Rak je zastrašujuća dijagnoza koja uz brojne tegobe liječenja nosi i visoki rizik od smrti. No s djecom je važno otvoreno razgovarati o tome i to što prije, savjetuju psiholozi
ISKRENO I OTVORENO
Kako reći djetetu da imam rak? Objašnjavaju mame i psiholozi
Tajna uspješnog roditeljstva vrlo je jednostavna. U samo jednoj riječi: komunikacija. No kad djetetu treba otkriti nešto o seksu ili o patnjama i boli u svijetu, ljudi naglo zašute. Sama sam to shvatila tijekom razgovora zbog kojeg me zabolio trbuh - trogodišnjem sinu trebala sam reći da mu se brat rodio mrtav - piše Marina Fogle za Daily Mail.
- Savjetnik mi je preporučio da budem otvorena i iskrena oko svih detalja koje želi znati i da mu omogućim da pita sve što ga zanima. To je bio razgovor koji je definirao moj odnos s djecom koji imam danas. Mogu me pitati što god požele i znati da će uvijek dobiti iskren odgovor. No što ako imam težak zadatak reći im da bolujem od raka? Nisam sigurna da bih mogla biti toliko otvorena i iskrena, kazala je Fogle.
To je bitka s kojom se susreće oko devet milijuna britanskih roditelja koji žive s tom bolešću. Televizijska producentica Helen Addis (39) lani u travnju dobila je dijagnozu agresivnom raka dojke.
U samo nekoliko mjeseci kirurzi su joj uklonili desnu dojku, a zatim je započelo mučno liječenje. U to vrijeme njezina su djeca imala devet, sedam i pet godina.
- Pustili smo da se prašina slegne nekoliko dana jer im nismo to željeli reći dok smo još emocionalni - prisjeća se Helen koja sa suprugom Markom (43) živi u Surreyu.
- No čim smo doznali da se nije proširio, djeci smo rekli, svakom individualno. Sve sam jasno objasnila na način koji im je razumljiv. Čak sam rak usporedila s bradavicom koju treba ukloniti. Najmlađa djeca April i Belle dobro su primile vijesti. April voli ljudima govoriti da mama ima samo jednu dojku i misli da je to jako cool. Stalno od mene traži da ljudima pokažem drugu dojku - prisjetila se Helen dodajući kako je sin Archie ipak imao drugačiju reakciju.
- Njegovo je prvo pitanje bilo: Je li rak? Nisam imala pojma da on uopće zna što je to rak. A onda je rekao: Ljudi od toga umiru - nastavila je.
Unatoč uvjeravanju da je sve u redu, Archie je nastavio tragati za odgovorima. No nije pitao svoju majku što ga je zanimalo, nego se okrenuo istraživanju na Googleu.
Što će se dogoditi tjedan dana prije nego što moja mama umre od raka, bilo je pitanje koje je Helen pronašla na njegovom računalu.
- Bila sam potpuno slomljena, kaže Helen koja misli da je zahvaljujući agresivnoj terapiji uspjela pobijediti bolest.
- Sigurno mu je bilo užasno iz tjedna u tjedan pratiti moje simptome koji će mu pokazati imam li još samo tjedan dana života. Očajnički se borio da ga ne napustim - ispričala je.
Upravo je to najveći problem ukoliko djeca tijekom takvog razgovora nisu dobila sve relevantne informacije koje im mogu pomoći u prihvaćanju bolesti roditelja.
Dječji psiholog Ozren Šenator iz Klinike za dječje bolesti Zagreb ističe kako je iskrenost jedini i najvažniji preduvjet kvalitetnog odnosa između djece i roditelja.
- Rak je užasna bolest i na žalost može završiti smrću roditelja. Ovisno o dobi i razvoju djeteta, razgovor s njima izgleda drugačije, ali uvijek se mora obaviti - ističe on.
