Ljubav prema sportu nasljedna je, a djed Branko je najaktivniji

Kao djeca smo imali krave i puno boravili na otvorenome, igrali nogomet i zabavljali se u prirodi. Još sa 15 godina započeo sam igrati nogomet u juniorima u lokalnom klubu, a zatim sam se sljedećih 12 godina bavio nogometom te sam igrao za klubove Jedinstvo i Mladost. A onda sam imao tri teška prijeloma, prisjeća se Branko Piljek (60) iz Zaboka govoreći kako je na nogometu slomio ruku dvaput te ključnu kost i tu je karijera profesionalnog sportaša završila.

No tada je položio trenerski ispit te je sljedećih deset godina radio kao trener nogometa. Imao je vremena i za obrazovanje pa je tako po struci učitelj i magistar ekonomije, a bio je zabočki gradonačelnik 1993. godine, osnovao je Udrugu za sportsku rekreaciju Sport za sve 1997. godine, tajnik je županijske sportske zajednice već 13 godina te autor tri monografije o sportu u Zagorju.

- Aktivan život za mene je jedini prirodan, pa sam i sina od malih nogu usmjeravao prema sportu, a sad zajednički pomažemo unukama da se bave raznim sportovima, pohvalio se Branko ističući kako je oduvijek za sve svoje aktivnosti imao bezrezervnu podršku supruge Višnje, iako se sama nije okušala u sportovima.

Sin Vedran (36) smije se kako je sklonost prema sportu nasljedna, a kod njega se najprije razvila ljubav prema sportovima s loptom. Igrao je nogomet, a zatim košarku.

- No imao sam nezgodu i tijekom košarkaške utakmice su mi popucali križni ligamenti u koljenu. Tu sam završio sa profesionalnim sportom, ali sam u to doba otprilike dobio i djecu, pa se čovjek daje na raspolaganje ondje gdje je potrebniji i prilagodi se djeci, smije se on dok njegove ljubimice Lea (11) i Lana (8) pažljivo slušaju o čemu je riječ. I za njih je ljubav prema sportu nasljedna, pa se tako mlađa Lana neko vrijeme bavila gimnastikom, a onda je odlučila od ove jeseni krenuti na plivanje.

- Plivanje mi se čini super, a i sestrini sportski rezultati su me motivirali da se i sama okušam u tome. Volim gledati Leu kako pliva, jako je dobra u tome, objašnjava najmlađa članica obitelji Piljek.

- Plivanjem se bavim već pet godina, članica sam plivačkog kluba Olimp i sa njima sam proputovala cijelu Hrvatsku kroz razna natjecanja. Imam puno medalja i zbilja uživam u plivanju, nastavila je Lea koja je odnedavno počela puniti i sportske novinske stupce.

Naime, djed Branko prije 20 godina startao je kao prvi plivač na tek osnovanom maratonu Porečki delfin, a ondje je plivao i unazad nekoliko godina zajedno s Leom.

- Tata mi je predložio, budući da sam dobra u plivanju, da s njima nastupim na maratonu. Tad sam imala samo osam godina, no nisam se uplašila. Plivala sam 1500 metara, ali nisu bili neki rezultati. Ove godine smo tata, djed i ja zajedno nastupili, ponosno opisuje Lea.

Ovogodišnji 20. međunarodni plivački maraton Porečki delfin okupio je oko 1300 natjecatelja iz 15 zemalja. Lea je bila najmlađa plivačica u skupini na 1500 metara u kojoj se natjecalo 416 maratonaca i na cilj je stigla kao treća Hrvatica za 37 minuta. S njom je plivao i djed Branko, dok se tata Vedran natjecao među 575 plivača na dionici od pet kilometara koju je prošao za sat i 15 minuta te stigao na cilj kao treći i najbolje plasirani Hrvat.

- Leu vozimo tata ili ja na treninge u Tuhelj i ona u bazenu provede po 12 sati na tjedan, ima treninge šest puta po dva sata. Nisam htio u tom periodu dok je čekam gubiti vrijeme na kafiće ili nešto treće, nego sam i sam zaplivao uz nju u odvojenoj traci u bazenu. I tako već godinama. Odatle kondicija, smije se Vedran ističući kako svaki član obitelji ima i svoje rekreativne sportove.

- Ja obožavam ronjenje. Aktivan sam već 17 godina i član sam porečkog ronilačkog kluba. Našao sam se u tome i to je moja velika ljubav. U podmorju najčešće istražujemo olupine ili ronimo uz neke stijene istražujući floru i faunu, govori Branko.

- Mi obožavamo skijanje i odbojku, govore Lea i Lana, dok Vedran ističe kako cijela obitelj u slobodno vrijeme biciklira.

- Moja supruga Natalija voli bicikliranje i plivanje, no svi smo zapravo stalno u pokretu. S jedne strane radimo sjedilačke poslove vezane uz ured. Ja sam diplomirani ekonomist i za stolom provedem osam sati na dan. Tijelo mi jednostavno traži pokret. S druge strane, djecu je sve teže odvojiti od ekrana pa bih htio da od malih nogu stječu zdrave navike, objašnjava Vedran dok se djevojčice na spomen mobitela potiho smijulje.

- Imamo dopuštenje igrati se na mobitelu pola sata na dan. Ponekad uspijemo prekršiti to pravilo i produžimo do sat vremena, a onda nam roditelji uzmu mobitel, objašnjava Lea i priznaje kako joj je, kao i njezinim vršnjacima, vrijeme provedeno pred ekranom daleko draže od svih aktivnosti kojima se bavi. Ipak, smatra kako sport povezuje njezinu obitelj.