Anica Regvar (55) iz Desinića ima 12 dijagnoza, pobijedila je četiri karcinoma. Snagu je pronašla u šali pa je za svaku kemoterapiju radila majice s porukom
Na kemoterapiju nosila majicu s porukom: Doviđorno, lapapa!
Sad sam zdrava žena i jednostavno živim punim plućima. Iako imam 12 dijagnoza i prošla sam deset operacija, od čega sam se četiri puta borila s rakom, a oba su moja raka recidivisti, ne razmišljam o tome što će biti sutra. Kako pijem hormonalnu terapiju, imam povećan rizik od raka maternice, pa me možda i borba s njim čeka, no nitko od nas ne zna što donosi sutra i jedino što možemo jest uživati u svakom trenutku i svakom danu, najbolje što možemo. I toga se držim, kaže Anica Regvar (55), rođena Osječanka, koja od udaje 1984. godine, živi u Desiniću, rodnom mjestu svoga supruga.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
Brojni prijatelji i poznanici na društvenim mrežama obožavaju je zbog vedrine kojom zrači i smijeha koji odzvanja gdje god se nađe, pa su je već odavno prozvali Turbo Anči.
Već nakon prvih riječi dobrodošlice s kojima nas je dočekala, ostavlja baš 'turbo' dojam. Nasmijana je, vedra i tako skladno dotjerana da biste pomislili kako je riječ o ženi koja u životu nije imala nikakvih problema. A takva je bila i kad joj je bilo najteže. Prve zdravstvene probleme osjetila je 2010., kad je počela imati problema s tlakom, nepravilnim otkucajima srca, nesanicom i izostankom menstruacije. Kad bi došla na Hitnu u bolnici Sveti duh u Zagrebu, rekli bi joj da je to vjerojatno posljedica ulaska u menopauzu, stavili simptome pod kontrolu i poslali je kući. No, kad je treći, četvrti put s istim problemima došla na Hitnu, Anica se nije dala kući.
- Imam četvero djece i zbog njih sam htjela znati što mi je i kako se boriti, kako bih znala da ću ih moći izvesti na put - kaže Anica. Nakon tri mjeseca u bolnici, završila je na magnetskoj rezonanci glave i suočila se s dijagnozom: adenom na hipofizi. Iako su tumori na hipofizi najčešće benigni, u njenom je slučaju bila riječ o teškom obliku raka. Tako je početkom 2011. završila na operaciji, na kojoj su joj uklonili pola hipofize. Kako su nalazi ubrzo bili dobri, samo 2,5 mjeseca nakon teške operacije vratila se na posao.
- Uvijek sam se brzo vraćala na posao, jer se ne želim uživljavati u ulogu bolesnice, niti dugo ležati. Tako sam i poslije teške kemoterapije odležala sedam dana jer mi je bilo užasno loše, a onda čim sam se osjećala bolje, rekla obitelji: 'Idemo na izlet' - priča Anica.
Gotovo pet godina sve je bilo u redu, a onda su se dobro poznati simptomi opet pojavili. Prošla je i fazu u kojoj 36 dana i noći nije spavala, već bi povremeno legla, zatvorila oči i odmarala tijelo da može nastaviti sa svakodnevnim obavezama.
- Poremetio mi se rad svih žlijezda u organizmu, pa sam u jednom trenutku pila čak 450 tableta tjedno. No, ni tad se nisam predavala i okretala bih sve na šalu, pa sam subotom, dok bih dijela tablete u dozatore za cijeli tjedan, djeci govorila da se jave dileru u sobi, ako im nešto treba - priča Anica. Ubrzo je završila na magnetskoj rezonanci, koja je pokazala da se rak na hipofizi vratio.
Nakon još jedne teške operacije, liječnik mi je savjetovao da živim punim plućima, jer se ne zna što će biti, odnosno ako se tumor vrati, još jedna operacija mogla bi dovesti do toga da izgubim neke funkcije i završim u krevetu. Bilo je teško, no nisam se prepustila depresiji ni tri mjeseca nakon toga, kad su nalazi pokazali da se rak opet vratio, priča Anica. Ovog puta liječnici su joj preporučili operaciju Gama nožem.
