Nekadašnje prekogranične odlaske u Italiju ili Austriju radi kupovine odjeće ili tehnike danas su zamijenili granični prijelazi prema Bosni i Hercegovini ili Srbiji radi kupovine namirnica
SVE ZA UŠTEDU
Nekad se u šoping preko 'grane' išlo po odjeću, danas po hranu
Od sedamdesetih do devedesetih u tadašnjoj Jugoslaviji popularna šoping odredišta bili su Trst ili Graz te mađarski gradovi, a gotovo da i nema obitelji čiji članovi nisu barem jedanput na godinu odlazili ondje u kupovinu. Tadašnje ankete pokazuju da je između 31 i 65 posto obitelji prelazilo granicu radi potrošačkog turizma, a odmah nakon Slovenskih državljana rado su vani kupovali i Hrvati. Podatak iz 1989. godine navodi da je granicu prešlo 34 posto Jugoslavena, a među njima je bilo 41 posto hrvatskih građana.
POGLEDAJTE VIDEO: Marika Đorđević o razlozima kupovine vani
Pokretanje videa...
01:12
- Zapravo, išlo se sezonski jer smo kupovali odjeću. Sjećam se da sam na prvi takav izlet išla 1973. godine. Prijatelji i ja smo išli najviše u Trst jer su ondje bile velike robne kuće, a nudili su nezamisliv izbor šarene i kvalitetne odjeće po vrlo prihvatljivim cijenama. Kod nas se takva odjeća mogla kupiti samo u komisionim radnjama, odnosno kod posrednika koji su je naplaćivali dvostruko skuplje - prisjeća se Biserka Iljaš iz Zagreba (69) dodajući kako je kupovala i cipele, šminku, torbice i druge modne dodatke.
- Ovdje nije bilo nekog izbora, naši dućani su imali jednu vrstu kave ili kruha. Kad bismo došli u Italiju, ondje je sve vrvjelo bojama i mirisima. Kad bi ušao u trgovinu, unutra je bilo po 20 vrsta kruha ili peciva. Od tolike raskoši nisi znao što bi prije kupio i kušao - nastavila je Biserka dodajući kako za takve izlete nije trošila puno novca.
- Nisam se financijski posebno pripremala. Radila sam u ugostiteljstvu i mogla sam od jedne plaće kupiti ondje što sam god poželjela. Imali smo novaca i nije mi bilo žao potrošiti ih. Dapače, kupovalo se i kad se ukazala neka prigoda, kad mi je trebala haljina, kaput ili kožna jakna. Sjećam se da je postojalo neko ograničenje koliko se robe u povratku može prenijeti preko granice. U kupovinu smo odlazili u staroj robi, a onda smo se u WC-u ili iza autobusa presvlačili u novu odjeću i stavljali po nekoliko hlača ili jakni i majica na sebe - nastavila je Biserka koja kaže kako je najčešće putovala autobusom. Ako bi tko od prijatelja imao na raspolaganju automobil, po nekoliko njih bi zajednički odlazili u kupovinu koju su doživljavali kao jednodnevni izlet.
- Dan ranije smo kupili karte za autobus ili vlak, recimo za Trst. Gužve su bile nemoguće, to su bili deseci tisuća ljudi. Svi trgovci su znali hrvatski, a iz vlaka ili autobusa najprije se išlo u mjenjačnicu. I onda bismo se razmilili po tim robnim kućama, ali na kraju bismo išli na Ponte Rosso gdje se obavljala većina kupovine i sve je bilo najjeftinije. Došli bismo ujutro oko 10 sati, a vraćali bismo se tek navečer. Kupovali smo kao ludi, isprobavalo se, išlo po dućanima. Pauza je bila za ručak, a poslije objeda opet dalje. Bilo je to jako lijepo vrijeme - kaže Biserka dodajući da je nekad i cijelo susjedstvo znalo tko planira "preko grane".
- Znali smo reći susjedima ili rođacima da idemo u kupovinu, pa bi onda i oni naručili da za njih nešto uzmemo. Znala sam sve konfekcijske brojeve i veličine prijateljica i susjeda. Pri odlasku bi mi znale reći: Kupi mi isto što i sebi, samo uzmi u drugoj boji da nije identično - smije se Biserka koja kaže da je tako putovala i nakon što se udala te kad je već imala svoju obitelj.
