Zagrepčanin Petar Prebježić napunio je sto godina. Cijeli radni vijek je proveo na Fakultetu šumarstva, a najbolji je poznavatelj Čorkove prašume u Nacionalnom parku Plitvička jezera koju je snimao od 1957. godine
Najstariji hrvatski šumar: 'Da me noge služe išao bih raditi na fakultet, još sam bistar u glavi'
Radi ono što voliš, druži se s prijateljima i kolegama i boravi što više u šumama. E, to je recept za dugovječnost, govori nam stogodišnji Zagrepčanin Petar Prebježić. On je najstariji šumar u Hrvatskoj, a ostat će upamćen po jedinoj održivoj recepturi za pošumljavanje - isključivo u suradnji s prirodom.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
Najbolji je poznavatelj Čorkove prašume/uvale u Nacionalnom parku Plitvička jezera koju je snimao od 1957. te je sa svojim kolegama i suradnicima pedantno bilježio položaj svakog stabla, debla i grana što je za šumarsku znanost od presudne važnosti.
Prašuma Čorkova uvala nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Nacionalnog Parka Plitvička jezera, na nadmorskoj visini 860 do 1028 m, u zoni bukovo-jelovih šuma. Prostire se na površini od 84 ha. Predstavlja sekundarnu prašumu – razvoj bez ili s neznatnim utjecajem čovjeka. Kako se životni procesi odvijaju nesmetano, u njoj su prisutni svi razvojni stadiji svih sastavnica prašumskog ekosustava.
- Jedini smo u svijetu koji imaju obaveznu terensku nastavu i pola godine predavanja se drže u šumi. Imamo pet-šest lokacija usred šume, bez komunikacije, ulica, zgrada. Ova mapa počela je nastajati pedesetih godina na Plitvičkim jezerima, sve sam sam snimao i napravio ove karte. Snimao sam svako stablo, mjerio svaku krošnju, visinu, kamenitost tla. Jer, zajednica stabala čini šumu - govori nam Petar. Čim priča o svom poslu, naborano lice mu se ozari, oči mu zasjaju, a misli otplove u dane kada je obilazio šume i prašume, radio nešto korisno za prirodu i ekosustav i družio se s prijateljima.
Šumarski fakultet upisao je nakon mature 1943. godine, a na njemu se zaposlio 1946. godine kod profesora Andrije Petračića koji je bio i utemeljitelj Zavoda za ekologiju i uzgajanje šuma. I kao stručni suradnik, i kao voditelj terenske nastave, uvijek se čvrsto držao struke.
- Bilo je i nekih parcijalnih predavanja na kojima sam iznosio puno originalnih rješenja i to prenašao studentima. Ali najdraži su mi bili boravci u šumi u koju sam često išao s vjenčanim kumom. Jednom nas je znatiželja dovela do Vražjeg prolaza u kojem smo zaglavili. Bila je nedjelja, a moj kum, korpulentniji čovjek, nije mogao ni naprijed ni nazad od brojnih stabala koja su se ispreplela duž Vražjeg prolaza. Tlo je bilo sklisko od gljivica i algi. Stvarno je bilo drž', ne daj i nakon sati i sati struganja, čišćenja, rezanja grana, uspjeli smo se nekako izvući – govori Petar. Obišao je on uzduž i poprijeko nacionalne parkove, nikada nije trčao za novcem i slavom. Radio je ono što voli, u sve što je radio davao je cijeloga sebe.
- Nisam bježao od problema, a imao sam ih. Supruga mi je bila jako bolesna i rodila mi je predivnu kćer Adranu koja mi je najveći oslonac i koja o meni brine onako kako ne bi nitko. Ja sam čovjek koji ne muti vodu i ne stvara valove. Gdje se dijelilo, malo sam bio prisutan. Nakon velike poplave u Zagrebu 1964. godine, pola ulice bilo je pod vodom. Ja sam bio na suhom, a iako mi je Šumarski fakultet nudio pola milijuna pomoći, ja sam to odbio. Rekao sam da moja kuća nije bila poplavljena i da novac ide onima kojima treba. Kasnije sam vidio da mi se na jednom dijelu dignuo parket, ali već je bilo kasno – ispričao na je Petar.
Supruga mu je preminula 1993. godine, a njegova Adriana (60) njeguje ga i pazi. Kuha mu zdrave obroke, a premda će ih, za ljubav svoje kćeri pojesti, prišapnut će da neslana variva uopće nisu fina.
Naočale rijetko nosi, vid ga još služi, a da nije slomio kuk prije dvije godine, ništa ga ne bi zaustavilo da korača šumom. Dok lista svoju mapu u koju je utkao više od pet desetljeća intenzivnog i preciznog rada, pripovijeda nam kako su ga kolege sa Šumarskog fakulteta silno ganuli organiziranom rođendanskom proslavom.
- Bio sam duboko dirnut. Bilo je spontano,intimno, pjevali su mi: "Sretan rođendan", ali iz srca. Bez naštimanog zbora, dirigenta, svaki je to otpjevao iz duše. I poklone su mi davali diskretno, a torta u obliku panja bila je fantastična - zadovoljno govori Petar. Uvijek je, kaže, izbjegavao prve redove na skupovima, i uvijek su ga izvlačili u prvi red. A njemu je samo bilo bitno raditi na dobrobiti šuma i uživati u svemu što ona pruža. Sve dok je mogao, brinuo je i o svojoj okućnici. Godinama je imao raskošan i uređen cvijetnjak s 50-ak vrsta cvijeća. Kako je stario, tako je i cvijetnjak zamijenilo sve više stabala. Kolege su mu s raznih putovanja donosile rijetke biljke koje je Petar strateški razmjestio oko kuće. Uz razne grmove mjesto je tu našla i grbava smreka koja raste ravno kao svijeća i zbog kratkih grančica i bez krošnje izgleda deformirano. No, Petar je voli i uveseljava ga. Još bi ga više veselilo da može hodati.
- Najveća blagodat mi je da sam bistar u glavi.I dobro sam. Još da fizički mogu, rado bih ja hodao raditi na Šumarski fakultet - rekao je Petar na kraju.