Lekcije za djecu: Poštovati sami sebe učimo od roditelja

Pristojnost, pažljivost, poslušnost... mnogi će roditelji bez previše promišljanja istaknuti kao najvažnije poželjne vrline mališana. Ako one odlikuju i vašeg dječaka ili djevojčicu, olakšat će odgoj i djeci vrlo vjerojatno olakšati uklapanje u društvo. Ali iako je najčešće na prvom mjestu ono što se vidi očima, još je i važnije ono što se ne vidi, a prečesto se olako odnosimo prema tome kao prema nečemu što će se samo riješiti, poput samopoštovanja, pojma koji mnogima treba čak i dodatno pojasniti.

 - Samopoštovanje je mišljenje o samom sebi. Neka djeca i odrasli imaju dobro mišljenje o sebi, vole same sebe i cijene svoje uspjehe. 

S druge strane osobe koje imaju nisko samopoštovanje osjećaju se nezadovoljno i nesretno većinu vremena - pojašnjava diplomirana psihologinja Tatjana Gjurković, certificirana terapeutkinja igrom i specijalizantica transakcijske analize. Naša će sugovornica dodati da nije riječ o osjećaju koji je sam po sebi loš ili opasan jer činjenica je da se svi tu i tamo osjećamo loše, nego se problem javlja kada je riječ o visokom ili niskom samopoštovanju kada se on tiče doživljaja samog sebe većinu vremena.  - Djeca niskog samopoštovanja jako su kritična prema samima sebi i ignoriraju svoje pozitivne osobne karakteristike. Teško prihvaćaju komplimente druge osobe i vjeruju da je sreća igrala važniju ulogu u postizanju određenog uspjeha, pri čemu zanemaruju vlastiti uloženi trud. U situacijama neuspjeha okrivljuju sami sebe za isto te zanemaruju vanjske faktore nad kojima nemaju kontrolu, a koji su također utjecali na neuspjeh. Na primjer, ako je riječ o rezultatu na testu, ako postignu dobar rezultat mogu to zanemariti i uzeti ga zdravo za gotovo. A ako im se dogodi loš rezultat, mogu se osjećati jako loše i smatrati isključivo sebe odgovornim za to iako možda postoje i drugi faktori koji su utjecali na rezultat - kaže psihologinja, članica psihološkog tima Proventus. 

Razina je samopoštovanja jako je važna za unutarnji osjećaj zadovoljstva, a iz njega proizlazi i motivacija za djelovanje u okruženju u kojem dijete živi. Djeca niskog samopoštovanja, istaknut će naša sugovornica,  procjenjuju sebe inferiornim u odnosu prema vršnjacima i ljudima u okruženju, te će često voditi negativan “razgovor sa samim sobom”. U tom će se dijalogu često služiti i ružnim i uvredljivim riječima poput: kako sam glup, baš sam idiot ili kako to nisam znao, a stalno kritiziranje samoga sebe i nezadovoljstvo mogu dovesti do toga da u djetetu stalno prevladava osjećaj tuge, nemira, anksioznosti, ljutnje, depresivnosti, srama ili krivnje. 

Takvo ponašanje može dovesti do toga, a često i dovodi, da dijete ima loše odnose s drugima. Katkad je dio problema, ističu iskusniji roditelji, upravo u tome što se dijete nije posve snašlo u društvu, nije ostvarilo jače prijateljske odnose pa se ne osjeća sigurno u grupi koja čini društvo njegova izbora. 

- Također, dijete može izbjegavati učiti ili isprobavati nove stvari zbog straha od neuspjeha ili kritike - upozorava Gjurković i dodaje da djetetu niskog samopoštovanja također može trebati dugo da se psihološki oporavi od stresne situacije. Osobito je zabrinjavajuće što osjećaj niskog samopoštovanja može dovesti do nasilja prema drugome (na primjer, vršnjačko nasilje) ili pak autoagresije (primjerice, poremećaji prehrane, uzimanje droge, suicid). Zabrinjava činjenica da je upravo takvih pojava sve više u društvu, a iskusni pedagoški radnici primjećuju da se djeca sve manje poštuju.  

Uzroci tako niskog samopoštovanja, ističe psihologinja,  mogu biti različiti. Na primjer, to može biti odraz stalnog kritiziranja roditelja ili druge važne osobe u obiteljskom okruženju. Dugotrajni stresni događaji, poput zlostavljanja koje traje neko vrijeme, također mogu pokrenuti takav osjećaj, ali i dugotrajni zdravstveni problemi te kontinuirano loši akademski uspjesi, dakle, lanac loših događaja koji su se nanizali oko djeteta i suzili mu vidike. 

Ako roditelj ima nisko samopoštovanje, kao najčešće glavni uzor djetetu, vrlo vjerojatno će utjecati na to da i dijete na sličan način doživljava sebe i druge, odnosno da ima nisko samopoštovanje. Stoga, ako se želi pomoći djetetu, najbolje je poći od sebe - dakle, da roditelj radi na sebi i da razvije bolje mišljenje o sebi kako bi (ne)posredno utjecao i na djetetovo mišljenje o sebi. Ako ne znate odakle poći, potražite stručnu pomoć i shvatit ćete da djeca nisu tu samo zato da pomažemo mi njima nego da djeluju i ona na nas. To što su roditelji odrasli nije znak da se više ne moraju truditi, dapače, djetetovo je odrastanje test onoga što su naučili i još jedna prigoda da se “na produžnoj” nadopuni propušteno, kako bi sutra doista bilo svjetlije.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!