Kruna i šareni barjak nekad su mladu čuvali od uroka i zlih sila

"Teško travi (zemlji) kuda vojska prođe, i nevisti (divojki) koja sama dođe", stari je stih iz Dalmatinske zagore, o nevisti koja je brak sklopila na najmanje vrednovan način prema nekadašnjoj seoskoj tradiciji.

Ako je djevojka "samodošla", znala je da joj se ne piše dobro, i da u braku neće imati dobar tretman, a razlozi su bili brojni. Samodošlu je nekad kompromitirala predbračna veza s mladićem koji je ulazak u brak odugovlačio, ili mu se opirao, kao i netko iz njihovih obitelji - no mlada je tome morala stati na kraj

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:07

vjenčanje brunejskog princa | Video: 24sata/Video

U proučavanjima svadbenih običaja na našim prostorima, naši etnolozi ističu da je sam prikaz starih običaja idealtipski, te da je u šarolikim mogućnostima vrlo teško sa sigurnošću reći kakvih je sve običaja bilo te kako su zbilja svadbe izgledale.

- Ne možemo u potpunosti biti sigurni, no istraživanjima i tumačenjima smo došli do mnoštva saznanja kako su nekad običaji izgledali - započeo nam je priču Matija Dronjić, etnolog i arheolog iz Etnografskog muzeja u Zagrebu.

Kako ističe Zorica Vitez u "Hrvatskim svadbenim običajima", naš najistaknutiji etnolog Milovan Gavazzi običaje je podijelio u šest glavnih dijelova, iako su se razlikovali i stapali, ovisno o kraju.

- Na svadbe se u pravilu nije štedjelo, a organizirale su se po mogućnostima obitelji, naravno. U ljeto i jesen kad je selo bilo najbogatije hranom su se organizirala slavlja - priča Matija.

Svadbe su nekad trajale puno dulje nego danas, a mnoštvo običaja koji su nam neizostavni vučemo iz tradicijskih svadbi od prije stotinu godina. Očekivano nam je vidjeti veselog barjaktara kako u koloni trubećih automobila maše hrvatskom zastavom iskazujući ponos, no malo tko zna da su barjaci na svadbi bili nezaobilazni puno prije nacionalnih obilježja. Ponekad obična šarena krpa, ponekad s istaknutim vjerskim simbolima, barjak je štitio mladu od čaranja, kao i brojni drugi detalji, kad je ona bila "ničija" - u trenucima između svoje stare i nove kuće.

HOROR ZA HOROROM Djeveruša o najgorem vjenčanju ikad: Mladoženja sve otkazao, ulovio je mladu na svom ujaku

- Iako je teško reći koja je prava funkcija bila, no jedno od tumačenja je da je mahanje barjaka skretalo pozornost s mladenke, koju su štitili od uroka. Za isto je navodno služio i veo, kao neka vrsta štita - priča.

Idealno rješenje za ulazak u brak bila je tradicionalna svadba, koja je trajala od dva do više od tjedan dana, no i neki drugi načini ulaska u brak smatrali su se valjanim, a to su bile otmice i već spomenuta "samodošla". Otmice su bile lukav način da se izbjegne svadbena procedura, a još važnije, troškovi svadbe, pa su vrlo često bile fingirane otmice, odnosno dogovorene otmice. U tajnim dogovorima su sudjelovale obje strane - udavača, ženik i njihove obitelji.

Druga vrsta otmice je također dogovorena, ali djelomično, a za nju su znali svi upleteni osim roditelja od mlade. Treća vrsta otmice, ona prava, nije praksa od davnina, ali su se smanjenom broju događale još i sredinom prošlog stoljeća u dinarskim krajevima.

Djevojka bi, ako otmicu ne smatramo najgorim oblikom zasnivanja braka, još gore prošla ako bi sama došla u ženikovu kuću. Već spomenuta samodošla ili dobjeglica ne bi se proslavila, no zajednica je prihvaćala i tako sklopljenu bračnu zajednicu. Brak se na tradicionalni način svakog kraja sklapao puno prije nego je uopće postojao zakonski, a smatrao se valjanim ako je bio prihvaćen u narodnom shvaćanju.

