Lijepo..Kada sam kao dijete na izletu, nahvatala sa sestrom leptire i napunila njima obiteljski auto, zovnula sam oca i pokazala mu ponosno tu divotu. Letjeli su, u svim bojama, šareni, mali i veliki, po kabini svuda, a nama se činilo kako je to prelijepo. Tada nas je tata koga više nema, pozvao na razgovor..Sjećam se dobro osjećaja srama koji se javio, kada nam je tiho rekao, što smo im učinili od ono malo života koji imaju. Mi to nismo znale i rekla sam mu, mislili smo ih pustiti poslije. .Ali nismo znali, koliko smo im mogli oštetiti krila kada smo ih hvatali i prstićima stiskali, ili oni sami kada su udarali o stakla automobila. Sjećam se dobro te scene, kako izleću, dok smo brojali u nadi da su svi živi. Nikada to neću zaboraviti, već je bilo poslije podne i scena je bila tako olakšavajuća, a izletjeli su svi.Tata nas je obje držao na krilu i zamolio nas da više ne budemo tužne, jer smo se rasplakale..I dan danas kada pomislim na oca i na neke dileme i situacije, često mi se javi ta scena, neznam zašto je tako, ali naravno izazove i osmijeh na mom licu.