Kako zapravo izgleda hipnoza? Može biti i poput horor-filma

Hipnoza se u prvom redu bavi podsvjesnim umom, više nego neke druge psihoterapijske tehnike. Netko je jednom prilikom zgodno opisao odnos svjesnog i podsvjesnog uma, uspoređujući ih s kockom leda koja pliva u vodi. Veći dio kocke je pod vodom (podsvijest), a samo manji dio iznad vode (svijest).

Cijeli naš život, kompletna naša povijest leži u podsvijesti. Ona određuje hoćemo li biti uspješni, neuspješni, lijeni, debeli...Podsvijest je poput video kamere koja bilježi sve što smo ikada mislili, osjećali, vidjeli, čuli ili jednostavno doživjeli na bilo koji način, objašnjava Dražen Radaković u svojoj knjizi “Hipnoza za svakodnevnu primjenu”, dugogodišnji hipnoterapeut, psihoterapeut i certificirani regresoterapeut sa zagrebačkom adresom.

Općenito, hipnozom se negativni “programi” odnosno obrasci u podsvijesti mijenjaju u pozitivne. Poanta je izvući bol na površinu i dozvoliti potisnutim sjećanjima da jednostavno izađu iz nas, a te je emocije potrebno “proraditi”. To nekad zna biti vrlo bolno. No bez toga najčešće nema rasta, govori Radaković, ali čovjek mora biti spreman na to.

A što se zaista događa kada zavirimo do dubokih i bolnih sjećanja? Nosimo li se lakše s njima kada ih osvijestimo?

 Priklanjam se onoj teoriji dr. Arthura Janova koji kaže da sve ono što jača naš obrambeni mehanizam pojačava ustvari neurozu, pa isto tako i emocije koje nisu proživljene. Ne čini nas bolesnima neki događaj ili situacija koju smo doživjeli već nemogućnost proživljavanja tog događaja. Nije ih dovoljno samo osvijestiti nego ponovno tu zamrznutu bol proživjeti. Tek tada, u ovom slučaju, napuštajući obrambeni mehanizam potiskivanja, možemo doživjeti oslobođenje od sadržaja koje smo se bojali proživjeti. Strah, bijes i druge emocije potrebno je neutralizirati da bi traumatiziran čovjek postao osoba sa širokim spektrom emocija - govori Radaković.

Ponovno proživljavanje potisnutih emocija zna biti poput horor filma. Kad se takav film gleda prvi put, strašan je, peti put već je manje strašan, a deseti postajemo ravnodušni, dok dvadeseti put je već smiješan, objašnjava naš sugovornik. Nekad se i ne mora proći to “trošenje” emocija. To ovisi od osobe i njene povijesti s kojom dolazi. Netko nosi teškoće par mjeseci, netko desetak godina, a netko i nekoliko stoljeća, ako gledamo s nivoa duše koja dolazi iz prošlih života.

- Kad se jednom na površinu izvuku neke traume, to ipak na čovjeka ne utječe u toj mjeri da ga “izbaci iz cipela”, da sleti s ceste ili slično. Netko reagira na način da se osjeća odlično, a neki me zovu poslije seanse hipnoterapije i kažu kako se osjećaju grozno. U ovom drugom slučaju takvi osjećaji su tu zbog toga jer čovjek mora proći katarzu. Znaju me klijenti pitati hoće li im biti bolje nakon seanse, a na to im obično odgovorim da nakon što se pokrenu ti neprorađeni sadržaji svijesti može doći i do krize, ali da je to dio procesa, i da su tada dotakli mjesta koja traže “oslobađanja” - kaže Radaković.

- Radim individualno i ne dopuštam da na seanse dolaze članovi obitelji ili netko drugi. Jer možda je baš taj sa strane “sukrivac” za stanje u kojem se pacijent našao, odnosno vezan je s postojećim problemom. Sjećam se jedne majke koja je dovodila sina koji muca. Bdjela je pretjerano nad njime i jako ga je kočila, toliko da se nije ni u običnom razgovoru mogao otvoriti - kaže Radaković koji hipnoterapiju prakticira već posljednjih 13 godina. 