- Funkcioniralo je do devedesetih. Išli smo u Graz i po namirnice koje su bile puno jeftinije nego tu, ali i u Mađarsku u Nagykanizsu gdje se kupovalo meso i suhomesnate proizvode. Onda je došao rat, a poslije smo i mi ovdje dobili dućane sa istom tom robom. I danas kad odem preko granice na neki izlet, pogledam trgovine vani, ali to nije ni blizu onome što je bilo nekad. Evo, baš sam lani bila u Grazu i nije bila nikakva razlika u cijenama. Danas se za isti novac u Hrvatskoj može kupiti jednako kvalitetna roba - ističe Biserka dodajući kako upravo stoga smatra da ljudi danas imaju sve manje potrebe za kupovinom odjeće ili drugih artikala u susjednim državama.
- Mislim da na takva putovanja danas uglavnom idu mladi i oni koji imaju više novca. Mislim da kupuju luksuzne namirnice poput finih vina ili pršuta, nešto što je kod nas iznimno skupo. Sve ostalo nam je dostupno i ovdje - smatra Biserka.
Sličnog je stava i Ivanka Glavaš (70) iz Osijeka, umirovljena tekstilna radnica u tvornici Lio. Kaže kako je i ona išla u Trst ili Graz, no kako joj je bliže Mađarska, češće je putovala u Pečuh.
- Najmanje jedanput na mjesec sam putovala u Mađarsku jer sam ondje kupovala hranu koja je bila puno jeftinija nego kod nas. Nisam štedjela, mogla sam od plaće kupiti sve što mi treba i bilo mi je to povoljnije. Kupovala sam nareske, namaze, tjesteninu ili rižu. Onda sam uvidjela da ima dosta mojih susjeda koji bi željeli kupiti te namirnice, pa sam ih preprodavala. Kupila sam ondje po jeftinijoj cijeni, a preprodala ovdje za malo skuplje, iako i dalje jeftinije nego tu. Ovdje bih kupila liker, pa preprodala ondje - iskrena je Ivanka dodajući kako su mnogi u inozemstvo odlazili i radi kupnje tehnike, a posebno su popularni bili kasetofoni.
- Ni ne znam koliko sam ih kupila i preprodala. U ono vrijeme ih kod nas nije baš bilo za kupiti. Na tome sam uspjela zaraditi. Nije se živjelo na visokoj nozi, ali mogla sam si priuštiti puno toga. Moja plaća nije bila velika, ali ovako sam uspjela podebljati proračun. Zarađivali smo po malo, ali bilo nam je dovoljno. Danas je drugačije, ljudi nemaju mjere i misle da moraju zaraditi puno. Nikad nisam imala nekih zaliha, sve što sam uzela sam dala ljudima koji bi mi platili kad im dođe plaća i tako u krug - kaže Ivanka dodajući kako su ljudi tada birali destinacije za kupovinu u skladu sa svojim potrebama.
- Znalo se da se u Trstu kupuje garderoba, u Grazu roba i tehnika, dok se u Mađarsku išlo po namirnice, osobito suhomesnato. Nisu to bile ni ne znam kako velike količine koje sam prenosila. Bila sam udovica i ostala sama s dvoje djece, a tvornička plaća nije bila dovoljna za sve. Tako sam pomagala sebi, ali i susjedima, kolegama i prijateljima za koje sam kupovala te namirnice - nastavila je Ivanka dodajući kako je prestala prelaziti granicu radi kupovine prije nego što je počeo rat.
- Kći se udala, sin je završio školu, stigao mi je i unuk tako da više nismo bili u onako teškoj situaciji i moglo se lakše živjeti. Zato nisam više imala potrebe ići van. A onda je nakon rata sve to stiglo i u Hrvatsku i odjedanput ste imali izbor svega, od namirnica do druge robe. Koliko čujem, i danas mnogi idu u kupovinu preko granice, ali ne više na one destinacije koje su bile zanimljive nama u Jugoslaviji. Danas idu u Srbiju ili u Bosnu, i to najviše radi kupovine lijekova koji su ondje puno jeftiniji. Mislim da dio ljudi još ide i radi namirnica - zaključila je Ivanka.
Upravo su jeftinije namirnice te bolje akcijske cijene prehrambenih proizvoda ono što Mariku Đurđević (48) iz Umaga motivira za kupovinu u susjednoj Sloveniji i Italiji.
- Ja živim blizu granice tako da sam u Sloveniji za 15 minuta, a do Trsta mi treba nekih 40 minuta. Moja obitelj, ali i svi moji susjedi upravo su zato oduvijek išli u kupovinu ondje. Medicinska sam sestra u invalidskoj mirovini i moja primanja nisu velika, a ušteda je značajna. Evo, samo za primjer, sir gouda kod nas u Umagu, ovisno o trgovini, košta između 10 i 13 eura. U Sloveniji ga mogu kupiti za 7,5 eura - objasnila je Marika dodajući kako je primijetila da unazad nekoliko godina Hrvati češće kupuju vani nego što je to bilo u periodu Jugoslavije.
