Ime majstora Gatija rijetko tko je čuo, no njegovi se kovčezi i dalje mogu pronaći na tavanima među starim stvarima ili čak na sajmovima antikviteta
PRIČA O TVORNICI SLJEME
Neuništive kovčege Samuela Gatija Zagrepčani su obožavali, a iza njih se krije tužna priča
Torbice i kovčezi o kakvim danas možemo samo sanjati nekad su se mogli kupiti na glavnom zagrebačkom Trgu, a proizvodile su se u Tvornici lijesova i kožne galanterije Sljeme. Tvrtku je 1921. osnovao Samuel Gati, ime s tragičnim završetkom poznato stručnjacima, no običnom čovjeku potpuno nepoznat. Posjetitelji su početkom rujna imali priliku po prvi puta čuti ovo ime, iako nažalost lice ovog vrsnog kovčezara još neko vrijeme nećemo ugledati. Barem dok vrijedna ekipa iz MGZ-a ne bude imala dovoljno sreće i napokon ne naiđe na njegove davno izgubljene fotografije.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:53
Ako kod kuće ili na tavanu imate onaj jedan 'neuništivi' kovčeg, postoji mogućnost da je izašao upravo iz radnionice Sljeme, tvrtke koja ponosila titulom 'dobavljača kraljevskog dvora' i svoje proizvode izvozila diljem Europe. Osim što izvrsnost ručne izrade i kvaliteta materijala 'vrište' iz njh, najlakše ćete originalni komad prepoznati po maloj metalnoj pločici s prepoznatljivim logom.
U Muzeju grada Zagreba otvorena je izložba Izblijedjela povijest – tvornica kovčega i kožne galanterije Sljeme
Kustosica Maja Arčabić ispričala nam je koliko je trajao put do sastavljanja ove jedinstvene izložbe, koja je obuhvatila većinom osobne kovčege i damske torbice. Svaki primjerak uz sebe ima do sad neispričanu priču kome je pripadao, te za što je služio. Neki klasičniji, a neki vrlo interesantni, poput jednog koji se iz kofera pretvara u štender, izloženi su u Muzeju grada Zagreba.
- Ideja za izložbu se rodila iz razgovora s Danijelom Tomičićem jer i on sam prikuplja te kovčege, i ima puno. On je već započeo arhivsko istraživanje i on nam je jedan od suradnika na izložbi. Kad smo krenuli istraživati 2020., bili smo koncentrirani samo na kovčege, na njihovu izradu, tehniku, materijale, a literature vezane za njih je bilo vrlo malo. Na kraju mi je najviše pomogao gospodin Branko Dujmović, nekadašnji profesor u Obrtničkoj školi u Zagrebu. Nakon više informacija o samim kovčezima, istraživače su zainteresirale i priče ljudi iz njih, kao i put Gatijeve obitelji.
Samuel Gati rođen je 1887. u mađarskom Sigetu kao Samuel Leopold Goldarbeiter, no svoje je prezime 1914. promijenio u Gati. Naime, promjena prezimena bila je česta među mađarskim Židovima koji su se nastojali asimilirati i prilagoditi sredini u kojoj žive i rade. Gati je izučio kovčezarski zanat u Budimpešti. Od 1915. do 1920. bio je zaposlen u Prekodunavskoj tvornici torbi i kovčega u Pečuhu, isprva kao pomoćnik, a potom je postao poslovođa. Još kao naučnik stupio je u brak s Elizabetom Szécsen, kćeri vlasnika tvrtke u kojoj je radio. Ubrzo nakon potpisivanja Trianonskog mirovnog ugovora Gati se sa suprugom Elizabetom i kćeri Magdalenom preselio u Zagreb, gdje je sa ženinim ocem Danielom Szécsenom utemeljio obrtničku radionicu Sljeme – tvornicu kovčega i kožne galanterije - dio je objašnjenja s ove interesantne izložbe, pored siluete ovog poznato - nepoznatog majstora.
Prisilno napustio Zagreb
Gati i njegov punac unajmili su prostor u Medulićevoj 12 i svojim sredstvima uredili radionicu, skladište, ured i manju trgovinu. Nakon dvije godine se Daniel vratio u Pečuh, a Samuel je ostao jedini vlasnik tvrtke, koji je ubrzo otvorio trgovinu u Ilici 26.