Pojašnjava kako djeca drugačije shvaćaju pojam smrti i bolesti, pa tako tek u dobi od osam do deset godina dijete može shvatiti svu težinu bolesti i finalnost smrti. Stoga se sa starijom djecom i adolescentima o tom problemu razgovara kao s odraslima dopuštajući im sva pitanja i informacije, bez skrivanja mogućnosti umiranja.
- U inozemstvu je puno bolja organizacija rada u bolnicama, ima više liječnika i osoblja, pa dijete može doći razgovarati sa specijalistom i pitati sve o tretmanu i ishodu liječenja te o samoj bolesti. Kod nas toga na žalost nema. Djetetu je potrebna ta emocionalna prorada da shvati bolest i prihvati činjenicu da se događa njegovom roditelju - nastavio je psiholog dodajući kako je taj razgovor kompliciranije obaviti s manjom djecom.
- Jako je teško istovremeno biti tu za sebe, ali i za dijete. No ništa se ne smije skrivati, i to je ta teška uloga roditeljstva. Čak i malom djetetu od četiri ili pet godina treba vrlo jasno reći da je roditelj bolestan, da sad ide na liječenje, da će se možda stvari promijeniti. Dijete nikad ne smije imati osjećaj da je po strani - objašnjava Šenator jer mu to neće u slučaju lošeg ishoda liječenja pomoći u prihvaćanju smrti, zatvaranju tog životnog razdoblja i može ostaviti teže traume. Najgore je kad djeca informacija o bolesti ili liječenju doznaju s interneta ili od poznanika.
To je shvatila i Helen koja je tek u trenutku kad je vidjela što njezin sin traži na internetu odlučila promijeniti strategiju i prihvatiti potpunu iskrenost.
- Moj sin će shvatiti sam da se nešto zbiva, od toga da mi netko od prijatelja pošalje cvijeće bez naročitog povoda, ili da dobijem poruku podrške prijatelja koji mi žele sreću na operaciji. Lakše je biti otvoren nego se skrivati. Ako se moj rak vrati, reći ćemo mu - zaključila je Helen.
Deborah Jones (37) ima četvrti stadij raka crijeva i njezine prognoze nisu toliko optimistične. Kad su joj dijagnosticirali bolest, liječnici su rekli da možda neće živjeti ni godinu dana. Takve su užasne mogućnosti njezina djeca potpuno svjesna.
- Oduvijek sam s djecom bila iskrena - objašnjava ona. Sin Hugo ima 11, a Eloise 9 godina.
- Tumor se toliko proširio da smo već imali više razgovora o smrti. No u takvim najmračnijim trenucima, mi se najviše smijemo. Sjećam se kad sam rekla Hugu da se rak pojavio u drugom dijelu tijela. Pogledao me i rekao: Ma što te briga, ionako ne bi trebala biti ni živa! To je bilo urnebesno, smijali smo se jer u konačnici - imao je pravo, pojasnila je.
Dječji psiholog Šenator pojašnjava kako je iskrenost najbolji način komunikacije s djecom, osobito jer se u takvim teškim trenucima možete usredotočiti na stvaranje lijepih uspomena i kvalitetnog odnosa radije nego da se bavite skrivanjem istine.
- Dodatno, koliko god bila mala, djecu valja uključiti u skrb oko pacijenta. To znači da ako je mama bolesna, čak i dijete od četiri godine mami može dodati čašu vode. Treba im omogućiti da shvate i vide liječenje, a trebaju biti prisutni i kad se opraštate od života i ovog svijeta. Recimo, imao sam jednom prilikom mamu koja je, znajući da umire i da joj nije ostalo puno vremena, napravila brdo rođendanskih čestitki za rođendane svoje djece koje ona neće doživjeti. No htjela je biti prisutna. Za oboljele roditelje jako je važno osvijestiti da će oni uvijek biti roditelji, pa i kad ih ne bude. Nitko ih ne može zamijeniti ni nadomjestiti, pa je stoga bolje i one teške trenutke u palijativi posvetiti zajedničkom vremenu, igri, druženju, slikanju.... Stvaranju trajnih uspomena - kazao je Šenator.
