Iza Marija je bogata karijera, a tek su mu 32 godine. Vodi zagrebački restoran Noel, a nedavno je i preuzeo Michelinovu zvjezdicu, a život mu se promijenio nabolje kad je sa suprugom Mateom dobio kćer Miju
'VODIM LAGODAN ŽIVOT'
Chef Mandarić: Volim tetovaže, Harley Davidsone i let avionom
Svestrani Mario Mandarić, kojeg javnost zna kao jednog od najboljih hrvatskih kuhara, sebe ne bi stavljao samo u tu kategoriju. Kako kaže, uz sve obaveze, smatra svoj život lagodnim i bez nepotrebnog stresa. Prije tri mjeseca je sa suprugom Mateom dobio kćerkicu Miu, s kojom idu svuda i svaki im dan uljepšava život.
POGLEDAJTE VIDEO:
VIDEO
1. Iza vas je zavidna karijera, a samo su vam 32 godine. Kako ste se odlučili postati kuhar?
Htio sam upisati umjetničku srednju školu koja je bila u Splitu, a ja sam živio u Omišu. Škola mi je bila daleko, a moja je ekipa išla u kuharsku i čuo sam da kuhar u hotelu Lav u Podstrani ima plaću 40,000 kuna. Nisam mogao vjerovati, pa sam upisao tu školu radi para. Nema neke klišej priče, na početku me škole kuhanje uopće nije zanimalo. Profesorica iz kuharstva me srušila godinu i rekla da od mene neće ništa biti, pa sam se ispisao.
Sa 17 godina sam se ukrcao na brod koji je plovio od Splita do Dubrovnika tjedan dana i tražili su kuhara - glavnog i jedinog. Morao sam kuhati za 25 ljudi svaki dan ručak i večeru, plaća je bila odlična. Posao sam dobio na blef ni s kakvim znanjem.
2. Kad se rodila ljubav prema kuhanju?
Upravo na tom brodu. Prije nego smo zaplovili, bacio sam se u vatru, nema koga nisam zvao i što nisam radio da se pripremim i uspio sam - ostao sam šest mjeseci.
Tijekom te sezone sam shvatio da mi je kuhanje jako zanimljivo i da mogu zadovoljiti taj svoj neki ‘OCD’ za crtanje i sa kuhanjem i zainteresirao sam se za to.
3. Nakon broda, živjeli ste pet godina na Tajlandu, iako ste trebali ostati 15 dana turistički. Kako ste na kraju ostali i otvorili restoran?
Imao sam 19 godina i u planu je bilo da na Tajlandu budem 15 dana. Igrom slučaja počeo sam kuhati iz bungalova i uvidio da s minimalnim radom mogu zaraditi ozbiljne novce. Radio sam jedan dan tjedno, a onda izgradio sam restoran i iznajmio zemlju na deset godina. Restoran je radio samo petkom, dolazilo je mnoštvo ljudi, plaćali su 50 eura po glavi i to je meni bila odlična računica s minimalnim troškom. U jednom trenutku nisam znao što ću s novcem, pa sam ga na razne načine vraćao doma u Hrvatsku. Za moj se restoran pročulo među elitom i u tu, od paparazza skrivenu uvalicu su dolazile mnoge Hollywoodske zvijezde. Nisam imao radnu vizu pa sam se na kraju s 24 godine vratio u Europu i odlučio s novcem koji sam zaradio otvoriti restoran u Splitu. Šumicu su nakon šest mjeseci zapalili i tako sam u tren oka ostao bez svega.
4. Kako si se nosio s takvom tragedijom?
Sjećam se da je bilo jutro, sjedio sam u svom izgorenom restoranu oko kojeg je bio krug novinara i policije, a ja sam si pomislio da se neću stresirati i da sam zapravo na Tajlandu trebao biti samo 15 dana kao turist. Imao sam dobru ponudu za posao iz Engleske koju sam odmah prihvatio, pokupio sam ekipu iz Splita i odselio se u Englesku.
Tamo sam radio kao konj, restoran je imao tri zvjezdice i imao sam ogromnu plaću i super poziciju. Novac sam i trošio ali i ulagao, pa danas imam i mnoštvo pasivnih prihoda koji mi održavaju novac, jer ja od Noela nemam gotovo ništa.
5. Kako si dospio na Forbesovu listu ‘30 under 30’?
U Engleskoj sam uz posao u restoranu s tri Michelinove zvjezdice radio i mnoštvo drugih projekata. Iz Forbesa su mi javili sam nominiran, a ja sam na prvu mislio da je to neki spam mail. Guglao sam više o tome, a pretpostavljam da su saznali za mene zbog jednog od mojih projekata, koji je za jedan Caritas prikupljao novac, a oni se brinu za beskućnike. Na kraju sam izabran za listu, bio sam mentor mladim nadama, a jednom godišnje se okupljamo na Forbesovom summitu koji je odličan za networking, ali i super druženje.