Trgovinu na samom Trgu Gati je otvorio početkom travnja 1941., no vrlo je brzo bio prisiljen napustiti Zagreb zbog rasnih zakona i prijetnji egzistenciji za pripadnike židovske zajednice. Sa ženom Elizabetom je završio u logoru u Kraljevici, zatim na Rabu, a svoj je kraj dočekao u koncentracijskom logoru Auschwitz-Birkenau. Konvoj kojim je bračni par putovao u logor je stigao 4. travnja 1944., a taj datum zapisan je kao dan njihove smrti.
- Istražujući dostupno arhivsko gradivo u Hrvatskoj i inozemstvo povijesti tvrtke Sljeme, nastojali smo rekonstruirati i detalje života njezina osnivača, koji je tragično skončao u koncentracijskom logoru Auschwitz-Birkenau. Unatoč uloženim velikim naporima nismo uspjeli nabaviti fotografiju Samuela Gatija. Upravo ta činjenica, kao i saznanje da u Zagrebu ne žive Gatijevi izravni potomci bili su nadahnuće naslov izložbe - dio je objašnjenja kako je nastao naslov 'Izblijedjela povijest - Tvornica lijesova i kožne galanterije Sljeme' - rekla je kustosica Arčabić pa nam ispričala kako je došla do Vivian Gordon, unuke Samuela Gatija, koja o svom djedu niti o majčinoj strani obitelji nije gotovo ništa znala.
Pronašla Gatijevu kćer
- Prve informacije su bile da je cijela obitelj stradala u Auschwitzu, no ja sam u Državnom arhivu našla spis na kojem je vjerojatno neki službenik rukom napisao da Gati ima živu kćer i da ona živi u Americi. Prvo sam slijedila trag kćerke Magdalene u Australiju, no naposljetku sam pronašla unuku u Americi i uspjela stupiti s njom u kontakt. Bilo je puno krivih tragova i danas mi je teško rekonstruirati put cijelog tog istraživanja, no mislim da ova saznanja do kojih smo došli digitalnim putem nikad ne bismo uspjeli pronaći prije 40, 50 godina - priča nam Arčabić zanimljiv put pronalaska informacija.
Kako kaže, postoje online židovske grupe preko kojih ljudi i dalje traže članove obitelji, koji su se nakon logora ili na druge načine razdvojile po cijelome svijetu.
Torbica (slika gore) je izrađena u Zagrebu oko 1950. Vlasnica torbice bila je gospođa Sanja Paležac, koja ju je dobila na dar od prijateljice. Torbica je bila u upotrebi do 2018., kada ju je gđa Paležac darovala Muzeju grada Zagreba.
- Kako mi je rekla Vivian, njezini su roditelji samo s nužnim stvarima pobjegli iz Zagreba i vrlo malo toga zna o majčinoj strani obitelji, a fotografiju bake i djeda nažalost nema. Silno je zahvalna što se time bavimo i što smo joj poslali podatke o njezinoj obitelji. Mi smo o njezinoj obitelji saznali više nego ona, koja je majku izgubila sa samo sedam godina.
Vivianin djed vodio je zbilja čudesnu radionicu, čiji su se radovi izlagali na na Zagrebačkom zboru, na izložbi dekorativne umjetnosti u Parizu (1925.) te na Svjetskoj izložbi u Barceloni (1929.) i Svjetskoj izložbi u Parizu (1937.). Na izložbama u inozemstvu dodijeljena su Gatiju velika priznanja.
Torbica Sanje Paležac iz 1950.
Tvornica je nastavila raditi
Nakon što su Gatija odveli u logor, tvornica Sljeme je pala u vlasništvo tadašnje NDH. U proljeće 1942. je prodana. Završetkom Drugog svjetskog rata i uspostavom Jugoslavije tvornica Sljeme stavljena je u lipnju 1945. pod privremenu upravu Zemaljske uprave narodnih dobara. Privremenim upraviteljem imenovan je Jindřich Vondörfer, trgovac koji je od sredine 1930-ih bio Gatijev poslovni partner. Tvrtka je potom nacionalizirana, vjerojatno 1947. ili u prvoj polovini 1948. Rješenjem Industrijskog odjela Gradskog narodnog odbora u Zagrebu od 25. svibnja 1948. iz Obrtnog je registra brisano javno trgovačko društvo "Sljeme prva jugoslavenska proizvodnja kovčega". Tada se ime Samuela Gatija zadnji put navodi uz ime tvrtke Sljeme.