- Uskoro sam bila na Rebru, gdje su mi 'zašarafili' veliku kacigu na glavu u kojoj sam izgledala kao Marsovac. Operacija je dosta neugodna. Liječnik me upozorio da ću u trenutku kad nož radi imati osjećaj da se zgrada srušila na mene i stvarno je tako. Dozivaju vas doslovno da dođete k sebi, a sve traje 2,5 sata. Mogla sam stisnuti gumb i prekinuti u bilo kojem trenutku, pa bismo nastavili neki drugi puta, ali nisam. Izdržala sam, da se i toga riješim - priča Anica.
- Umjesto da se prepustim brigama, ja sam okinula selfi s kacigom na glavi i objavila ga na Facebooku, jer mi je bilo lakše šaliti se na svoj račun - kaže Anica.
I do tada je često objavljivala fotografije iz bolnice, nerijetko i neposredno nakon operacije, tako da su je mnogi ljudi počeli pratiti na Facebooku i veseliti se svakoj njenoj pobjedi. Mnogima koji su se i sami borili s bolešću postala je inspiracija. Posebno nakon što se 2016. suočila i s rakom dojke, te počela dijeliti selfije sa svake kemoterapije, što su pratile mnoge žene u sličnoj situaciji.
- Moram priznati da je to za mene bio veliki šok, jer sam se prvi puta suočila s rakom koji je imao i metastaze, šest velikih metastaza. Do tada to ipak nije bi slučaj i pitala sam se kako će to završiti. No, dobro sam se isplakala jedan dan, pa otišla na proslavu 50. rođendana moje sestre u Osijek. Sjajno sam se provela i tek po povratku otišla na Institut za tumore. Primio me predivan liječnik, dr. Ivan Milas, kojem sam rekla: Vadite tog seronju odmah. I nije imao druge - priča nam.
Dodaje kako je do tada zazirala od Instituta, no predivni liječnici i sestre koje je tamo upoznala danas su joj kao obitelj. Nakon operacije u kojoj joj je odstranjena jedna dojka, prošla je 4 teške, 'crvene' kemoterapije, nakon kojih joj je znalo biti jako loše, pa onda i 12 'lakših' terapija Toxolom, s tim da se za svaku posebno pripremala.
- Evo, još imam svoje tri male crne mace - kaže u šali i pokazuje perike koje je nosila kad joj je nakon kemoterapije otpala kosa. I oko tih perika bilo je puno smijeha.
- Jednom sam u bolnici otišla u sobu k prijateljici koja je tek prošla operaciju i kako mi je bilo vruće, skinula sam periku dok smo razgovarale. Kad sam krenula na odjel, stala sam pred ogledalo i namještala je, a baka na drugom krevetu je ispalila: Kako lijepu kapu imate! Prijateljica i ja smo danima umirale od smijeha. No, meni je draža jedna druga anegdota: Jednom smo se unučica i ja spremale van, pa me gledala dok sam namještala periku i odjednom rekla: 'Vau, baka, kak ti dobro stoji! Imaš i za mene jednu?' - smije se Anica.
Pokazuje nam i nekoliko majica s porukom koje je posebno tiskala uoči svake kemoterapije. Među najdražima su joj ona s kojom je 'pozdravila' prijatelje iz grupe na Facebooku "Osijek 80-ih", jer je jako vezana za svoj rodni grad, te majica koju je nosila na zadnjoj kemoterapiji. Na njoj piše: 'Doviđorno, lapapa!'.
- Uz tu me kemoterapiju veže i jedna jako lijepa uspomena. Slučajno se poklopilo da sam ju primila na svoj rođendan, pa sam u bolnicu donijela malo višnjevca i kolače, da počastim žene koje su sa mnom bile na terapiji. Složile smo sve na hodniku i smijale se i šalile kao da nismo tu gdje jesmo, pa su nas čak i sestre i liječnici slikali, kaže Turbo Anči. Dodaje kako su joj ljudi koje je upoznala tijekom liječenja postali puno više od prijatelja, pa neke od tih žena danas doživljava kao sestre. I ne samo njih. Naime, cijelo vrijeme odaziva se pozivima brojnih žena koje su se suočile s istom dijagnozom i govori im o tome što ih čeka tijekom liječenja, a mnoge od njih i posjeti u bolnici, da bi ih ohrabrila.
