Prvi dokumentirani primjer iz 1800.godine bila je djevojčica uvjerena kako nema želuca te da joj ne treba hrana.

Bez učinkovite terapije

Budući da je sindrom izuzetno rijedak, ne postoji određeni tip terapije za njega. Kroz povijest se pokušavalo s kombinacijom antipsihotičnih lijekova, elektrošokovima i drugim terapijama, koje nažalost nisu bile uspješne. Liječnici ističu kako to nisu samo stanja poremećaja identiteta, već stanje teških deluzija o vlastitom postojanju. To seže toliko daleko, da pacijenti nisu u mogućnosti vidjeti vlastiti odraz u zrcalu.

Stanja koja su posve suprotna Cotard's sindromu, nastaju zbog prevelike svjesnosti i razmišljanju o vlastitom postojanju, ističe dr. Julian Baggini.