U listopadu 2022. godine u pulskoj Areni održat će se 3. svjetsko prvenstvo u Ligi Ping Pong Parkinson koju je pokrenuo glazbenik i mirotvorac Nenad Bach s kojim smo pričali o životu s tom bolešću
PING PONG PARKINSON
Nenad Bach: Zbog Parkinsona nisam više mogao svirati gitaru, ping-pong je donio poboljšanje
Često volim reći da mi je Parkinson produžio život. Danas mogu sve što sam mogao nekada, samo živim puno sporije. Ima dana kad mi za obično kopčanje košulje treba više od pet minuta, što je stvar na koju sam nekad trošio možda 28 sekundi. Bolest jako mijenja perspektivu, pogotovo Parkinson koji vas uspori u pokretima i obavljanju svakodnevnih zadataka, kaže Nenad Bach, svjetski poznati glazbenik, aktivist, mirotvorac i poslovni čovjek, koji ponajviše djeluje u SAD-u, gdje živi veći dio godine, te u Hrvatskoj, u koju se uvijek rado vraća.
POGLEDAJTE VIDEO: Branka Temimović o životu s Parkinsonovom bolešću
Pokretanje videa...
01:23
U mladosti je, dodaje, vrijeme trošio kao da ga ima napretek, bez razmišljanja o tome da pješčani sat pomalo istječe.
- Danas znam da je vrijeme najveća zagonetka preda mnom i jedini kapital koji ne možemo trošiti kao novac. Danas ga trošim drugačije. Jedan od motiva koji me već dugo 'gura' je to da želim raditi dobro za druge ljude i čini me sretnim kad druge ljude učinim sretnima - kaže.
U Zagrebu je rođen, pa ga rado posjećuje. Srce je jako naklonjeno i Rijeci, gdje je godinama odrastao, pa je tako i u rujnu svoj boravak u Hrvatskoj podijelio na ta dva grada. Svaki boravak u Hrvatskoj ispunjen mu je brojnim nastupima, razgovorima i dogovorima oko projekata na kojima radi, pa je tako bilo i ovaj puta, kad su u prvom planu bili dogovori oko trećeg svjetskog prvenstva svjetske lige Ping Pong Parkinson, u organizaciji neprofitne zaklade koju je Bach pokrenuo i koje će se u listopadu 2022. održati u pulskoj Areni.
Jako mu je stalo da ljudi čuju za to koliko ping pong može pomoći da se ljudima s Parkinsonovom bolešću popravi stanje, a time i funkcionalnost. Prije dva tjedna u Rijeci je predstavio knjigu, odnosno monografiju PP Parkinson, sa svjedočanstvima ljudi iz cijelog svijeta o tome kako je ping pong djelovao na njih.
- Prvo prvenstvo PP Parkinsona održano je u New Yorku 2019. godine, a od drugog u Berlinu u Njemačkoj se otvorilo 80-ak klubova. Na tom sam prvenstvu igrom slučaja osvojio i zlatnu medalju u parovima, s partnerom Georgom Chanom. On je divan partner u igri, nema nikakve ljutnje kad pogriješite, mi smo valjda jedini par koji nakon krivih poteza nije uzvikivao. I gubili smo, zapravo, pa onda na brzinu preokrenuli rezultat - priča Bach te dodaje kako čovjek nije ni svjestan koliko je zlatna medalja važna dok ju ne osvoji.
Nismo, zapravo, svjesni toga ni koliko su vrijedni oni sitni koraci koje svakodnevno radimo, sve dok nas bolest ne zaustavi, dodajemo.
- S dijagnozom Parkinsona suočio sam se još 2010. godine. Primijetio sam drhtaj ruke koji ljudi oko mene nisu vidjeli, samo ja. Čak i liječnici su isprva mislili da je to neka senzacija koju osjećam zato što sam kao umjetnik malo senzibilniji, no ja sam znao da nije bezazleno. Nakon niza pretraga, na kraju sam dobio dijagnozu i odahnuo: Moglo je i gore, rekao sam sam sebi. Doduše, ništa nisam znao o toj bolesti i nisam znao što me čeka - priča. Iz mjeseca u mjesec pomalo je učio kako Parkinson djeluje na čovjeka. Nakon pet godina stanje mu se, kaže, toliko pogoršalo da više nije mogao svirati gitaru. Nijedna sinkopa nije zvučala onako kako je trebala.
- Baš u to vrijeme sreo sam dobrog prijatelja i slučajno završio s njim na stolnom tenisu. Odigrao sam partiju i otišao kući, ne razmišljajući o tome. Sutradan sam se osjećao puno bolje. Sljedeći tjedan sam opet otišao na ping pong i opet sam se osjećao bolje. Tako sam pomalo povećao broj odlazaka u dvoranu na dva do tri puta tjedno i nakon otprilike tri do četiri mjeseca opet sam svirao gitaru. Tako sam zaključio: Ako pomaže meni, vjerujem da može pomoći i drugima i treba to proširiti - priča Bach. Dodaje kako je poznato da neke aktivnosti potiču stvaranje novih neuronskih veza u mozgu, koje s Parkinsonom odumiru. Jedna od njih je i stvaranje glazbe, čime se i sam cijeli život bavi, stvarajući samostalno, za druge izvođače, pa i filmsku glazbu.
