Filcamo vunene papuče, šešljamo vunu, krojimo gornjišta i đonove... Sve smo naučile same te sad proizvodimo ručni rad i unikat. Naše papuče su prirodne, tople i ugodne, govore volonterke iz udruge Prospero
AUTOHTONE I PRIRODNE
Made in Gračac: 'Moje sretne ovčice' prave su hit papučice
Beznađe je najgore pa mi je jako drago da se zajedno radujemo uspjesima, razgovaramo o sljedećim potezima, družimo se, slažemo se i napokon vidimo svjetlo na kraju tunela - rekla nam je Slavica Miličić (49) predsjednica udruge Prospero iz Gračaca koja danas zapošljava sedam žena i jednog muškarca te prodaje vrhunske proizvode koji su tradicionalni, autohtoni, udobni, kvalitetni, ekološki i imaju svoju priču. Točno ono za što današnjem kupcu nije teško izdvojiti novac.
Riječ je o papučama Moje sretne ovčice. Izrađene su od kože i vune ličkih ovaca, tretirane isključivo čistom vodom i sapunom te izrađene tradicionalnom tehnikom filcanja.
Brušena koža je čvrsta i dugotrajna, uložak papuča napravljen je od memorijske pjene, a podstava od filca relaksira stopalo. Papuče se ne kližu po pločicama, jer ispod sveg imaju i lagani đon. Ukrašene su srebrnim pleterima i slikama ovčica u spoju modernog i tradicionalnog dizajna.
No nije to bilo s neba pa u rebra nego su se gračanske žene i te kako trebale potruditi da stvar uspije.
- Život je težak u Gračacu, nezaposlenost je velika, poglavito žena, a ljudi danas odlaze u inozemstvo u velikim brojevima. Najgore je bilo to što nismo znale kamo da usmjerimo energiju i odakle da krenemo. Počele smo se okupljati u udrugu 2003. godine, nas četiri-pet žena. Htjele smo promjene, zanimaciju, kreativu, druženje.. Tada smo imali viziju ostanka, ideju otvaranja novih radna mjesta, ali do danas se u Gračacu gotovo ništa nije pomjerilo s mrtve točke. Došla je tek jedna tvornica za preradu ribe, a nakon nje ni jedan investitor nije uložio nikakva sredstva u zajednicu. Ima tek nešto malih obrta. Sve žene su u udruzi punih sedam godina volontirale, a danas je u sklopu udruge zaposleno osmero ljudi. Radimo na više projekata od kojih svaki ima svoj budžet, uglavnom financiran iz sredstava Europske unije ili naših ministarstava, a u manjem dijelu novac tražimo i od lokalne samouprave. A da bismo to uspjele morale smo obrazovati tim žena koje sad znaju kako napisati projekt i povući novac.
Isprva smo se nalazile u mojoj staroj i derutnoj kamenoj kući koju nismo mogle zagrijati pa bi se smrzavale, a peć se redovito pušila i gušila nas u dimu. Sad smo uz pomoć europskih organizacija dobile i obnovile prostor naše udruge. Brojimo 50-ak članova, ali imamo puno više korisnika koji nam dolaze na radionice, programe i edukaciju, a nisu članovi udruge. Nakon puno razgovora i ženske sinergije počele smo otkrivati kako bismo i što mogle, a obrazovanje je bilo ključno. Naučile smo sve moguće tehnike rada u keramici te dobile nagradu za hrvatski i lički Suvenir godine, Keramičku ovčicu, kao i nagradu za društvenu inovaciju za proizvod Torbak. To je ceker istkan od recikliranih najlonskih vrećica, a priznanje nam je bio veliki poticaj. Nastavile smo probiranjem kvalitetnije vuna od naših članica koje drže ovce i filcale smo je, isprva kao ravni materijal za kasnije krojenje i šivanje, a nakon toga napravile smo papuče. No bez đona brzo su se istrošile. Zatim smo išle naučiti kako se to zapravo radi, a educirao nas je inženjer tekstilne, odjevne i obućarske tehnologije, inače zaposlen u hrvatskoj tvornici kožne galanterije. A onda smo nabavile strojeve za rezanje i lijepljenje da sve to bude kako treba. Stajalo nas je sto i nešto tisuća kuna, a novac smo osigurali preko europskih projekata 2017. godine i lani - kazuje nam Slavica Miličić, jednostavno kao da posluje u zemlji uređenog tržišta i pravnog sustava koji ga prati.
