Severina, Viška, Bračka, Stara, Cvita, Beba, Mare, Kate, Roko, Šime... Samo su neka imena od gotovo 100 magaraca koliko ih ima farma obitelji Antunović u Kuni Pelješkoj
Moje najdraže Staru i Severinu uskoro ću voditi na pedikuru...
Josip Antunović, idejni začetnik ove priče, poznaje ih sve u dušu i svakome zna ime. No njegova miljenica od prvog dana je Stara, koja je stigla 1992. godine i za koju kaže da je najprivrženija.
- Ima 26 godina i, kako joj i ime kaže, ona je najstarija, šefica, vođa ekipe. Prva je došla i prva se opulila, 1996. godine, dobili smo Moniku, koja je u selu brzo postala atrakcija. Stara je vrlo inteligentna, sve razumije, ma samo da vidite kako se ukrca u kamion poslušno i pristojno – priča nam Josip.
Od tada je njegova farma višestruko narasla i to zbog proizvodnje cijenjenog magarećeg mlijeka, koje prodaje za 200 kn po litri, u bočicama od dva decilitra. Prema nedavno objavljenoj statistici, Hrvatska je 1998. imala samo 587 magaraca, a taj je broj danas 3683 grla. Razlog povećanja leži i u registraciji grla, što se prije nije uredno radilo, ali i biznisu, odnosno prodaji puladi u Italiju.
Nekad je svaka kuća imala barem jednog magarca za rad, što danas nije potreba.
Koliko danas po kućanstvu ima automobila, toliko je nekad bilo tovara. Danas ih drže ili kao atrakciju, ili zbog proizvodnje mlijeka, ili prodaje mesa, odnosno puladi, kaže Josip.
- Kod nas se meso puladi rijetko gdje jede, kao i ždrebetina. Ljudi od toga zaziru jer je tovar godinama kroz povijest živio uz čovjeka – rekao nam Josip, koji u magarećem haremu ima samo dva mužjaka, Roka i Šimu. Njih dvojica se, razumljivo, ne trpe. Dovoljan je jedan pogled da se upuste u borbu. Zato je Roko, dok smo mi bili u posjetu farmi, bio zatvoren bijesno frkćući dok je Šime bio u raju s 50-ak magarica.
- Ma Šime je legenda. Ima već 17 godina, a njegove magarice su istarske vrste. Sad je malo s njima, a Bože moj, ako kojoj šta ustriba – smije se Josip.
Roko, koji je mladac u odnosu na Šimu, jer ima samo pet godina, zadužen je za “zadovoljstvo” magarica primorsko-dinarske vrste. Među magaricama je njih 50-ak koje daju mlijeko. A dobivanje mlijeka vrlo je specifično.
- Magarica ne može imati mlijeko ako nema pule. One bi rado imale mlado u proljeće, a moramo imati mlijeka cijele godine, pa smo ih malo poremetili. Cijenu smo formirali davno i nismo je mijenjali jer je realna. Potražnja je dobra s obzirom na to gdje smo.
Magarice se muzu ručno i dobijemo od četiri do pet litara na dan. Ali ne muzemo ih ako nema potrebe jer se mlijeko brzo kvari i u hladnjaku jer se pije sirovo i neprokuhano, pa se mora zamrzavati, a to ne radimo. Registrirao sam se 1996., sve radimo uredno. Svaka tri mjeseca šaljemo mlijeko na kontrolu, ipak to najviše piju mala djeca. Higijena nam je najvažnija jer se mlijeko samo filtrira posebnim filtrima – objašnjava Josip.
Sredinom travnja, nakon što im naprave “pedikuru” i “manikuru”, idu u “ljetnu rezidenciju”, na obližnji pašnjak.
- Tamo imaju dva hektara površine, dolaze turisti, i domaći i strani. Sve im je to zanimljivo. Prije su magarci radili, pa su prirodno trošili kopita, a danas to nije slučaj, pa ih moramo srediti jer gosti odmah pitaju što im je s kopitima. A da ne govorim kad vide ožiljke na vratu. Odmah se pobune. A što je zapravo - magarci, kad se pare, on nju stisne za vrat zubima. Ja uvijek velim da im je dobar seks, ali krvav. Ona njega izludi pa je on ugrize. I ako se poznaju zubi, odmah pitaju zašto je to. Pa sad mužjaku stavim zaštitu u usta, on nju ugrize jer to mu je prirodni nagon, ali ne može do kraja – prepričava Josip smijući se zbog situacija kojima su morali doskočiti improvizirajući, kako se turisti ne bi uznemirili misleći da se prema magarcima ne postupa dobro. A koliko je Josip pažljiv prema njima, vidjeli smo dok su bile na “pedikuri” kod Darka Pavića i morale su biti itekako strpljive jer je tretman trajao 15-ak minuta.
- A što si nervozna, Cvita, pa strpi se, ajde, još malo – pričao je Josip svojoj Cviti.
- Magarci su čiste beštije. One same odrede gdje im je ‘zahod’ i samo tamo obavljaju nuždu. Ostalo je čisto, vidite i sami. A kad imaju pule, kako one samo štite mlado - kaže Josip. Želi proširiti farmu, ali Hrvatske šume mu zadaju glavobolje.
- Ovi borovi, to se sve posušilo od starosti, a možda i potkornjaka. A oni nam ne daju zemlju, čak su me i na sud stavili. Ovdje nema ničega, vidite li ovdje šume hrastova i bukve – ironično će Josip, čiji sin Milo, ali i cijela obitelj, radi na farmi, na kojoj imaju i koze, ovce i krave, konobu, rade sir i vino...
- Oni nama ne daju raditi. Sin je ostao na Pelješcu boriti se u ovoj zemlji za svoj kruh. Drugi idu van. Onda se čude zašto mladi idu – zaključuje Josip, koji kaže kako je ovo težak posao, ali ga radi s puno ljubavi. A ljubavi treba puno jer godišnjeg odmora u ovom poslu – nema.
SEKSUALNA EKSTAZA: Ovaj horoskopski znak svi žele u krevetu