- Ne postoje ljepši momenti od onoga kad cijeli dan ispred sebe imaš neki motiv iz filma oko kojega trebaš napisati glazbu. Razmišljaš i mučiš se, jer nije lako neki motiv pretočiti u zvuk. Često me uhvati i panika, a onda se iz toga rodi ideja i glazba krene, odjednom postajete jedno tijelo s njom - priča Bach koji će uskoro predstaviti i svoj novi album sa The King Street Blues bandom. Dodaje kako oko djelovanja ping ponga, pa i glazbe, zbog micanja prstima, na jačanje neuronskih veza u mozgu još nema dovoljno znanstvenih istraživanja, pa se nada da će potaknuti neurologe da to bolje istraže.
- Moram reći da je moj sin vaskularni neurolog. Živi u Hustonu, oduševljen je pričom koju sam pokrenuo oko ping ponga i ogromna mi je podrška, no još ga nisam nagovorio da se posveti tim istraživanjima, ne zanima ga tatin mozak - kaže u šali. Sada je na specijalizaciji na temu prvog sata nakon moždanog udara i otac je iznimno ponosan na njega, kaže.
Iako je proputovao cijeli svijet i stalno je u koferima, ima jedna stvar koju od njega ne biste očekivali:
- Ja zapravo uopće ne volim putovati - kaže uz smijeh. Teško je već i zbog njegovog stanja, ali i zato što na putovanjima uvijek i nastupa, pa svaki puta 'vuče' instrumente i uređaje i stalno mora razmišljati o tome da nešto ne zaboravi ili ne izgubi. Mnogi bi odustali, bolest to često čini. No, Bach kaže da čini 'ono što mu srce kaže' i - nema druge. U šali dodaje kako bi bilo lakše putovati da ima vlastitog asistenta, ili da ga na odredištima dočekaju sa crvenim tepihom, no nekako nam se čini da bi prije on ponio asistentove stvari, nego dozvolio suprotno. No, ima i teških dana.
- Ako je loš dan, s Parkinsonom je najgore ujutro. Svjestan si svega, a ne možeš se micati. Pogotovo su teški dani kad imam planirane nastupe, a nisam siguran hoću li moći izdržati. Ponekad su to i dva, tri nastupa u danu, kao na nedavnoj konferenciji 'Poduzetnički mindset' koja je održana u Zagrebu, pa se doista umorim. No, uvijek me motivira misao da sam ja sve to već napravio. Dakle: Znam da to mogu i nema predaje - priča taj pomalo tih, dosta usporen čovjek. Ako dolazite dolazite iz uobičajene gužve i navikli ste obavljati tri stvari odjednom, njegova će vas sporost u tome da se namjesti u željenu pozu ispred fotoobjektiva u početku pomalo iznervirati. No, u samo nekoliko minuta razgovora shvatit ćete koliko truda ulaže u to da bi iza sebe ostavio duboki trag.
I to ne samo kad je u pitanju promocija ping ponga, ili glazba, nego i u brojnim forumima koji se bave poticanjem promjena u svjetskoj politici.
Ljudi su, dodaje, najinteresantnija bića na svijetu.
- Imao sam kućnog ljubimca, malog oposuma Shmookyja. Živio je s nama oko dvije godine, što je inače njihov životni vijek. Pronašli smo ga u šetnji šumom, neposredno nakon što se okotio, u leglu mladunaca koji su bili sami, majka je valjda negdje nastradala. Mačak ih je htio pojesti, pa smo cijelo leglo uzeli kući i udomljavali, a on je ostao s nama. Othranili smo ga na pipetu i izrastao je u nevjerojatnu mazu i velikog prijatelja našeg psa - priča Bach opisujući kako se Shmooky često znao zavući u njegovo krilo i odrijemati. Dodaje kako su mu prijatelji znali reći da bude oprezan, jer su to divlje životinje i imaju jake zube.
- Doslovno vam zubom mogu probiti prst. 'Dobro, znam da inače grizu, ali to je moj Smooky, moj drug', odgovorio bih im. I doista me nikada nije ugrizao, obožavali smo jedan drugog - kaže Bach. Oduševljavaju ga i spoznaje o žirafama, koje mu se čine najsavršenijim bićima na svijetu.
- Jedino kad pogledate ljude, vidjet ćete s jedne strane nevjerojatna znanstvena čuda i primjere ljudskosti, a s druge grozne užase. Jedino kod ljudi postoji ogroman 'gap' između te dvije strane koji moramo mijenjati - kaže autor ideje 'World Peace in One Hour'. Ujedinjeni narodi pozvali su ga da ju predstavi na njihovim stranicama, te objasni zašto vjeruje da je to moguće.
- Svijet se pomalo mijenja i približava tome. Pogledajte prošlo stoljeće: Imali smo 200 milijuna ubijenih ljudi. U ovom stoljeću, dosad ih je 1,5 milijun, što znači da raste svijest ljudi o tome da zlo nema smisla i ne prolazi bez kazne. Duboko sam uvjeren da se svjetski mir zaista može postići u samo sat vremena: Kad bi se svjetski lideri dogovorili da samo jednu polovicu novca koji se ulaže u vojne svrhe ulože u infrastrukturu, svijet bi odmah bio bolji, a odnos snaga ne bi se promijenio. Vjerujem da imamo šanse za to - zaključuje čovjek velikih ideja.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