- Zaključila sam da su sve bolesti bile svojevrsni dar. Znala sam da imam divne prijatelje i susjede, a neki od njih zaista su pokazali da se na njih mogu osloniti u svakom trenutku, što mi neizmjerno puno znači. Upoznala sam i puno divnih ljudi. Ne mogu vam, na primjer, niti opisati koliko mi je značila podrška ljudi koji su me pratili i hrabrili kad bih objavila nešto na Facebooku, iako se nikad nismo osobno upoznali. Doživjela sam čak i to da jedna žena koju sam poznavala samo s Facebooka, koja inače živi u Australiji, dođe u Zagreb i posjeti me tijekom moje zadnje kemoterapije. Sva pozitivna energija koju sam širila, višestruko mi se vratila i učinila me zaista sretnom, priča Anica. Naravno, najveći oslonac uvijek su bili suprug i njihovo četvero djece, te dvoje unučića, četverogodišnja Lara i dvoipolgodišnji Dominik. Brojne fotografije obitelji na svim su zidovima u stanu, pa se ljubav kojom su povezani osjeća u svakom kutku. Posebno na onoj s proslave suprugovog 50. rođendana, a Anica kaže da je tako i danas.
- I za proslavu 60. rođendana sam mu nedavno organizirala tulum s 40-ak prijatelja kao iznenađenje i plesala cijelu noć, smije se Anica. Dodaje kako mnogi muškarci često 'pokleknu' kad se žena suoči s problemima, no ona je imala sreće.
- Moram pohvaliti supruga: Eto, za vikend me vozio u Zagreb, na frizuru i manikuru na kojoj sam radila geliranje noktiju i čekao me dva sata bez prigovora, kaže u šali. Neizmjerna podrška cijelo vrijeme su joj bile i sestre Anđelka i Evica, s obiteljima.
- Neko vrijeme trebala sam vrlo skupu terapiju, koju sam trebala plaćati. No, moja obitelj, i to Slavonci, koji i sami teško žive, dogovorili su se i skupljali svaki mjesec novac za lijek, kako mi ne bismo morali brinuti o tome. To nikad ne mogu zaboraviti. No, vjerujem da mi je puno pomoglo i to što vjerujem u Boga. Nisam zanesena religijom, no iskreno vjerujem da mi Bog ne bi dao sve to što jest, da ne zna da ja to mogu podnijeti, zato ni u jednom trenutku nisam pokušala odbaciti svoj križ, ili odustati. Predala sam sve u Njegove ruke i ako on misli da ja to mogu – mogu, kaže jednostavno Turbo Anči. Iz svega što je prošla, puno je i naučila, kaže.
- Nekad nije bilo tako, ali danas kad me nazove prijateljica i pozove na druženje, ne razmišljam o tome je li sudoper pun suđa, ili imam li rublja za peglanje, nego odmah idem. Puno se više družim i s članovima obitelji i češće si priuštim sitnice koje me vesele. I obožavam šetati ovom prekrasnom prirodom koja me okružuje, što mi je također puno značilo dok sam se borila s bolestima.
- U slobodno vrijeme plešem zumbu, rado šetam s našim psićem Kanom i skupljam anđele. Oni me čuvaju. Rano sam izgubila roditelje i znam da su oni moji anđeli čuvari i vjerujem da bi bili ponosni na mene, pa je to bila inspiracija za taj hobi, kaže Anica. Kako su njena djeca već odrasla – najstariji sin ima 35 i živi u Kanadi, dok najmlađa kći ima 17 godina, naša sugovornica odnedavno ima i novi motiv za borbu: Postala je sponzor djevojčice u Tanzaniji.
- Nedavno je krenula u vrtić, pa računam da joj moram pomagati dok ne završi srednju školu i fakultet, tako da nema predaje, zaključuje Turbo Anči.