6. Je li ti se život promijenio nakon Forbesove liste?
Mislim da mi je lista pomogla da mi neki projekti zažive, a i nakon što sam osvanuo na njoj sam odlučio da sad mogu tetovirati vidljive dijelove tijela. Prvu tetovažu sam napravio u 7. razredu osnovne, doma su se svi brzo pomirili s time. Moja tri dobra prijatelja imaju tattoo studije, a i ja cijeli život crtam. Sve moje tetovaže su zezancija, a većinu sam ih napravio sam - gdje god sam mogao ‘dohvatiti’. Žena mi je napravila tetovažu ‘Matea + Mario’. Nisu mi utjecale nikad na posao, a mislim da ljudi imaju predrasude u zadrtim okolinama.
7. Kako je Noel s tobom na čelu došao do Michelinove zvjezdice?
Imam odličan tim u Noelu i to je restoran sa zero waste menijem. U njega smo svi ulagali svoj trud i kreativnost, a meni je jako važno da su mi zaposlenici zadovoljni i da ne rade pod stresom. Svaki nam je čovjek koji uđe jednak i svima želimo pružiti isti experience, tako da je nama Michelinova zvjezdica olakšanje, a ne opterećenje.
8. Kakav odnos imaš sa zaposlenicima?
Moj tim u Noelu zna sve o biznisu. Ako netko dobije neku ponudu, mi svi sjednemo skupa i pogledamo kakva je ta ponuda, koliko će zaraditi, kakav je to ugovor i slično. Ja sam njima cijelo vrijeme mentor i prijatelj, a Duje je više šef.
Ja svojima dam sve, imaju dva slobodna dana tjedno, što je fine dining restoranima nečuveno. Također, uz mjesec dana godišnjeg, potičemo ih da odu na mjesec dana tijekom godine u bilo koji restoran u Europi s dvije ili tri zvjezdice - ja im riješim tamo staž, platim im put, smještaj i plaću za taj mjesec. Nema stresa i to je najbitnije.
9. Recite nam nešto više o zero waste politici u restoranu i suradnji sa školama.
Tvrdim da sam prvi u Hrvatskoj počeo uvoditi zero waste. Kad sam otvorili Noel, naravno da je morao i on biti. Imamo jelovnike od 20-ak sljedova i morali su uključiti svu kreativu da cijeli meni pretvorimo u zero waste. Mi napravimo jelovnik i što nam od kojeg jela ostaje. Razmislimo kako bi se to moglo vezati dalje u jelovniku, pa se sve na kraju iskoristi. Spojili smo se s privatnom gimnazijom u Varaždinu kojoj se dosta nastave odvija u šumi. Na svakih 15 ljudi koji jedu u Noelu smo odlučili zasaditi jednu voćku, pa smo izračunali da je to otprilike 260 voćki godišnje. Početkom jeseni krećemo sa sadnjom, djeca iz škole će se brinuti o voćkama, a kasnije ćemo ih mi imati u Noelu. Djecu ćemo kasnije obučavati u Noelu, a surađujemo i s puno drugih škola.
10. Uz posao, uživate u vožnji svojih Harley Davidson motora. Kako se rodila ta ljubav?
Cijeli sam život htio Harleya, no odrastao sam u siromaštvu i bio mi je nedostižan. Čim sam zaradio prve veće pare kupio sam Harleya na Tajlandu. Imao sam 20 i to mi je bio prvi motor u životu. Do danas sam Harley kupio 13 puta, s tim da sam svoj prvi motor prodao, i kupio ga nedavno nazad. Sam sam ga nadogradio i zbilja mi je poseban.
11. Uz motore, ljubitelj ste i aviona. Kad ćete dobiti svoju pilotsku dozvolu?
Piloti su me oduvijek fascinirali, izgledali su mi nedostižni popu astronauta, a kao mali sam radio makete aviona. Zainteresirao sam se za pilotsku školu tijekom jednog leta s prijateljem. 2022. sam upisao školu i iako nemam još dozvolu, već letim. Za dozvolu moram riješiti još neke teorijske ispite i imati ukupno 45 letnih sati.
12. Ispričajte nam za kraj kako vam se život promijenio dolaskom kćerkice Mije prije tri mjeseca.
Život mi se promijenio nabolje. I dalje Matea i ja idemo svuda gdje želimo, samo sad Mia ona ide s nama. Treba nam samo malo jača logistika i to je to. Mala je odlična, puno spava i jede.
13. Vjenčali ste se s pravnicom Mateom u Vegasu, je li to bilo klasično Elvis vjenčanje?
Matea i ja se nismo planirali vjenčati, ali smo dobili super ideju o Vegasu kad smo pogledali epizodu kultnih ‘Prijatelja’ u kojoj se Rachel i Ross vjenčaju pijani upravo tamo. Nije nas vjenčao Elvis nego obični matičar, iako je Elvis pjevao sa strane. Matea je jako kul i u braku smo dvije godine, a za trudnoću je saznala na dan kad je potpisala ugovor na poslu.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
