Omiljeno TV lice Katja Kušec o gubitku, majčinstvu i poslu...

Volim tradiciju. To znači da postoje neki korijeni, da ne počinje baš sve od vas niti od jučer. Božić je uvijek bio obiteljski blagdan, znači okupljanje, blagovanje za istim stolom, opraštanje i radovanje novom životu. Božić je i pjesma, volim u te dane Došašća otići u Crkvu i dobro se ispjevati - govori omiljena TV novinarka Katja Kušec (55). 

Drugi je ovo Božić da za obiteljskim stolom neće sjediti i njezin suprug Kruno. Nema dana, kaže Katja, da ga se ne sjeti. Posebice kad prolazi hodnicima HRT-a, kuće u kojoj je Kruno radio dugi niz godina. Ni po čemu se, dvije godine unazad nije moglo naslutiti, kakvu je dramu prolazila omiljena voditeljica. Radila je tada “Dnevnik 3”, i ni u jednom trenutku nije dopustila da gledatelji na njezinu licu vide što sve proživljava u sebi. Samo Katjini najbliži znali su koliko se brinula o bolesnom suprugu, televizijskom montažeru Kruni Kušecu, a nije koristila ni jedan dan bolovanja. 

Nažalost, suprug joj je izgubio bitku s teškom bolešću. Iako beskrajno tužna, Katja nije dopustila da je slomi bolan gubitak. Dobila je tada, prisjeća se, golemu moć da izdrži. Odradila bi sve po kući, napravila posebnu hranu za Krunu, a posebnu za sebe i sinove pa otišla na posao. Danas joj je čudno kako je sve stizala. Ima jedan dio zgrade, prisjeća se Katja, gdje su se vrlo često sretali slučajno, iako nikada nisu radili  na istim projektima. 

– Taj dio prolazim gotovo svakodnevno i pamtim do sitnica detalje zadnjeg susreta. Riječi, pokrete, odjeću, boje, nijanse. Racionalni dio mi govori ‘svi smo na ovom životnom putu prolaznici’.  Emotivni me, unatoč tome što me guši gubitak voljenog supruga, tjera da dovršim sve ono što smo zajednički planirali. Dani kao da su isti, samo se mijenjaju godišnja doba. Kuća, posao, posao, kuća. Tu monotoniju prekine samo pokoji odlazak u kazalište. U teatru se osjećam dobro - govori.

Njezini sinovi Luka i Lovro danas su odrasli ljudi. Uz mamu su kad zatreba, a Katja se ponosi u kako su stasali u odgovorne muškarce. 

- Kad dobro postavite temelje, sve drugo je samo nadgradnja. Mislim da smo suprug i ja odgojili dva odgovorna, tolerantna i ozbiljna muškarca. Ponosim se to više jer vidim koliko je danas teško odgajati djecu. Obitelj se raspada, roditelji u trci da prehrane djecu nemaju vremena posvetiti se odgoju. A za to vrijeme škola i Crkva vode jalove bitke - kaže Katja. Obrazac kojim je podizala svoju djecu prenijela je iz vlastitog odrastanja. 

Prisjeća se kako je kao djevojčica maštala da će jednom biti učiteljica. Voditi razred i biti uzor djeci, činilo joj se vrlo važno i plemenito. Generacijama je htjela pokazati koji put treba slijediti. 

Baš onaj koji je dobila u svom roditeljskom domu. Put odgovornosti, dobrote, otvorenosti za nova znanja, put krotkosti i poniznosti. Ipak, dodaje, nije postala učiteljica. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a već desetljećima radi kao novinarka na televiziji. Sva znanja koja je stekla školovanjem, jer je uz pravo studirala i na Filozofskom fakultetu, pomažu joj i danas da objektivno, umjereno i točno obradi i prenese gledateljima sve teme o kojima govori u emisijama. Nekad je to bio središnji “Dnevnik”, “Podnevni dnevnik” i “Dnevnik 3”, “Krupni plan”, “Svakodnevnica”, “Hrvatska danas”, “Vijesti”..., a danas su to emisije  “Studio 4” i “Regionalni dnevnik”. 

- Ne nedostaju mi ni podnevni ni središnji dnevnik. To su bila moja radna mjesta koja sam  novinarski odrađivala s guštom i veseljem. Sada to radim s jednakim veseljem i jednako dobro u ‘Studiju 4’. Nadam se da to osjećaju i gledatelji, jer gledanost nam raste - govori Katja.