Znanstvena istraživanja podupiru stavove struke da je najzdravije djeci reći istinu.
Djeca čiji su roditelji skrivali bolest u riziku su od razvoja mentalnih bolesti u budućnosti, tvrdi istraživanje objavljeno u časopisu Journal Of Child Psychology.
- Najbolji način je istina, ističe i Emma Gleadhill, stručnjakinja za odgoj koja u više od 50 škola provodi psihološke radionice za roditelje.
- U suprotnom, između djece i roditelja uvijek će biti težak međuprostor. Zbog neizgovorenih stvari ili čak laži nakuplja se stres u tijelu, a djeca mogu razviti anksiozne poremećaje, pa čak i ozbiljne mentalne probleme u budućnosti, istaknula je.
No kada je previše iskrenosti? Vojska dječjih specijalista o tome već desetljećima intenzivno promišlja, pa su uz Helen Addis pripremili nekoliko savjeta za roditelje.
1. Razgovarajte što je prije moguće
Helen kaže kako je izgubila malo vremena tajeći istinu od djece. Što prije doznaju, to bolje.
- Nosili smo unaokolo kuverte na kojima je pisalo "rak dojke" i iznenada smo uzeli slobodno na poslu. Nema šanse da smo to mogli sakriti od djece. To bi uvrijedilo njihovu inteligenciju - kazala je. Kathryn Hollins dječja je psihijatrica te ističe kako je važno biti odmah otvoren.
- Možda ste dobri u čuvanju tajni i diskretni ste. No naša djeca, kojeg god uzrasta bila, vrlo će brzo uočiti da nešto nije u redu. Njihova je mašta bogata i često vjeruju da je ono što su umislili daleko teže od stvarnosti. Treba im odgovoran roditelj koji će s njima podijeliti realne informacije, istaknula je. Čak i najmanja tjeskoba kod njih može izazvati potencijalnu opasnost za zdravlje.
- Ako se mijenja njihova rutina, često šapućete ili razgovarate s partnerom i drugim ukućanima iza zatvorenim vrata, djeca će sama izvlačiti zaključke, kaže Emma Gleadhill.
- Nemojte čekati dok prikupite sve informacije. Nikad ne možete znati baš sve. Važno je otvoriti dijalog prije nego krene sumnja i umišljanje problema - upozorava dr. Hollins.
2. Ostanite pozitivni
Kao i s drugim problemima, koliko god to u ovakvoj situaciji bilo teško, valja ostati pozitivan. Idemo se liječiti, život ide dalje, i tako treba pristupiti cijeloj priči. Čak i kad ste u palijativi, razmišljajte pozitivno. Ako ste vjernici, pripremite dijete za najtežu mogućnost razgovorima o raju. Ako niste vjernici, razgovarajte o tome kako ćete uvijek biti tu za njega. Zajedno stvorite nešto trajno poput spomenara ili likovnog rada, savjetuje dječji psiholog Ozren Šenator.
Nema savršenog načina, šalabahtera koji će reći kako djetetu priopćiti najgore vijesti.
- Najmlađa su djeca često najviše zabrinuta kako će to utjecati na njihov život izravno, pa pokušajte odvagnuti značenje vaše bolesti za njih - ističe dr. Hollins.
Helen je svakom od svojih troje djece vijest o bolesti priopćila individualno. April koja je tad imala samo pet godina jednostavno je rekla da "mama ima bolesnu dojku".
- Kad sam odlazila u bolnicu nju je samo zanimalo hoću li se vratiti doma do poslijepodneva - prisjetila se.
Belle je tad imala sedam godina i njoj je Helen govorila o bradavici.
- Znaš kako imaš bradavicu koja postaje sve veća ako na nju ne staviš kremu? Imam istu stvar u svojoj dojci. Budući da ne mogu unutra staviti kremu, moram na operaciju - pojasnila joj je.
