Mirjam - život žene Amazonke u džungli, ali u trapericama

Petar Rikić proputovao je svijet s motorom sa samo 19 godina 2009., obišao cijelu Ameriku od najsjevernije do najjužnije točke te bio na ekspediciji Ande-Amazona 2013./2014. Sada se ponovno vratio u amazonsku džunglu koju nam otkriva u svom četvrtom tekstu. 

Petrove doživljaje možete pratiti i na njegovoj Facebook stranici. 

Prijateljica Mirjam, iz naroda Waorani, dio je zajednice koja živi na osamljenom mjestu na obali rijeke Cononaco, u ekvadorskom dijelu Amazonije. Zapravo se radi samo o jednoj obitelji - otac, majka, dvije kćeri, sin i dvoje male djece. Rijeka im je spoj s ostatkom plemena i ostatkom svijeta. Od "civilizacije" su udaljeni više od 100 kilometara, a najbliži susjedi kojima povremeno odlaze žive kilometrima nizvodno.

Povremeno, nekoliko puta na godinu odlaze i u grad zbog određenih razloga. Ljudima, generacijama naviknutim na amazonsku kišnu šumu, ona nudi razne vrste jestivog korijenja i šumskog voća, a osim toga i razne vrste riba, kajmana, ptica, majmuna, veprove te neke vrste ukusnih crva veličine oko pet centimetara. 

Nakon što sam s muškarcima sudjelovao u pripremi oružja za lov, puhaljki, izradi strelica i otrova curare te više puta bio u lovu, otvorila mi se prilika za promatrati zanimljiv dio njihove svakodnevice, vrijeme kad u tom okruženju džungle, žene ostanu same.

Naime, muškarci su otišli na zatvoreni plemenski skup na kojem će se raspravljati upravo o pitanju sigurnosti njihovih malih izoliranih zajednica jer su se zbog napada na dva člana jedne druge zajednice, pojavile prijetnje njihovoj sigurnosti. Ostao sam tako sam sa ženama i dvoje male djece četiri dana, a iako to od mene nitko nije tražio, valjda po nekom muškom unutarnjem mehanizmu, preuzeo sam zaštitničku ulogu.

U toj svojoj ulozi zaštitnika - promatrača, koja mi je na neki način i godila, više vremena sam provodio hodajući s kopljem obalom rijeke i okolicom nego boraveći oko nastambi. 

Usput, mogao sam vidjeti i kako žene prepuštene sebi u okruženju džungle funkcioniraju vrlo efikasno. Sve svakodnevne aktivnosti, od sakupljanja plodova, iskopavanja yuke i drugog jestivog korijenja, ribolova u kojem najčešće love piranje, čak i slatkovodne raže za koje nisam ni znao da postoje, sječe drva, pripreme hrane, pletenja košara od lišća... sve se izvršavalo čak i s više predanosti, nego kad su muškarci tu.

Jedno jutro, u svojim ophodnjama nedaleko od nastambi, naišao sam na svjež trag od jaguara te pored nastambe ugledao zmiju otrovnicu kakvu smo ubili prije par dana, pa sam učinio isto jer se u blizini igraju djeca.

Ali krenuo sam s pričom o Mirjam...

Mirjam je prije nekoliko godina rodila prekrasnu curicu. Otac djevojčice uopće ne živi u njihovoj zajednici. Međutim, u njezinom narodu to je prihvatljiva opcija u kojoj odgojnu ulogu oca, kao i u drugim zajednicama, preuzimaju ostali muški članovi obitelji, tako da su djeca zaštićena i na brizi svima u zajednici.

Promatrajući njihov odnos i igru, majčinsku predanu brigu i stalni kontakt, ako je osmijeh mjerilo sreće, rekao bih da su obje vrlo sretne i zadovoljne. Iako živi u džungli higijena je na priličnoj razini, a kao što i sama nosi odjeću ''vanjskog svijeta'' Mirjam tako s pažnjom oblači i curicu.

Na pitanje bi li ipak radije živjela van selve, Mirjam mi je rekla, da se osjeća dijelom ovog okruženja i da tu nalazi sve što joj treba, a na pitanje kako vidi budućnost svoje kćeri, rekla je da će joj pokazati oba svijeta, a ona će odlučiti o tome. 

Pored svega dobrog, dani u selvi su katkada sparni, često pada kiša, dosta je vlage, komaraca i krvopija raznih vrsta, a bez obzira na blizinu ekvatora, vatra se održava neprekidno, jer osim praktične upotrebe za kuhanje, ona je mjesto okupljanja, a navečer igrom svjetla i sjene stvara poseban ugođaj. Ono što mi se jako svidjelo je običaj da svatko prije spavanja otpjeva svoju pjesmu.

Petrove doživljaje možete pratiti i na njegovoj Facebook stranici.