Naravno, prije svega, poduzetnice iz Gračaca odradile su i "domaći rad."
- Razradile smo poslovni i marketinški plan i shvatile kako ćemo raditi te gdje i kako prodavati proizvode, a da ne upadnemo u minus. Uglavnom se koristimo društvenim mrežama i prodajnim portalima poput onog Etsy.com. Planiramo obilaziti i staračke domove te prodavati papuče u ljekarnama. Kožne papuče s filcom na web shopu stoje 300, a bez kože 350 kuna. Razlika je u tome što za samu vunu treba puno više ručnog rada. Treba ih samo filcati osam sati, a dan kasnije još i ukrašavati papuču i dodati đon. Ali kupac zato dobije unikatne papuče koje su ručni rad kakvog neće imati baš nitko drugi u svijetu. Papuča je čvrsta, kvalitetna i ručno rađena, a vuna je prirodni materijal tijelu ugodan koji relaksira, masira i traje dugo. Slični proizvodi u svijetu stoje više - kazuje nam predsjednica Slavica, čija je udruga Prospero zbog toga osnovala društveno poduzeće Održivo društvo.
Dodaje da imaju jednog muškarca, Dragana Stanisavljevića (62) koji cvika obuću, odnosno zateže gornjište papuče za što je potrebna muška ruka, a kako je radio u tvornici za izradu obuće Šimecki, od ranije zna što radi. Do sad su proizveli pedesetak pari papuča, jer ručna izrada ide sporije. Još nisu sve prodali.
Lucija Grubešić (43), filca vunene papuče, češlja vunu na mini vunovlačaru, boji vunu, izrađuje ravni filc od vune, kroji gornjišta, temeljne tabanice, uloške od spužve i ravnog filca, lijepi đonove na preši i obrađuje đonove na frezerici.
- Zadovoljna sam i prezadovoljna ovim poslom jer je u Gračacu dobit zaposlenje ravno zgoditku na lutriji. S radošću odlazim raditi. Tim više što imam troje djece koje treba školovati. Moram priznati da sam u početku mislila da nema šanse da mi to ostvarimo pa kako ćemo, pa nismo školovane.. Ali Slavica je bila toliko uporna da sam jednostavno stala uz nju i nije mi žao ni sekunde koje sam provela tu i energije koju sam uložila. Stali smo na noge! Posao nije jako zahtjevan, no ipak treba paziti na sebe. Malo je naporno recimo što je voda topla toliko koliko ruke mogu podnijeti pa ako danas filcam ću sutra češljati vunu, a preksutra ukrašavati. Kad se posao rasporedi, nema problema. Ispunjava me, kreativan je, lijepo se slažemo, brzo prolaze radni dani i lijepo nam je. Kad treba odraditi, zapnemo, a kad je zatišje, zajedno popijemo kavicu. Divota - kaže Lucija Grubešić.
Njezina kolegica Snježana Vukčević (47) kroji gornjišta papuča, ovisno o brojevima, izrezuje đonove za filcane papuče, izrađuje i aplicira ukrase na papučama.
- Očekujem i od sveg srca se nadam da će poduzeće zaživjeti. Papuče su zapravo jako lijepe i kvalitetne. Radim dio dana u udruzi, a dio u poduzeću. Inače bih bila nezaposlena. Ovako sam prezadovoljna, ekipa mi je super. A kako krojim đonove prema šablonama, uskoro ću i "odokativno" moći ljudima pogađati brojeve cipela, bar onih od brojeva 36 do 46 - smije se Snježana te u ozbiljnijem tonu dodaje da papuče obavezno moraju odgovarati šablonama i da tu nema zezancije.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