Po Gavazziju, naši tradicionalni običaji mogli su se podijeliti na: "zaglede, oglede", prošnju, obilježje, zaruke ili odnosno prstenovanje, svadbu. Na zadnjem mjestu su pohodi, pohođani - prvići, povrati. Vrlo često stapali su se običaji i razlikovali, pa je ovo također idealtipski pogled na nekadašnja vjenčanja.

Potraga za bračnim drugom mladima je bila ograničena, jer zbog života u zaseocima i dnevnih obaveza nisu tako često bili u doticaju s vršnjacima. Najčešće su se partneri birali iz istog sela i župe, rjeđe iz nekog daljeg. Mladi su prilike okupljanja poput sajmova, plesnih zabava, odlaska na misu ili proslava seoskih svetaca zaštitnika koristili za promatranje potencijalnih partnera. Češće su roditelji tražili muža ili ženu svojoj djeci, a znali su promatrati djevojku i godinama prije prošnje, a da ona to ne bi niti znala.

Kad bi roditelji odlučiti koga žele za svog sina, pa bi često njegova majka, buduća svekrva išla u oglede prije same prošnje, kako bi obavila prvo propitivanje i dogovore - a sin izbjegao odbijanje. Svekrve su često nosile jabuku s kovanim novcem koju bi djevojka prihvatila ako se želi udati, a ovi su se dogovori znali ponavljati i nekoliko puta.

Nakon prvih ispitivanja koje je često obavljala ženska strana obitelji, nastupali bi muški, pa je ženikov otac u društvu dobrog govornika krenuo u prošnju cure. Sin nije bio prisutan, dogovor je bio između očeva. U nekim mjestima i mladićev je otac nosio jabuku u prošnju, koja se znala odvijati pod izgovorom i izgledala bi poput malog igrokaza. Prosci su dolazili u djevojčinu kuću uz priču da dolaze iz lova, a baš ih tuda vodi trag izgubljene srne. Kad bi ih djevojkin otac pozvao za stol, počeli bi pravi pregovori.

Nakon što bi djevojka prihvatila prošnju i jabuku, slijedilo je obilježje. To su bili darovi poput odjeće, nakita, jabuke s novcem ili kolača, a drugdje i puno bogatijim obilježjem, poput zlata. Darovi bi ju obvezali na udaju, a nakon obilježja je bilo vrijeme za zaruke.

Uz mnoštvo različitih običaja vezanih za zaruke, jedan od raširenijih je bio okretanje djevojke "naoposun" uz prstenovanje, koje se obavljalo u smjeru kretanja sunca, tri puta. Mladoženjin otac okretao bi najčešće djevojku, pa bi joj zatim na prst stavio prsten. Ponekad su se djevojka i mladić okretali zajedno kao znak ulaska u brak.

U nekim hrvatskim krajevima zabilježeno je pletenje vijenca, kao posljednji predsvadbeni običaj. Plelo se u Slavoniji, Podravini, Lici i na Hrvatskom primorju. Tijekom pletenja djevojka koja se udaje opraštala bi se od prijateljica i vršnjakinja, te od svog djevojačkog života. Pripremale su se i svadbene kitice, koje kao revere nosimo i danas, također od ružmarina. Gdje nije bilo ružmarina, koristili su s drugi razni cvjetići ili slična obilježja. Kitio se i barjak, napravljen od šarenih rubaca i ukrašen zelenilom, cvijećem, nekad jabukom ili narančom, a nekad i svadbenim kolačem.

U svadbu rodbinu je pozivao pozivač, muškarac prepoznatljivo okićen. Recitirao je stihove te nudio piće kad bi išao obavljati svoju dužnost.