Nikad, dodaje, nije poželjela otići na konkurentsku televiziju. Osim što je lojalna kući u kojoj je provela više od tri desetljeća, smatra da su produkcijski uvjeti na HRT-u još bolji. Svjesna je da njezina znanja i medijske vještine na tržištu itekako vrijede, ali bez obzira na sve - ostaje na Prisavlju. Užurbani tempo života ni nju nije mimoišao, pa joj ostaje malo slobodnog vremena. Dani su joj ispunjeni poslom i na Prisavlju i doma. Sreća je, smije se, da voli i jedan i drugi posao. Uživa u kuhanju, a još više u svom vrtu. Veseli se kad nakon kopkanja, pljevljenja i sadnje na kraju vidi rezultat - novu biljku i novi život. Sve je manje dugih sjedeljki s prijateljicama jer ova je kriza utjecala i na druženja. Žao joj je kad vidi se da ljudi sve više zatvaraju, otuđuju jedan od drugoga. Zato joj se na licu pojavi sjeta dok govori o druženjima svog odrastanja, mladosti. 

- Odrastanje je bilo kvartovsko, svi smo bili vani, na ulici. Bicikli, krvava koljena, branje trešanja, krišom, sa susjedova stabla. Igra skrivača i školice u prašnjavim i još tada neasfaltiranim sinjskim ulicama. Zvižducima pod prozorom pozivali smo jedni druge van. Imali smo i lozinku koja se fućkala  kao poziv. I kao danas sjećam se vječitog nadmetanja tko je bolji u stolnom tenisu. Stol, reketi, loptice... sve je stajalo u jednom od susjednih vrtova.

Pamti i svoje profesionalno sazrijevanje, učenje, audicija na televiziji. Njezina bi generacija ušla u svijet novinarstva tek kad bi prošla zahtjevnu audiciju. 

- Te davne 1985. dobila sam mentora Branka Lentića, legendarnog dokumentarista, potom i Velimira Đuretića. Tek tada je počelo naukovanje o tome kako se radi vijest, reportaža, a kako izvještaj. Do trenutka kada svojim glasom pročitaš vlastiti uradak prošle bi i godine. Moj je prvi zadatak bio vijest o postavljanju stupića u Boškovićevoj ulici za ‘Zagrebačku panoramu’, a potom i reportaža o sesvetskom sajmu - govori Katja koja se i danas najbolje osjeća u redakciji Informativnog programa. 

Tu, dodaje, imate sve, i informaciju i skeč i humor i ironiju. Ali ni zabavni joj program, priznaje, nije potpuno stran. Rado se sjeti lijepog iskustva u showu “Zvijezde pjevaju”.

Osjećala sam se dobro, kao svoj na svome. 

- Bilo je ugodno vidjeti da me publika voli i želi. Ni u jednom programu i projektu taj kontakt nije tako izravan, gotovo opipljiv. Godi, naravno i baš to je nemjerljivo, taj osjećaj ničime se ne može kupiti - kaže.

Novu godinu provest će kod kuće. Ni dok je suprug bio s njom nije bila luda za dočecima. Reprize Nove godine nekako su joj bile draže. Imperativ da 31. prosinca mora biti sjajno raspoložena doživljavala je kao pritisak. Možda bi se, kaže, bolje zabavila i bila boljeg raspoloženja, baš 1. siječnja. Danas ništa ne slavi previše. Sjeti se, dakako, i rođendana i jubileja, ali najviše drži do rođendana svojih sinova. Dani su to koje Katja obvezno slavi, peče torte, kupuje darove... I silno su joj draga veselja kad uspiju slastice koje vole njezini ukućani. 

- Veselim se i unucima, naravno. Daj Bože da i to doživim. Mirovinu si baš i ne priželjkujem jer sve upućuje da će biti nikakva. A tko bi se normalan veselio siromaštvu? - kaže Katja. Zadovoljna je svojim životom, a sitne pogreške ispravljala je u hodu. Da može vratiti vrijeme unazad, čak bi odabrala i isti posao. I opet bi se opuštala uz duge šetnje s retrivericom Donom i svako se proljeće brinula o vrtu.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!