Sana je ispunjena zgradama drugačijima od svih drugih na svijetu. Veličanstvenost zgrada, zajedno s njihovom jednostavnom praktičnošću, stvorile su inspirativnu arhitektonsku viziju
NEVJEROJATNI PRIZORI
Najstariji neboderi na svijetu se 'skrivaju' u jemenskom gradu Sani, a stari su oko 500 godina
Izgrađeni od prirodnih materijala, jemenski neboderi iznimno su održivi i savršeno prilagođeni vrućoj i suhoj arapskoj pustinjskoj klimi.
POGLEDAJTE VIDEO (Kineski neboderi):
Pokretanje videa...
VIDEO
- Prolazeći kroz Bab-al-Yaman, ogromna vrata koja omogućuju pristup u stari jemenski grad Sana, bio je poput koraka kroz portal u drugi svijet. Visoke, mršave zgrade bile su nabijene u uske uličice koje su povezivale bujne vrtove voća i povrća sa drevnim soukom u kojem se i dalje prodaju magarci - opisuje prvi dolazak u Sanu novinar Ulrike Lemmin-Woolfrey u svojoj priči.
No, unatoč svim vizualnim poticajima, dominirala je arhitektura.
Sana je ispunjena zgradama drugačijima od svih drugih na svijetu. Na razini ulice, gdje su zidovi od cigle od blata razbijeni samo velikim drvenim vratima, ne može se puno vidjeti.
Ali kad podignete pogled, shvaćate da su se ove tanke zgrade, neke sa samo jednom ili dvije sobe na svakom katu, vinule visoko u nebo.
Dok su donji katovi, na razini ulice, bili bez prozora jer su se koristili kao skloništa za životinje ili radne prostore, ukrašeni prozori na gornjim katovima bili su prekriveni vitrajem ili osjetljivim ekranima od mashrabiya koji su štitili privatnost žena unutra.
Okviri prozora i ukrasi između katova iscrtani su bijelim vapnom kako bi kontrastirali pozadinske nijanse blata, stvarajući efekt medenjaka.
Mnogi neboderi imaju krovne terase, koje se koriste kao spavaće sobe na otvoreno tijekom vrućih noći, a i za zabavu ukućana tijekom ranih jutara ili kasnih večeri.
Veličanstvenost zgrada, zajedno s njihovom jednostavnom praktičnošću, stvorile su inspirativnu arhitektonsku viziju.
- S uličice je bilo praktički nemoguće procijeniti pravu visinu ovih zgrada, ali kad sam stigao do malog trga, vidio sam da su neke visoke i do sedam katova. Popeo sam se na krov sedmokatnog nebodera koji je bio pretvoren u kafić. Stari grad ležao je ispod mene, ali susjedne zgrade bile su uglavnom visoke poput one na kojoj sam bio, izazivajući čudan osjećaj okruženosti neboderima - piše Ulrike.
Bilo je kao da sam u Dubaiju ili New Yorku, samo što su ove građevine bile stare između 300 i 500 godina i izgrađene od blata. Neki od jemenskih nebodera mogu doseći visinu i do 30 metara, a prvi moderni neboderi u Chicagu bili su tek nešto viši od toga - dodaje.
Jemen je razasut sličnim ogromnim građevinama, od onih u manjim selima do većih gradova, poput čuvenog Shibama, kojeg je tridesetih godina prošlog stoljeća anglo-talijanska istraživačica Dame Freya Stark nazvala 'Manhattan pustinje' ili lijepo ukrašen Dar-al-Hajar, Imamova palača na stijeni.
Arhitektura jemenskog nebodera toliko je jedinstvena da su gradovi Zabid, Shibam i stari grad Sana priznati kao mjesta svjetske baštine UNESCO-a, s tradicijom koja datira barem iz 8. i 9. stoljeća, prema Trevoru Marchandu, profesoru socijalne antropologije na Londonskoj školi orijentalnih i afričkih studija (SOAS) i autoru knjige Arhitektonska baština Jemena - građevine koje mi ispunjavaju oko.
- Točno datiranje gotovo je nemoguće jer se te zgrade od opeke i blata moraju neprestano krpati i obnavljati kako ne bi podlegle grubim elementima, ali srednjovjekovni izvori govore da je 'palača Ghumdam u Sani navodno izgrađena u 3. stoljeću prije Krista kao sjedište jemenskih drevnih sabejskih vladara, a da je bila visoka 20 katova i pomno ukrašenao - rekao je Marchand.