Starije duše su mudrije

Jedna seansa hipnoterapije traje 90 minuta. Nakon anamneze i kratkog razgovora do 30 minuta, prelazi se na klasičnu hipnotsku indukciju nakon koje slijedi stanje hipnoze koje je specifično za svakog pojedinca. Razgovor se obavlja i poslije, uz domaću zadaću i samohipnozu kod kuće, odnosno angažman samog klijenta koji je izuzetno bitan.

Između seansa, dodaje, pacijenti dobiju zadatke koje bi trebali raditi kod kuće, a riječ je obično o nasnimljenim porukama koje se u stanju opuštenosti ponavljaju.  Zanimljivo je da je najčešće jedna terapija dovoljna za odvikavanje od pušenja, iako ja preporučujem dvije, ali ako netko nosi jednu fobiju dugo godina u sebi, ne rješava je samo tako. Potrebno je - i truda i vremena.  

- Čovjek koji je doživio veliku traumu ne može dugo biti u tom stanju hipnoze. Zaglavljen s dubokim emocijama, ne može to podnijeti prvenstveno fizički, ali ni biti toliko dugo “fokusiran”. Nekad mi ljudi dolaze jednom u šest mjeseci, ako se radi o akutnim stresovima, poput završavanja studija, prekida veza, ili problema s obitelji i slično, a kroz hipnoterapiju žele osvijestiti “svako zrno prašine” i usmjeriti se u dobrom pravcu - govori Radaković.

O tome koji je ispravan put, odlučujemo i procjenjujemo sami. Usput valja spomenuti i da što je duša koja putuje kroz živote mudrija teže joj je dati neki savjet, jer najbolje zna procijeniti sama, naglašava Radaković.  No što ako je netko kontrol freek i ne može se opustiti i prepustiti, na terapiji i u samohipnozi?

- Postoji laka, srednja i duboka hipnoza. Meni je danas potpuno jasno  nakon tisuća seansi  da je  nevažna dubina stanja jer znam da je to samo jedan od možda desetak faktora koji određuju uspješnost željene promjene. Drugi faktori poput uzroka, povijesti, simptoma, motiva, želje za suradnjom....imaju puno veću ulogu od dubine stanja. Nekad je netko s plićim stanjem napravio daleko više od nekog tko je imao somnambulizam (najdublje stanje). Osim toga i to se vježbom mijenja - naglašava Radaković.  

Hipnoterapeuti moraju biti i izrazito pozitivni u svom radu, jer su pozitivne sugestije izuzetno važne.

- Pojednostavljeno rečeno da, oni moraju biti pozitivni. Međutim, što znači biti pozitivan? Prvenstveno terapeut mora imati temelj u ogromnom znanju, što je mnogo važnije nego “naučena pozitiva”. Ne mislim na neku tehniku koja se savlada, već na samo znanje o čovjeku. Mora se stalno usavršavati, raditi puno na sebi, poznavati sve psihoterapijske pravce, a ne biti rob samo svoga. Mora osjećati jako unutarnje vodstvo i stalno se preispitivati. Sugestije dolaze u završnoj fazi. Kod samohipnoze ili hipnoze i “filanja” pozitivnim, mora prethodno doći do čišćenje sveg negativnog. Te afirmacije su kao krov kuće, šminka na licu ili glazura torte. Mora doći na kvalitetnu podlogu. Danas se često radi samo na završnoj glazuri, krovu ili šminki, a preskače se zanatski dio. Ljudi me nekada pitaju trebaju li si govoriti u ogledalo te pozitivne afirmacije. Kažem da im neće štetiti ako su skinuli onaj zid između onog koji govori i onoga koje je s druge strane ogledala. Ako taj zid (potisnuti sadržaji) stoji, tada je mala korist od tih afirmacija u tom stanju - slikovito opisuje autor čak tri knjige.