Vjerujem da svi znate barem jednog od onih Hrvata koji odu van, pa se - nakon što nauče reći 'unglaublich' - vrate doma na godišnji odmor kao Nijemci. I onda se, kao, čude - di smo mi to zapeli?
Split. Banka. Stojim u redu i strpljivo čekam, vrtim mobitel u ruci. Ne žuri mi se. Za šalterom gospođa od kojih 55-60 u haljini boje cate, dinje oliti miluna. Narančasta. Negdje je kratki spoj. Gospođa je nervozna. Polako to prerasta u nevolju, vidim ja.
- Ali dala sam vam IBAN na koji želim uplatiti, ne razumijem. Mercedesbank. A to što ste mi vi sad rekli, pa uopće nije ta banka!
- Znam, gospođo - odgovara ljubazna cura na šalteru - ali upisala sam Iban i izbacuje mi drukčije ime banke automatski. Možete li molim vas provjeriti? Osim toga, trebaju mi za uplatu još neki podaci tipa...
- Još neki podaci?!
- Da.
- Pa vi niste normalni! Što će vam još neki podaci?!
Ulazi joj kći, razgovaraju na njemačkom. Traje to sad već 10-15 minuta, ta lavovska borba Dinje/Cate/Miluna i sistema. Ali kompjutor, do vraga, ima tu gadnu naviku da ga boli ona stvar što je gospoja neurozna i ne dozvoljava uplatu bez podataka tipa adresa, Swift Code itd. Kćer otkriva toplu vodu, zove neki broj u Njemačku, javlja se službenica i daje joj točan podatak o imenu banke koji treba i koji je vrlo vjerojatno mogla pitati google, al dobro...
- Unglaublih! - veli kći Dinje.
- Ok, odgovara mlada cura na šalteru. Sad mi treba još adresa banke.
- Adresa banke?!
- Da.
- Pa što će vam?!
- Pa treba mi, gospođo, imam polje koje moram upisati i bez toga ne mogu obaviti transakciju.
- O, mili moj bože pa ovo je nevjerojatno. Pa jel Hrvatska u Europskoj uniji ili?! Pa vi osnovne stvari niste u stanju napraviti koje od vas čovjek traži.
- ... (cura jadna šuti)
- Pa di to ima na svijetu, ajde recite mi molim vas? Di?
Tu sam došao na red na drugom šalteru i mislim se, ma što ću se miješati. Nisu moja posla.
- E, pa zato i mi jesmo tu di jesmo - nastavlja ona. - A Njemačka tu di je!
Tu meni pukne film.
- Ima, gospođo - velim sa susjednog šaltera.
- Molim? - gleda me ona.
- Rekoh, ima.
- Pa di ima?
- Pa u Njemačkoj.
- Znate što, mladiću. Zašto se vi uopće miješate?
- Zato što sam strpljivo čekao evo valjda 20 minuta i slušao vaše predavanje o Mercedesbank Štutgart ili je možda bilo Berlin. A skupa sa mnom, ako se okrenete, vidjet ćete da je slušalo još deset ljudi koji vam iz pristojnosti ne žele reći što misle o vašem ponašanju.
- Znate što, hvala bogu da sam otišla odavde!
- Slažem se s vama, gospođo - velim ja. - Hvala bogu da ste otišli. Stvarno ne znam kako ćemo bez vas.
- Dvostruko hvala, gospodine - veli mi nasmijana cura na mom šalteru i ja, kako to već čine seljačine s Balkana koje nikad nisu čule za Mercedesbank Štutgart ili možda Berlin, ostavim još 20 kuna za kavu.
Glupi Hrvat. Kad već propadamo, ajde da propadnemo sa stilom.
Poanta: Vjerujem da svi znate barem jednog od onih Hrvata koji odu van, pa se nakon ubrzanog tečaja njemačkog i nakon što nauče reći 'unglaublih', vrate doma na godišnji odmor kao Nijemci koji se, kao, čude di smo mi to zapeli i kako to u Njemačkoj može, a tu ne može. Oh mein Gott!!! Stvarno unglaublich.