NEOČEKIVANI OBRAT Mladoženja ju ostavio 'pred oltarom' pa je njena mama svu hranu poslužila beskućnicima

Nekad, kad se svadbe nisu odvijale u salama već u kućama, nije bilo konobara niti organizatora vjenčanja koji "odrađivali" cijeli protokol, već su obitelj i prijatelji imali svoja zaduženja. Svatove je predvodio starješina koji je bio sposoban voditi cijelu svadbu, barjaktar koji je ponekad bio i onaj koji uveseljava goste, "čajo", a nekad je to bio posao za dvojicu. Mladoženja je imao svog kuma, kao i u nekim mjestima mladenka, a ostali svatovski dužnosnici nosili su mladenkino ruho, posluživali jelo i piće, i obavljali sve potrebno. Ovi najvažniji svati i svatovski časnici koji su predvodili povorku i svadbu uz govore i igrokaze morali su biti rječiti i spretni, pa se gledalo i njihovo iskustvo u tome. Tako je često bio slučaj da se za te dužnosti u selu biraju uvijek isti ljudi, koji nekad nisu niti bili u krvnom srodstvu s mladencima.

Glazbu su svirali seoski muzičari, a cijelo je ovo slavlje, koje se odvijali po redu i rasporedu, nalikovalo na dobro uigranu predstavu.

Mladenka je za svoju svadbu bila odjevena u šarenilo, nikako u čistu bijelu boju. Bijela se pojavljuje tek dolaskom gradske mode u selima, kad su nošnje odbačene. Prevladavala je crvena, kao i mnoštvo ukrasa. Najviše ih je bilo na glavi, na kruni, koja je osim estetskog, imala i važno magijsko značenje.

- Svadbene krune bile su vrlo impresivne, pune ukrasa i raznih trepetljiki, koje su se pomicale dok je mlada hodala. Jako puno običaja u svatovima je bilo vezano za uroke. Mladu je trebalo štititi pod svaku cijenu, pa je tu ulogu imala i kruna, koja je odbijala zle sile i urokljivo oko svojim trepetljikama, ogledalcima i ukrasima.

Sam dan svadbe nalikuje i današnjem, s okupljanjem svatova kod mladenke i mladoženje. Ona se s obitelji i prijateljicama priprema, dok svirači kod mladoženje vesele svatove, te svi zajedno idu po mladu. Oni najčešće dolaze ispred zatvorenih kućnih vrata, kad pjesmom zovu djevojku da izađe, a obično izvode igrokaze i šale dok izlaze lažne mladenke. Pravu mladenku kum plaća, a preuzima ju djever i pazi na nju do kraja svadbe.

Na svadbeno veselje, koje se odvijalo u kući, nije bio pozvan svatko, jer previše ljudi jednostavno nije imalo gdje stati. Tada su mladi iz sela upadali na slavlje.

- Maškare su u pravilu bili ljudi koji nisu bili pozvani na svadbu, a i dan danas se to može vidjeti na bjelovarskom području. To su većinom bili prijatelji mladenaca, upadali bi na svadbu i "glupirali se" - plesali, izvodili igre, pojeli bi i popili, pa bi otišli - ispričao nam je Dronjić, pa dodao da iako se danas to izgubilo jer su prijatelji prisutni na vjenčanju. Danas to znaju biti mlađi braća i sestre od gostiju, koji bi se unaprijed dogovorili da idu u maškare.

Nakon preuzimanja mladenke, ona se oprašta od svojih i odlazi na vjenčanje, nakon kojeg odlazi u svoju novu kuću. Svatovi je prate u povorci prigodnim pjesmama, a samo veselje bogato je mesom, vinom i raznim tradicionalnim jelima.

"Večeraj mi, Jano, za majkinim stolom, Za majkinim stolom, pod zelenim vencem; A zutra mi budeš za dragoga stolom, Za dragoga stolom pod belom pečicom"

U novoj kući mladenku daruju, skidaju joj vijenac i slijede običaji prvog bračnog jutra. Nakon svadbe, mladenci idu u posjetu mladenkinoj obitelji, ili oni dolaze k njima obići svoju kćer.

Ovi tradicionalni oblici svadbi održavali su se tako do dolaska građanskih običaja, bijele vjenčanice i do nakon Drugog svjetskog rata. Tad se polako stari običaji gube, no neki su preživjeli i do danas se poštuju, iako toga svatovi i mladenci često nisu niti svjesni.