Nada Kaiser: Ne odgađajte svoj život za druga vremena...

Ako se za nekoga može reći da je u životu počeo ni od čega te da je samo osobnim radom i zauzimanjem postigao uspjeh i ugled, onda je to psihologinja, psihoterapeutkinja i docentica na sveučilištu u Stuttgartu Nada Kaiser (62).  Kaže da je njezin razvoj počeo kad se otisnula iz roditeljske kuće i zakoračila u svijet. 

- Rođena sam u Vrpolju nedaleko od Knina, u obitelji s četiri kćeri, ja sam najstarija. Možete misliti kako je to bilo. Otac je bio kovač i, kad bi ga tamo na selu netko pitao koliko ima djece, znao je reći: ‘Imam dvije ženske, jednu curicu i jednu malu’. Silno je želio sina i tek sam mu ja sa svoja četiri sina donekle ispunila tu želju - prisjeća se Nada. 

Rano je osjetila sklonost prema ljudima te zanimanje za njih i njihove priče, ali kako tad nije bilo drugih medija, svoju je žeđ za ljudskim pričama mogla tažiti jedino uz knjige. U Kninu je išla u gimnaziju i tad je mislila da je za nju studij ekonomije. No kako se udala i počela graditi život u Njemačkoj, shvatila je da ekonomija baš i nije najbolji izbor za nju, ipak je tad to bio i drukčiji politički sustav. Tad se zainteresirala za socijalnu pedagogiju, pa za pedagošku psihologiju, onda za zdravstvenu pedagogiju i psihologiju te je doktorirala na psihologiji. Kaže da su joj ljudi s kojima je surađivala i radila otkrivali nova područja i tako je usmjeravali prema nečem novom. A i sreća je bila važna: njeno su ime, kao na lutriji, izvukli među deset studenata kojima je dana mogućnost besplatna učenja metode prema Rogersu. 

- Netko je jednom rekao da imam mnogo više godina škole nego života, što je točno jer nije svaki studij jednak godinama života i katkad se unutar jedne godine mogu svladati i dva studijska programa. Ali osim sreće, i njezina je sposobnost suočavanja s neugodnim situacijama kao i radoznalost imala udjela u uspjehu.  

- U jednom pismenom ispitu iz socijalne pedagogije napisala sam da se ne mogu zamisliti da radim s ovisnicima, a moj mi je mentor u razgovoru objasnio da bih to trebala raditi. Razbila sam otpor i odlučila postati terapeutkinja za ovisnike i tako je polako krenulo. Tad sam sretala različite ljude sličnih interesa, otkrili su mi transakcijsku analizu, pa NLP... Zato mi se vjerojatno čini da sam cijeli život vođena nekom nevidljivom rukom - smije se Nada i prisjeća se kako je nespremna, ali željna učenja, došla u Njemačku, gdje je ubrzo upoznala supruga i udala se. To joj je, kaže, bilo posve normalno iako je tek bila u ranim dvadesetima. Ubrzo su došla i djeca, ali to ju nije usporilo u obrazovanju, možda joj je čak i dalo poticaj jer je imala muževu potporu.  

- Zapravo, bilo je to relativno jednostavno. On je u tim trenucima bio više s djecom, a poslije, čim sam završila studij, otvorila sam ordinaciju i tad sam i ja sam bila više nazočna - prisjeća se Nada razdoblja koje je svakoj mladoj majci prilično zahtjevno. 

Danas su sinovi odrasli, najstarijem je 37 a najmlađem 22 godine. Mlađa dvojica zainteresirana su za fiziku, na oca, i psihologiju na majku, a stariji su ekonomist i računalni stručnjak. Iako imaju dobar odnos, Nada kaže da su više njemački odgojeni, u smislu da su vrlo rano pripremani za preuzimanje odgovornosti i oslanjanje na vlastite snage, tako da su, čim su mogli obaviti nešto u kući, to i obavljali. Sjeća se anegdote kad su je pozvali da održi predavanje u sinovoj školi. Nakon predavanja jedan je prijatelj pitao sina: “Je li tvoja mama i kod kuće takva” (pametna, smirena...), a sin mu je odgovorio: “Ne, ona ti je doma sasvim normalna!”. Kako je produbljivala zanimanje za različite psihološke tehnike, tako je jačala i potreba da ih podijeli s drugima. S takvom je namjerom ta uspješna docentica sveučilišta u Stuttgartu otvorila centar u Sv. Petru nedaleko od Biograda, a i u Zagrebu održava vikend-radionice. Uvjet za pristup njezinim radionicama je određena razina stručnog obrazovanja, no katkad prima i pojedince za koje smatra da bi im mogla pomoći. Posebno je danas teško ženama pomiriti sve svoje obveze, što, kako ističe Nada, nije nemoguće ako jasno definirate prioritete.   

- Danas žene ne žive u trenutku. Ili su zarobljene u prošlosti, nekim postignućima koja nikad nisu nadogradile, ili su koncentrirane na budućnost, tako da su stalno odsutne. Osim toga, ljudi često odgađaju život za neka druga vremena, čekaju mirovinu da naprave ovo ili ono, a to je pogrešno jer treba osvijestiti ovaj trenutak i djelovati u njemu. Život neće čekati... -  govori Nada, koja je krhkosti života postala posebno svjesna tijekom teške suprugove bolesti. Ona stoga ne čeka nego živi, radi i putuje. 

Shvatila je, kaže, da se najbolje osjeća kad pet-šest tjedana radi, a onda nekoliko tjedana putuje - sama, sa suprugom, s prijateljima ili sa sestrom. Kad ima vremena, zadrži se po nekoliko tjedana, kao nedavno u Kambodži, a kad nema vremena, i kraće putovanje donese novo iskustvo. S radošću se prisjeća putovanja Južnom Amerikom, na kojem je prije nekoliko godina bila sa suprugom, i kad je imala prigodu u Brazilu vidjeti na djelu iscjelitelja koji operira kuhinjskim nožem te osjetiti kako se i u siromaštvu može biti sretan. 

Dojmilo je se i čitanje životne priče s palmina lišća u Indiji, što nikad neće zaboraviti, kao ni svoje havajsko vjenčanje. Sad je zaokupljena radionicama u Zagrebu i Sv. Petru te planiranjem putovanja u Australiju, gdje se namjerava dulje zadržati kako bi stigla proučiti i neke aboridžinske tehnike, jer uvijek nastoji zadovoljiti na putovanjima i svoju intelektualnu radoznalost i duhovnu glad. Jer nikad ne znaš što sutra nosi, ali ako si pozitivan, kao što je Nada, možeš se s povjerenjem prepustiti životnim strujama koje nam često otkriju neki djelić nas samih za koji i nismo znali da ga imamo.  

Vjenčanje na Havajima za godine podrške

Na jednom od putovanja, prije godinu i pol, tijekom posjeta divnim Havajima, Nada se i vjenčala na plaži. Nakon 30 godina međusobne potpore ona i suprug odlučili su obnoviti zavjete pod palmama prema starom ritualu havajskog otočja.

Mudrost Indije i neukrotiva ljepota Brazila

Putovanja su Nadina duhovna hrana, a bilo ih je uistinu mnogo. Najviše je se dojmilo kad je u Brazilu mogla vidjeti na djelu iscjelitelja koji operira kuhinjskim nožem te osjetiti kako se i u siromaštvu može biti sretan. Dojmilo je se i čitanje životne priče s palmina lišća u Indiji u najstarijoj knjižnici u Kanchipuramu. 

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!