Ljubav u zlatnim godinama: Naša je sreća čista i još mlada

Divno je doživjeti mladenačku, a kamoli staračku ljubav. Sam čovjek je nesretan čovjek, tužan i depresivan, razboli se, svašta mu suludo može pasti na pamet.

Ali ljubav, ona zasigurno produljuje život, složni su umirovljenici Antonija Šušnjar (84) i Josip Knapić (92) iz Doma za starije i nemoćne Kantrida u Rijeci.

Simpatični “Golubići”, kako ih od milja zove svo osoblje i prijatelji, upoznali su se u domu prije tri i pol godine i od tada su nerazdvojni.

- Sve radimo skupa, šetamo, vježbamo, hranimo golubove, gledamo televiziju, on mi čita, nema razdvajanja. Volim što je tako pristojan, neiskvaren, brižan i fin. On je moj najbolji prijatelj i ovo je jedna divna, čista, iskrena i prijateljska ljubav - za svog Pepija kaže Antonija, nježno ga držeći za ruku.

U svoju dragu Josip se zaljubio na prvi pogled. Jedva se suzdržao da je odmah nakon drugog dana po dolasku u dom zamoli za poljubac. Ona je oklijevala tjedan dana, a nakon toga mu je dopustila, ali, kaže, samo u obraz. Kod Antonije ga je najviše privukao karakter.

- Neizmjerno je dobra osoba. Isto mislimo i stalno se smijemo. Uživamo u dugim razgovorima, a možemo pričati o svemu, od ljubavi, rata, politike do seksa. To je jedno iskreno prijateljstvo, sretni smo. Ovdje sam došao s radošću, al nikad nisam mislio da ću doživjeti ovakvu sreću. Toliko smo slični da sam se znao našaliti kako imamo isti DNK. Potpuno se razumijemo. Baš ju volim - s osmijehom nam se obraća Pepi, ne skidajući pogled s Antonije.

Iako su i u svojim brakovima imali sreću, Antonija je s mužem proživjela 42, a Josip sa supugom 50 godina, nakon smrti partnera ponovo su otkrili ljubav, koja je tvrde, bez obzira na dob uvijek mlada.

Njihovu sreću dijeli i obostrana obitelj, djeca i unuci, koji redovito posjećuju roditelje i vode ih na izlete. 

- I jedna i druga strana prihvatila nas je kao svoje, poštujemo se i svi se odlično slažemo. Djeca kažu - ne dozvoljavamo vam umrijeti, oboje morate živjeti zajedno što duže u ovom blagostanju. I hoćemo, samo nek je zdravlja - kaže vesela Antonija.

- Ja neću nijednu drugu, ja sam naš’o svoju. Svi mi kaže da ju čuvam i to radim. Ona je moja ljubav - nadovezuje se Josip.

Dodaje kako je, ako mu pumpa (srce) izdrži, svoju dragu obećao oženiti kada ona napuni devedeset.

- Još je mlada, mi smo tek u pubertetu - objašnjava u šali nasmijani Josip, na šta Antonija potvrđuje kako bi, dođe li taj dan, sa zadovoljstvom pristala.

“Pa tko ga ne bi poželio, zavide mi žene, ali moje srce pripada samo njemu”

To što je njen Pepi poželjan i još pokojoj zavidnoj dami u domu, ne zabrinjava ju.

- Pa tko ga ne bi htio. Zavide mi žene. Jedna gospođa mi je prigovorila da sam joj ga otela, a bila je i jedna visoka, jaka, al od nje bi samo nastrado. Ja ga volim, moje srce pripada njemu i on to zna. Čim se probudim pomislim na njega - iskrena je Antonija.