Na temelju izjave Mirande Wollner, rođakinje obitelji Gati koja je preživjela zatočeništvo u koncentracijskom logoru Auschwitz, 1946. godine proveden je administrativni postupak kojim je Samuel Gati proglašen mrtvim. U studenom 1946. upisan je u maticu umrlih. Gatijeva kći Magdalena potom je pokrenula ostavinsku raspravu pred Kotarskim sudom u Zagrebu radi povrata obiteljske imovne, koja je početkom rata bila podržavljena i prodana, a nakon rata nacionalizirana.
Britanski trg, pogled na zgradu u kojoj je stanovala obitelj Gati
Nakon nacionalizacije Gradsko poduzeće Partizansko Sljeme nastavilo je proizvodnju torbica, kovčega i kožne galanterije u radionici u Medulićevoj ulici 12. Trgovine u Ilici 26 i na Trgu bana Jelačića 1 zatvorene su, a otvorena je nova trgovina u Ilici. Nedostatak kvalificiranog stručnog osoblja, visoke cijene proizvoda, slaba produktivnost i loša organizacija rada glavni su uzroci problema koji su navedeni u poslovanju poduzeća u zapisnicima sastanaka Radničkog savjeta i članova Upravnog odbora 1950-ih. Uz standardne proizvode poput kožnih torbica i kovčega nastojalo se uvesti moderniji, kupcima primamljiviji asortiman od polivinila. Sredinom 1960-ih poduzeće se preselilo u nove proizvodne pogone na Horvaćanskoj cesti, a 1968. Sljeme je fuzioniralo s poduzećem Almeria tvornica koža.
Medulićeva ulica, vidi se znak za radnju Sljeme na desnoj strani
Odlukom gradske uprave iz 1969. godine nekadašnji proizvodni pogon u Medulićevoj ulici 12 prenamijenjen je u umjetničke atelijere u kojima su godinama stvarali ugledni hrvatski umjetnici. Početkom 2020. zgrade su srušene, a na njihovu je mjestu izgrađen poslovno-stambeni kompleks. Tako je djelić onoga što je ostalo nakon smrti Gatija, zauvijek ugašeno. Ipak, kvaliteta se dugo pamti, a dokaz za to je da se primjerci starih kovčega i dalje nalaze.
Kovčege krasile naljepnice
Ne morate se razumjeti u materijale i tehnike izrade da biste odmah čim vidite jedan ovakav kovčeg mogli zaključiti da se radi o vrhunskoj kvaliteti. Uz različite primjerke koje je kustosica uspjela uklopiti u izložbu, pisalo je kome pripadaju. Iako su kovčezi zvijezde ove izložbe, Arčabić nam je objasnila da su ljudi u njima često donosili dokumente ili druge predmete, koje su smatrali važnima i vrijednima. Kovčezi su služili samo za transport, a neke je i sama pronašla na popularnom zagrebačkom sajmu Hrelić. Neke od njih krase i šarene naljepnice, koje su u to doba bile poseban ukras.
Zagrebačka Ilica
Grafičke minijature nepoznatih autora popularizirane su dolaskom masovnog turizma, a osim što su ukrašavale kovčege, služile su za oglašavanje prijevozničkih tvrtki i turističkih odredišta. Osim praktične svrhe, bile su na neki način statusni simbol, jer su njihovi vlasnici lako svima mogli dati do znanja koja su sve mjesta posjetili i kakav životni stil vode. Na izložbi su grafičke dizajnerice uvećale naljepnice i izložile ih kako bi posjetitelji mogli bolje vidjeti kreativne ilustracije atraktivnih odredišta poput Venecije.
Vlasnica kovčega za šešire bila je dr. Julija Poljscy-Zelensky. Poznato je samo da se u Zagreb doselila iz Poljske te da je stanovala na adresi Savska 23a. Kovčeg je s nekolicinom fotografija i pisama pronađen dugo nakon smrti vlasnice na tavanu kuće u kojoj je živjela.
Bile su uobičajene u prvoj polovici 20. stoljeća, dok je prtljaga bila od krutih materijala, no kad je 'omekšala', nije ih više bilo praktično lijepiti na torbe.
Izložba je zainteresirala medije i posjetitelje, a MGZ-u i dalje pristižu stari kovčezi i torbice tvornice Sljeme, koji će ubrzo upotpuniti ovu izložbu, koja nam je još malo pobliže pojasnila djelić nekadašnjeg Zagreba.
Naljepnice s kovčega
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