- Ono po čemu su jemenski neboderi toliko jedinstveni je to što se još uvijek koriste, baš kao i prije više stotina godina. Na primjer, u starom gradu Sani, dok je nekoliko nebodera pretvoreno u hotele i kafiće, većina se i dalje koristi kao privatna boravišta - piše Ulrie.
- Kao djeca igrali smo nogomet na uskim uličicama, a kao tinejdžeri pili smo kavu ispod svijetlog vitraja - prisjeća se Arwa Mokdad, zagovornica mira u Zakladi za pomoć i obnovu Jemena.
Salma Samar Damluji, arhitektica i autorica knjige Arhitektura Jemena i njegove rekonstrukcije objasnila je Ulrikeu da je gradnja tradicionalno ograničena na mala mjesta, što znači da zgrade moraju biti okomite.
- Gradovi i utvrde imali su vanjski zid, nazvan Sur, i daljnju granicu prema pustinji - rekla je, objašnjavajući da ne samo da su zid i okolna pustinja bili prepreka za bilo koji urbani razvoj, već se svaki poljoprivredno održiv prostor smatrao previše vrijednim da bi se na njemu gradilo, pa je preferirana gradnja prema gore, u čvrsto formiranim grozdovima.
Također je potreba za zaštitom učinila da se jemenska naselja skupe, a ne da se rašire po cijeloj zemlji. Život u negostoljubivoj pustinji, sigurnost i sposobnost gledanja u daljinu u potrazi za neprijateljima, zajedno s mogućnošću zaključavanja gradskih vrata noću, morali su se uzeti u obzir pri svakom planiranju grada.
- Važan čimbenik koji je pridonosio jemenskoj povijesti nebodera bila je potreba za sigurnošću od osvajačkih snaga, kao i za vrijeme sukoba između plemena ili građanskog rata - objasnio je Marchand.
Izgrađeni od prirodnih materijala, jemenski neboderi iznimno su održivi i savršeno prilagođeni vrućoj i suhoj arapskoj pustinjskoj klimi.
- Nepečena zemlja iznimna je termalna masa - dodao je Ronald Rael, profesor arhitekture na UC Berkeley, koji je specijaliziran za zgrade napravljene od blata, a i sam živi u kući svog pradjeda u južnom Koloradu. Objasnio je da 'takva masa polako apsorbira i oslobađa toplinu'.
- Tijekom dana, dok sunce udara o zid, toplina sunca polako se upija u zid. Kako pada noć, ta se toplina polako oslobađa pomažući zemljanim zgradama ostati ugodne temperature - dodaje.
Ovaj jednostavan prirodni učinak učinio je zidanu gradnju i danas popularnom i objašnjava izdržljivost jemenske blatne arhitekture.
Nevjerojatno, u gradnji se obično nisu koristile skele. Umjesto toga, majstori graditelji započeli bi s kamenim temeljima, često dubokim oko 2 m, na koje su bile položene cigle od blata u cik-cak konstrukciji, što znači da se jedna cigla preklapa s dvije gore. Potom su se polako gradili prema gore, postavljajući drvene grede za čvrstoću i dodajući podove izrađene od drveta i palminog materijala.
Međutim, prema Damlujiju, ove vještine gradnje su na rubu izumiranja.
- Gledamo strukture koje mogu izdržati do 300 godina i više. To su Šestokatnice izgrađene od opeke osušene suncem na način na koji to danas ne može sagraditi nijedan suvremeni arhitekt - objašnjava.
Kako bi spriječio gubitak tog znanja, Damluji blisko surađuje s Dawan Architecture Foundation, koja nastoji očuvati ove metode gradnje, potičući uporabu tradicionalnih materijala i metoda u odnosu na modernu udobnost.
Povijesne zgrade također su ugrožene stalnom erozijom vjetra, ratom i ekonomskim borbama koje sprječavaju obitelji da se pravilno brinu za svoje krhke domove.
UNESCO je 2020. pregledao oko 8.000 ovih arhitektonskih čuda i obnovio 78 koji su bili na rubu propasti. UNESCO čini sve kako bi spasio što je moguće više zgrada, ali to je u trenutnim okolnostima teško.
- Strašno je iskustvo svjedočiti kako se povijest pretvara u ruševine - rekla je Mokdad i dodao da je 'ovo uništenje gubitak za cijelo čovječanstvo'.
- Bilo gdje drugdje, te bi zgrade bile muzejski predmeti, ali u Jemenu ostaju domovi. Ne mogu početi opisivati ponos života u domu koji su čuvale generacije predaka. One su naša veza s prošlošću - dodaje.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