- Razlog je taj što se nekad išlo preko granice da bismo kupili samo one stvari kojih kod nas nije bilo, a danas idemo iz potrebe radi jeftinijih cijena. Koliko se sjećam, tada je to bio planirani šoping za koji se štedjelo. Mi iz ovog dijela Istre i tada smo kupovali rižu, tjesteninu, kavu ili tunjevinu koje kod nas nije bilo, kao ni slatkih namaza i drugih slastica. S druge strane, i tada i danas odabir destinacije ovisio je o predjelu u kojem živite. Ponavljam da je meni granica blizu. Kad idem po namirnice i špeceraj kupujem u mjestu koje se zove Sveta Lucija u Sloveniji. Nije to neki planirani poseban šoping na razini izleta, nego doslovno odlazak u trgovinu. Zato ne štedim poseban novac za takvu kupovinu - objasnila je Marika dodajući kako se za neku veću kupovinu kad nabavlja kavu ili delicije kakvih nema u u Sloveniji otputi u 40 minuta udaljeni Trst.
- U Hrvatskoj kupujem samo kruh, meso, mlijeko i suncokretovo ulje jer je to jeftinije, no sve ostalo kupujem vani. Brašno, tjestenina, riža, pa čak i puretina ili sirevi. Te sitne uštede na kraju se zbroje i postaju značajne. Iskreno, kada bih sve što mi treba kupovala ovdje, moji prihodi ne bi bili dovoljni. U kupovinu idem svaka dva tjedna - iskrena je Marika.
Kaže kako i dalje vrijedi zajedništvo kakvo je vladalo nekad, pa iako svi njezini susjedi i prijatelji kupuju u Sloveniji, ako se ide u Italiju uvijek netko može naručiti sitnice koje mu trebaju.
- Evo, baš je neki dan moj brat išao u Trst, pa sam naručila nekoliko stvari da za tih 20 ili 30 eura ne moram ići ja. Ondje su kava i namaz od lješnjaka jeftiniji, pa radije kupujem tako radi uštede - zaključila je Marika.
Da je danas ušteda na cijeni namirnica najveći motiv odlaska preko granice svjedoči i Lenca Đorđević (50), strojarski tehničar iz Voćina. Podrijetlom s Kosova u Hrvatsku se doselio 1992. godine te je ovdje sa suprugom podigao obitelj. Imaju petero djece od kojih najstarije ima 30, a najmlađe 15 godina. Usto, imaju i unuke, a najveći problem je trenutačno što je Lenca u srpnju ostao bez posla te mu svaki cent zaista puno znači.
- Dok sam živio s roditeljima još na Kosovu, išli smo stalno preko granice i kupovali u Mađarskoj. Tada se kupovalo sve, od bijele tehnike do namirnica i hrane jer je bilo jeftinije nego u Jugoslaviji. Kad sam se doselio u Hrvatsku, nije se ništa puno promijenilo. Od 1992. do 2011. godine sam svako malo išao u kupnju u Mađarsku jer je sve bilo i dalje dvostruko jeftinije nego tu - priča Lenca dodajući kako mu se plaća ipak popravila te je desetak godina kupovao u domaćim trgovinama jer si je to mogao priuštiti.
- A onda je došao euro i cijene su podivljale. Moja plaća to više nije mogla pratiti, pa smo se kao obitelj usredotočili na to kako uštedjeti. Zato opet putujem u Mađarsku, ali i u Bosnu i Hercegovinu. Odredišta su pogranični gradovi poput Barče ili Harkanja u Mađarskoj, ili pak Prijedora i Banja Luke u Bosni. U Mađarskoj je hrana sad cijenama kao i tu tako da se više ne isplati, ali zato su ondje jeftiniji sokovi i suhomesnato. U Bosni pak kupujemo sve što nam treba za kuću, od zavjesa do stolarije. Isto tako, ondje kupujemo odjeću i obuću. Imam još jedno dijete školarca, tako da je ondje jeftinije kupiti opremu za školu poput trokuta, pernica ili olovaka - objasnio je Lenca.
Kaže kako u kupovinu dolazi svaka dva tjedna kako bi napunio hladnjak, a ušteda je dvostruka u odnosu na domaće trgovine.
- Ono što bih ovdje platio 300 - 400 eura, ondje platimo od 150 do 200 eura. Supruga mi je nezaposlena, a ja tražim bilo kakav posao i ne biram, tako da nam ovaj način kupine predstavlja zaista veliku uštedu - zaključio je Lenca.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