Kod starijeg sina Helen se pripremila na teška pitanja.
- Baš u vrijeme kad sam dobila dijagnozu moja kolegica i voditeljica vijesti Rachel Bland preminula je. To je bilo na svim naslovnicama i u svim medijima. Sin me pitao od čega je umrla, i ja sam morala reći da je umrla od raka dojke. Bilo je to jako teško - kazala je.
Emma savjetuje da razgovarate objektivno, ne umanjujući problem.
- Neki ljudi imaju operaciju i uzmu lijek i za većinu to radi, uspiju se izliječiti. Tu stavite točku. Fokusirajte se na pozitivne stvari i one koje se mogu izvesti - kazala je.
- Objasnila sam da, iako imam rak dojke, Rachel je imala drugačiji tip bolesti za koji liječnici nisu imali puno mogućnosti kao kod mojeg tipa raka - ispričala je.
3. Ne zaobilazite temu smrti
Iako je Helen imala dobre mogućnosti preživljenja i smrt nije bila opcija, ona nije bila svjesna da su njezina djeca već počela misliti o najgorem ishodu.
- To je prirodno i ne možete sakriti smrt od djece. Mnogi će o njoj doznati od druge djece, osobito ako ima među vršnjacima mališana čiji su roditelji preminuli. Čak se i na dječjim televizijama povremenu osvrnu na te teške teme poput smrti i umiranja. Rješenje? Prestanite guglati kako biste govorili o velikim stvarima i usredotočite se na brojne manje razgovore o tome kako se djeca osjećaju i o čemu razmišljaju. Dopustite im da imaju pitanja i procesiraju svoje emocije - kazala je.
Dr. Hollins savjetuje da djeci govorite o prirodnom ciklusu života biljaka i životinja.
4. Ne obećavajte nemoguće
Kad je Archie prvi put pitao Helen hoće li umrijeti, njezina reakcija je bila: Apsolutno ne! Danas žali što je koristila te riječi.
Lažna obećanja mogu, smatra dr. Hollins, narušiti djetetovo psihičko zdravlje.
- Ono se bazira na povjerenju u vezama. Ako ne možemo vjerovati odraslima, to može voditi do poremećaja s osjećajem napuštenosti ili privrženosti - kazala je.
Upravo zato Deborah James svojoj djeci nije obećavala ništa.
- Moja djeca su svjesna da je moj rak neizlječiv. Nikad im nisam obećala da neću umrijeti - kazala je Deborah koja o svemu piše blog.
Dr. Hollins savjetuje roditeljima da najprije sami sa sobom razriješe sve dvojbe koje imaju oko vlastite smrtnosti, te da u slučaju potrebe o tome razgovaraju i sa savjetnikom ili psihologom koji bi ih mogao usmjeriti kako o tom problemu pričati s djetetom.
- Poželjno je imati i potporu drugih članova obitelji na koje se možete osloniti. Upamtite da ne morate kroz sve prolaziti sami -podsjetila je.
5. Zbog raka niste loš roditelj
Tijekom tri godine koliko je prošlo od dijagnoze, Deborah smatra da je postala daleko bolji roditelj koji je više uključen u živote svoje djece.
- Prije raka bila mi je važna karijera, i to podjednako kao i majčinstvo. Stresem se kad pomislim da sam se prvi put počela baviti sportom tek onog dana kad sam saznala da imam rak - iskrena je ona dodajući kako nije uvijek savršena, ali se trudi.
Helen se slaže da je zbog raka njezina obitelj postala snažnija. Naučila je bolje slušati, posvećenija je vremenu koje provede s djecom i ima više suosjećanja za druge.
- Ponekad me sin pita kako se osjećam. Svjesna sam svojih dobrih i loših dana, pa će mi on rado napraviti čaj kad nisam dobro - kazala je.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
